TUZLANKE I TUZLACI

10.01.2006.
U posjeti doktorici Mensudi Hasanhodžić
Medicinom treba da se bavi samo onaj ko je osjetljiv



Mr.sci. dr. Mensuda Hasanhodžić
pedijatar i medicinski genetičar
Vrata svog doma Tuzlarijama je otvorila pedijatar Mensuda Hasanhodžić. Ova izuzetno zanimljiva osoba ljubazno je odgovarala na sva pitanja kojih nije bilo malo. Lijepo je da je baš ona pedijatar jer djeluje blago, kao neko u koga možete imati povjerenje već u prvom kontaktu. Trenutno je jedina osoba sa diplomom medicinskog genetičara u Bosni i Hercegovini. Radi u UKC -u Tuzla kao pedijatar i genetičar. Nedavno se vratila iz Pakistana gdje je bila u humanitarnoj misiji sa svojim kolegama. Razgovarali smo o svemu, o njenom boravku tamo, genetici, školovanju.



ŠKOLOVANJE

Završila je Medicinski fakultet u Tuzli 1985. godine, u redovnom roku, bez nekih posebnih problema, kao četvrta generacija na fakultetu. Studentsko doba je posebno lijep period u životu doktorice Hasanhodžić jer je uz studiranje medicine bila i član KUD "Zvonko Cerić" s kojim je gostovala u mnogim državama.
Nakon diplomiranja kratko je radila u Domu zdravlja u Lukavcu, a poslije sticanja uslova za specijalizaciju prijavila se na Pedijatriju i sve ostale godine radi na Pedijatriji.


Specijalizirali ste pedijatriju te kao ljekar specijalista nastavili edukaciju u inostranstvu. Završili ste subspezijalizaciju iz oblasti genetike u Francuskoj?

Moja specijalizacija je protekla u ratu, mi smo bili prva generacija specijalizanata, koja je ispit iz pedijatrije polagala u Tuzli. U to vrijeme nismo imali mogućnosti, ili su one bile minimalne, da idemo van BiH. Tek nakon rata smo išli na različite usmjerene edukacije iz pedijatrije. U međuvremenu je raspisan konkurs za subspecijalizaciju iz kliničke genetike u UKC-u u Tuzli. Ja sam je dobila. Rješenje o usmjerenoj specijalizaciji sam dobila od Federalnog ministarstva zdravstva, ali se ispostavilo da specijalizaciju ne mogu završiti u BiH, jer se komisija, i sve što je zakonski bilo potrebno za obavljanje specijalističkog staža, u toku rata raspalo. Obišla sam susjedne zemlja gdje je postojala mogućnost da odradim, barem, dio specijalističkog staža, i saznala da mogu stažirati, ali ne i dobiti diplomu genetičara. Tada mi se ukazala sretna prilika da specijaliziram u Francuskoj, u sklopu saradnje koju Univerzitetski klinički centar u Tuzli ima sa Univerzitetskim kliničkim centrom u Strazburu. Bila sam prvi strani državljanin koji je kod njih specijalizirao medicinsku genetiku. Prije Francuske bila sam u Hrvatskoj i Sloveniji, a zatim dva mjeseca u Belgiji. Tamo sam prošla prvi staž iz kliničke genetike. To su bili odličnih dva mjeseca, gdje sam naučila puno iz oblasti medicinske genetike, što mi je pomogle da se lakše snađem u Francuskoj. 2004. godine sam odbranila i magistarski rad iz oblasti medicinske genetike

Koja su najčešća oboljenja koja se liječe na Pedijatriji u Tuzli ?

Klinika za dječije bolesti u Tuzli svojim radom pokriva veliku površinu Bosne i Hercegovine, i ima prilično razvijena sva odjeljenja koja se bave pedijatrijom po subspecijalističkim granama, znači, nije opšta bolnica nego je klinika.

Klinika za dječije bolesti u Tuzli
Osim svakodnevnim poslom bavi se i istraživačkim radom. Pokriva vrlo različitu patologiju, od akutne do hronične, u zavisnosti od sezone. U hladnijem periodu najviše imamo respiratornih oboljenja kao što su bronhitis, astma, upala pluća, opstruktivni bronhitisi i slično. U periodu ljeta i jeseni su česti prolivi, povraćanja, virusne infekcije, ... tada odjeljenje gastroenterologije bude puno.

S druge strane imamo patologiju koja je stalna, radi se o hroničnim bolesnicima, pacijenti sa srčanim manama i različitim drugim oštećenjima srčanog mišića, nefrološkim, reumatološkim, hematološkim pacijen tima. Neurološki pacijenti su takođe svakodnevna patologija. Najčešći su oni koji imaju krize svijesti, ali je i njih znatno više u periodu virusnih infekcija. Zbog visokih temperatura često se javljaju febrilne konvulzije. Zatim imamo odjeljenja koja se bave onim dijelovima pedijatrije gdje su potrebna dugotrajnija ispitivanja, kao što su endokrina ili genetika. Imamo dosta ambulantnih pacijenata, koji nisu obavezni da stalno borave u bolnici, kao dijabetičari koji u bolnicu dolaze samo u krizama, ali se često kontrolišu u ambulantama. Posebno odjeljenje pripada novorođenčadi, i prijevremeno rođenim, jer oni zahtijevaju posebne uslove boravka i specifične terapijske tretmane.

RAD NA KLINICI


Da li obavljate poslove genetičara ili pedijatra ?

Subspecijalizaciju sam dobila od Kliničkog centra, ne Pedijatrije i ja sam na raspolaganju Kliničkom centru kao genetičar. Zaposlena sam kao pedijatar i kao šef odjeljena za genetiku na Pedijatriji, radim sve pedijatrijske poslove kao i svi ostali pedijatri, jer mi smo u prvom redu pedijatri. Odjeljenje za medicinsku genetiku ima i istoimenu ambulantu, a radi i genetsko savjetovalište. Ambulanta i savjetovalište je smješteno na Pedijatriji, ali je to ambulanta za cijeli Klinički centar, Kanton ili državu, u koju može doći svako ko ima uputnicu.

Ko dolazi u genetsko savjetovalište ?

Ljudi danas malo više znaju o naslijeđu i genetici. Kada im je već nešto dijagnosticirano, dolaze da se raspitaju kakav je tok bolesti, kakve su prognoze, koliko i kako se ta njihova bolest može da prenese na potomstvo. Dolaze iz čitavog Tuzlanskog kantona ali i šire.
Dolaze da riješe dileme, da se posavjetuju. Dolaze i parovi koji su imali više gubitaka trudnoće; oni koji primijete zaostajanje u rastu ili psihomotornom razvoju svoje djece. Zaostajanje može biti samo motorno, mentalno ili psihomotorno, svako ovakvo dijete treba genetski obraditi, ako uzrok nije neko poznato organsko oštećenje. Javljaju se oni koji znaju da u porodici imaju, recimo, Daunov sindrom; oni koji imaju preko 35 godina, a žele postati roditelji; oni koji imaju već jedno bolesno dijete, ili imaju jedno zdravo dijete, ali imaju u porodici bolesne od nasljednih oboljenja; oni koju su saznali da pripadaju rizičnoj grupi, ili je na ginekološkom pregledu posumnjano na neki problem u trudnoći; ili je patološki nalaz kariotipa dobijen prilikim amniocenteze i mnogi drugi.


Sa kojom sigurnošću genetičar kome je poznata porodična anamneza oba roditelja, unazad 3-4 generacije, može predvidjeti eventualna oboljenja kod nerođenog djeteta ?

Završimo genetsku obradu da vidimo rizike, tražimo da li predočeni problem ima veze sa naslijeđem, sa genetikom; tražimo šta je to u ranijoj anamnezi što je moglo da utiče na trudnoću i plod, uradimo predkoncepcijsku obradu ako je moguće;, ako već imamo trudnicu onda je tu već i dijagnostika ploda. Izračunaju se rizici u porodici, zatim koji rizik nose roditelji da prenesu već poznatu bolest ili poremećaj na dijete, koji rizik nose godine roditelja; preračunaju se svi rizici, pa se prema tome odredi da li je potrebna rana ili kasna amniocenteza, biohemijsko, metaboličko, citogenetsko ili molekularno ispitivanje plodove vode. Tek nakon toga možemo više reći o dijagnozi i eventualnim oboljenjima nerođenog djeteta. Ako je bolest u porodici poznata, kao i njen uzrok, ispitivanja su konkretnija, a dijagnoza i prognoza preciznije.

Ako genetska obrada pokaže da su velike šanse da će doći do oštećenja ploda, da će se roditi bolesno dijete, šta se onda radi, da li je zakonski regulisano u takvim slučajevima raditi prekid trudnoće?

Ako postoje medicinske indikacije za prekid trudnoće, zakonski je to regulisano i može se uraditi. Prethodno se pravi porodično stablo u kome se upisuju sve zdrave i oboljele osobe, prati se način nasljeđivanja, izračunaju se rizici ponavljanja, predloži dijagnostika, uzmu se u obzir rezultati ultrazvučnog skrininga, biohemijskih i drugih analiza, rezultati molekularne ili citogenetike iz plodove tečnosti, objasni se sve budućim roditeljima, a na roditeljima je da odluče šta će činiti. Ako se sa sigurnošću može reći da postoji veliko oštećenje ploda, zakonski je regulisan prekid trudnoće zbog medicinskih indikacija, ako to roditelji žele.


Tuzlarije su skoro objavile podatke Zavoda za zdravstvo o uticaju aerozagađenja na bolesti kod djece. Koliko su bolesti od kojih oboljavaju naši mališani uzrokovane aerozagađenjem, genetskom predispozicijom i da li postoji nešto što je specifično za naše područje? Šta sve utiče na poremećaje u razvoju ploda, razvoj nekih oboljenja i sl. ?

Aerozagađenje nije specifično samo za nas. Rijetko se neko može pohvaliti da ima tako čist zrak u današnjem svijetu. Zagrijavanje je globalno, ozonske rupe sve veće. Ne može se reći ni da aerozagađenje, do te mjere utiče na naš genotip da bi to bilo isključivo kod nas, to se može reći za bilo gdje u svijetu. Ultravioletno zračenje, radijacija, različiti toksini i hemijska jedinjenja, sve to može da utiče na našu DNA, na mjestima gdje DNA puca svakodnevno. Na svu sreću ljudska DNA se obnavlja. Na cijeloj dužini DNA nisu sva mjesta jednako aktivna, tako da ona ima vremena da popravi veliki dio oštećenja koja se svakodnevno dešavaju. Ipak, ako se negativno djelovanje desi u određenom trenutku, ono može da znatno utiče na plod. Recimo, virusna infekcija u periodu organogeneze može da negativno utiče na razvoj ploda, na oštećenje nekog organa u razvoju, oštećenje vida, zavisno šta se u tom periodu razvija. U trećem tromjesečju trudnoće, prehlada majke ne bi znatnije uticala na plod, ali u periodu koji je osjetljiv, visoka temperatura, visok ili nizak krvni pritisak, anemija, mogu dovesti do oštećenja ploda. Jednako važna je i sredina u kojoj buduće majke borave. Trudnice koje rade sa jakim hemijskim sredstvima, spadaju u rizičnu grupu za nastajanje anomalija ploda. Čak i boja za kosu, ako trudnica intenzivno farba kosu, može štetno da utiče na plod.

Zatim utiče pušenje, alkohol, lijekovi, droge, ali ćete rijetko vidjeti nekoga ko će se odreći tog poroka radi svog djeteta. Često kažu "pušila je i moja majka, pa evo šta meni fali". Zaboravljaju da nekada nije bilo toliko različitih zagađenja kao sada; bio je čišći zrak, manje industrije. Sada imamo svakodnevno aerozagađenje, često smo pasivni pušači u privatnim ili radnim sredinama, i ako još unosimo dodatnu količinu otrovnih materije direktno u krv, to istovremeno djeluje na plod, jer je krvotok tada jedinstven. Ako nešto možemo spriječiti treba da spriječimo. Dijete alkoholičara, bilo da je otac ili majka alkoholičar, može da nosi posljedice alkoholizma, jer alkohol svojim sastavom utiče na plod. Tablete, droga i slične materije, nose veliki rizik za oštećenje ploda. Veliki broj materija unešenih u organizam na bilo koji način, ima štetni uticaj na plod, ako djeluje u periodu kada se plod razvija. Kako će se ispoljiti ovaj štetni uticaj zavisi od toga da li se poklopio period razvoja ploda i jačina djelovanja nečega štetnog. Neko će proći bez većih posljedica, jer je njegov genetski potencijal drugačiji, dok će drugi pretrpjeti veliko oštećenje. Nikada ne znate, u potpunosti, kakav je vaš genetski potencijal i šta je u toku života vaš fenotip «zaradio» u međusobnoj interreakciji sa svojom okolinom.

Često se misli da je sve što dolazi sa zapada bolje nego kod nas, pa čak i da su njihova djeca zdravija. Da li se može napraviti paralela između naše i djece iz razvijenih zemalja?

Djeca nisu tamo zdravija, ima jednako bolesnih kao i ovdje, patologija je različita jer su i područja različita . U Francuskoj ima puno cistične fibroze. Nekada je u Evropi bilo puno hemofilije i drugih recesivnih oboljenja koja se prenose kroz generacije. Ako imate par u kojem ima i jedno i drugo recesivni gen, onda imate veliku šansu da dobijete oboljeli plod. Kraljevske porodice su se ženile međusobno, to je običaj i na sjeveru Afrike, u arapskim zemljama. Imamo i vjenčanja između članova židovskih porodica. Amiši se isključivo vezuju za ljude s kojima su u krvnom srodstvu. Turska zajednica koja je velika u zapadnoj Evropi živi u zatvorenoj zajednici. U takvim zatvorenim sredinama, povećava se rizik za recesivna oboljenja i broj oboljelih. Gdje god imamo srodničko vezivanje, imamo i veliki broj recesivnih nasljednih oboljenja. Kod nas, srećom, to nije običaj. S druge strane mi nemamo ni razvijenu dijagnostiku potrebnu za dijagnostikovanje većine ovih oboljenja, tako da, i kada sumnjamo, ne možemo uvijek potvrditi postojanje nasljedne bolesti. Iako se u zadnjih nekoliko godina dosta uradilo na uvođenju dijagnostike nasljednjih oboljenja, još uvijek nam predstoji dug put u nastojanju da u BiH pacijenti mogu dobiti barem osnovna genetska ispitivanja.

U svakom slučaju postoje razlike, koje su posljedica određenog standarda, i mi smo s nekim stvarima bili gotovo prestali da se suočavamo, pa smo u ratu i nakon rata, opet došli u situaciju da liječimo, recimo tuberkulozu. Na zapadu, jedno vrijeme, su čak rekli da djecu neće "besežirati", jer nije bilo potrebe. Međutim, u zadnje vrijeme, tuberkuloza se vratila i na zapad, jer i oni imaju siromašne, a to je socijalna bolest. Javlja se u lošim stambenim uslovima, kada se ljudi ne hrane dobro. Tada opada imunitet organizma i dolazi do oboljenja.

Što je bolji standard jednostavnije je organizovati zdravstvenu zaštitu. Na zapadu djeca rano kreću u predškolske ustanove, imaju sistematske preglede, ranije se prepozna problem, dijete se uključi u rehabilitaciju ili terapijski tretman. Kod nas su mnogi ljudi veoma udaljeni od ambulante. Dešava se da djeca dolaze u vrlo teškom stanju, kada im ne možete ni pomoći. Imamo područja gdje autobus dođe jednom ili nijednom u toku dana, a sada nakon rata stanje je jos gore zbog uništenih puteva.

Da li su neka oboljenja u porastu?

Imamo veliki broj djece sa malignim oboljenjima. Pokušavamo vidjeti da li je to nešto specifičnije kod nas u Kantonu ili BiH, nego negdje drugdje. To je nešto što traži jedno opsežno istraživanje, da bi se moglo tačno reći o čemu se radi. Sam utisak nije dovoljan. Medicina traži egzaktnu potvrdu; ako se nešto izjavi, mora se potvrditi konkretnim podacima. Kažem, mi imamo utisak u zdravstvu, u razgovoru sa kolegama, da se ipak broj oboljelih od malignih oboljenja povećava. S druge strane, mi ranije nismo bili centar u kojem su se dijagnosticirali i liječili tako teški pacijenti. Ranije smo ih slali u Beograd, Sarajevo, Zagreb. Bilo je normalno da se tamo šalje, jer je zdravstevno osiguranje pokrivalo cijelo područje bivše Jugoslavije. Sada smo mi ustanova koja obavlja dio usluga tercijalnog nivoa, koji traži da se dijagnostika i terapija završi ovdje, pa smo suočeni sa dijagnozama koje se nekada nisu liječile ovdje u Tuzli. Mislim da se i zbog toga, određena patologija puno češće viđa danas nego prije.

PAKISTAN


Bili ste u drugoj ekipi tuzlanskih ljekara koji su pomagali nastradalom narodu Pakistana nakon razornog zemljotresa. Kakvi su Vaši utisci?

Pakistan je jedna vrlo neobična zemlja, prostrana, ima oko 180 miliona stanovnika. Karači je veliki grad u koji prvo dođete, na samom jugu. Ima skoro 15 miliona stanovnika.

Prvi susret s Pakistanom - doček na aerodromu u Karaciju
Nekada je bio administrativni centar, a sada je administracija preseljena u Islamabad, grad koji se praktično pravi na slobodnoj površini, u zadnjih 40-tak godina. Kada tek stignete, osjetite zrak pun neke težine i mirisa egzotičnih začina, koji su vam prilično strani i to vas na neki način zabrine, jer je to nešto što vam je sasvim novo i čini vam se da će to vaš boravak u Pakistanu otežati. Ljudi su, međutim, vrlo srdačni, Bosna i Hercegovina se smatra prijateljskom zemljom. Islamska Republika Pakistan naravno poštuje i to što u našoj zemlji žive i muslimani, čini im se bratskom zemljom, mada o njoj malo znaju. Iako ste im previše svijetle kože i djelujete im previše evropski ili američki, niste im čudni i prihvaćaju vas, znaju da ste došli da im pomognete.


Zajednički snimak domaćina iz Pakistana i našeg tima
Pakistan je zemlja koja se zadnjih 60 godina bori za svoje granice. Okružen je rizičnim područjima, pa je vojska nešto, što je prilično prisutno tamo. Dok smo bili na terenu, bili smo pod brigom vojske, koja nas je lijepo pazila, nastojeći da nam pruži bar minimum uslova potrebnih za obavljanje našeg posla.

Zemlja koja se zadnjih 60 godina bori za svoje granice, okružena rizičnim područjima, vojska je nešto što je prilično prisutno tamo. Kada smo bili na terenu bilo smo pod brigom vojske koja nas je lijepo pazila, nastojali su da nam pruže bar minimum uslova potrebnih da možemo obavljati svoj posao.

Mi smo bili treći tim koji je došao iz BiH, a drugi iz Tuzle. Bilo je čak 8 žena u našem timu. Od 11 članova, 8 su bile žene, što je izazvalo određenu vrstu poštovanja u Pakistanu. Trenutno 2500 različitih timova, grupa ljekara, boravi tamo.

Naše doktorice u Islamabadu
Belgija, Turska i Bosna i Hercegovina, su zemlje koje su prve došle u Pakistan poslije zemljotresa. Ljudi su se odazvali iz različitih dijelova svijeta, ali je prostranstvo koje je oštećeno u zemljotresu prilično veliko i broj žrtava ogroman. Gradovi, sela, naselja, veliki broj stambenih jedinica je potpuno uništen, ostale su samo hrpe cigli bez tragova da je nekada bilo naselje. Škole su se srušile na učenike. U jednoj školi 1000 učenika je nastradalo, čitava generacija koja je tada bila na nastavi

Sada je situacija mirnija što se tiče priliva pacijenata sa povredama od zemljotresa. Mi smo se suočili sa velikim brojem bolesnih ljudi. Bolesni su jer žive u teškim uslovima bez mogućnosti da se griju ili nešto skuhaju. Puno je djece i odraslih s amputiranim ekstremitetima. Još uvijek leže u Kliničkom centru u Islamabadu, Puno siročadi.

Posljedice zemljotresa
Oni koji su nakon zemljotresa prošli bez povreda sada oboljevaju, jer je jako hladno. Za Novu godinu je pao i snijeg, temperature se spuštaju i do minus 30 stepeni . Čak i ako ste smješteni u zgradi nevjerovatno je hladno. Mi smo bili smješteni u nedovršenoj zgradi u kojoj nisu bili postavljeni ni svi prozori, imali smo male grijalice ali zbog loše struje nije bilo moguće zagrijati prostorije.
I gdje god smo radili i boravili, bili smo u zimskoj odjeći. U Manseri je zgrada bolnice morala biti iseljena jer je u zemljotresu ispucala. Od tada su sva odjeljenja, osim porodilišta i pedijatrije smještena pod šatorima «Ljekara bez granica». Pedijatrija je smještena u adaptirani nekadašnji magacinski prostor. Stanovništvo iz porušenog područja smješteno je u 4-5 šatorskih naselja oko Mansere. U nekim šatorskim naseljima je smješteno i po 9000 do 10 000 ljudi. Jedno vrijeme su nabavljane plinske boce za zagrijavanje, ali nakon eksplozije jedne od tih boca zabranili su njihovu upotrebu. Sada ne postoji mogućnost da se ti ljudi drugačije zagriju, osim toplom odjećom, a ni nje nema dovoljno.


Kakva je sutuacija sa hranom i lijekovima?

Što se tiče hrane nismo imali pregled koliko humanitarne pomoći stiže u Pakistan ili u ugroženo područje. Hrana iza bebe i lijekovi su stizali u ograničenim količinama, u Manseru gdje smo bili smješteni. Poznato mi je da je « Bosnalijek» iz BiH poslao pomoć u lijekovima. Tim koji je išao prije nas, donio je u Pakistan, a i mi smo nosili, dio medicinske opreme, lijekove koji se koriste u anesteziji, nešto odjeće, a to su radile i druge ekipe. Iapk, još dugo će pomoć biti potrebna.

Na donatorskoj večeri koju je organizovao UKC Tuzla i uplatama građana Tuzle, skupljena su sredstva za gradnju tuzlanske ambulante. Kakvi su planovu u vezi toga?


Mansherra - ambulanta za djecu
Od sredstva koja su prikupljena trebalo bi da se sagradi jedan objekat u nekom od ovih područja koja su najviše pogođena zemljotresom, odnosno u području koje je najviše udaljeno od mjesta, gdje se sada pomaže unesrećenima.

Naš amabsador u Pakistanu, gospodin Damir Džanko, koji nam je puno pomogao tokom boravka u tok zemlji, naći će najpogodnije mjesto u dogovoru s pakistanskim vlastima. Ambulanta ili neka vrsta stacionara, škola, nije striktno određeno da to mora biti ambulanta. Sredstva su za ono što ocijene da je najpotrebnije. Bilo je govora da će Tuzla obezbijediti objekat, a Sarajevo dio opreme za ambulantu.


Kako ste se sporazumijevali?

Osim što su teški uslovi za život i rad, hladnoća, voda kao led ledena, jezik za sporazumijevanje takođe je prepreka. Engleski je uz urdu jezik zvanično službeni jezik Pakistana. Ipak, engleski jezik govore samo obrazovani ljudi, dok oni koji žive u zabačenijim mjestima u Pakistanu ne znaju engleski. Problem je što veliki broj ne govore čak ni urdu, U Pakistanu imaju više jezika, niz različitih jezika, koji se govore u plemenskim zajednicama. Tako oni koji govore peštu jezik ne govore urdu. Imali smo prevodioce za urdu, ali se dešavalo da i njima zatreba prevodilac koji govori neki drugi pakistanski jezik.

U tako teškim uslovima koliko ste mogli obaviti dobro svoj posao, kako je izgledao Vaš radni dan tamo?


Mansherra - dr. Mensuda Hasanhodžić na radnom mjestu
Imali smo mogućnost da prvog dana krenemo s radom jer nam je u prevođenju pomagao zemljak iz Mostara koji je tamo studirao. Pakistanske kolege su nas upoznale sa najčešćom patologijom. Na pedijatrijskom odjeljenju u jedenoj sobi, leže teško bolesna djeca, na jednom krevetu su po dva pacijenta i dvije majke. Vrlo različita patologija leži u istom prostoru. Počeli smo odmah sutradan raditi u ambulanti. Sreća je da smo povremeno dobili pomoć kolega kojii su radili na urgentnoj. Svakodnevno je dolazilo između 150 i 200 mališana različitog uzrasta na pregled. Sve te dane smo radili u ambulanti, išli u vizitu na odjeljenje, nastojali da pregledamo što više pacijenata i olakšamo posao ljudima koji su tamo radili. Hirurzi su bili u operacionim salama, operisali, pratili pacijente, radili u ambulanti gdje se vrši trijaža hirurških pacijenata. Radili smo u ambulanti od ujutro do 2-3 sata poslijepodne, jer ljudi dolaze do tog vremena. Iza pola tri naglo zahladni, pa je manje kretanja. Radilo se bez pauze, a nakon toga je ostajalo odjeljenje. Poslije jutarnje vizite na odjeljenju mi nismo imali nekog većeg posla tamo, osim ako bi nas pozvali. Hirurzi su znali biti pozvani. Bili smo na raspolaganju 24 sata i bilo kad da smo bilo pozvani, odazivali bi se.

Malo je ljudi koju nisu osjetljivi na djecu. Pedijatri su u mogućnosti da pomognu bolesnoj djeci ali šta kada im ne mogu pomoći? Vjerovatno dolazi i do emotivnog vezivanja za te male pacijente. Kako se nosite sa tom težom stranom vaše profesije, da li je moguće ne vezati se za pacijente, vremenom lakše podnijeti neke stvari?


Uvijek me je ljutila rečenica koju sam često znala čuti kao "vama je lako, ja ne bih mogla raditi, ja sam osjetljiva". Na pedijatriji može raditi samo onaj ko je osjetljiv, osjećajan i inače bi medicinom trebalo da se bavi samo onaj ko je osjetljiv, ako vas tuđa bol ne dotiče, ne trebate to ni raditi. Radi se često bez neke nadoknade, kada drugi slave i provode vrijeme sa svojim porodicama, mi radimo sa ljudima koje prvi put vidimo.


Sa djecom Pakistana
.Nemoguće je ne vezati se, ja se vežem za svakog svog pacijenta, za neke više za neke manje. Uostalom, neke poznajete više, dolaze često na kontrole, ali ne možete izbjeći vezivanje, svako ostavi trag. Ako znate da je neko došao bolestan i onda kada ode veseo, zdrav, raspoložen, to je nešto što čovjeku daje neki poseban osjećaj sreće, zadovoljstva, to je nagrada. Ja volim taj poseban osjećaj kada sa pacijentima uspostavim kontakt. Moji pacijenti su često mali, oni koji još ne govore. Vremenom naučite da razumijete i taj govor koji je bez riječi, od suza, osmijeha, pokreta. Razumijete šta želi da vam kaže. Volim kada mi pacijenti pružaju ruke, kad me se ne boje, kada mi se smiju, kada ulazim u vizitu da se ne sklanjaju od mene. Vrlo često, ako imam koju minutu vremena, nastojim provesti s njima, kada ih pregledam da ih stavim u krilo. Nije mi to u opisu posla, više je u mojoj prirodi. Ponekad razmišljate o materijalnim stvarima kao i drugi ljudi, i pitate se da li ste odabrali pravu profesiju ali u trenutku ozdravljenja djeteta, jednostavno, to sve ostane negdje sa strane. Ja neću da kažem da nama za normalan život ne trebaju i te materijalne stvari, trebaju i namai kao i svakome drugom. Ali saznanje da radite ono što volite dodatno vas ispunjava i potiskuje sve drugo. Ja volim medicinu, volim pedijatriju, volim raditi s djecom. I prije nego sam upisala medicinu, znala sam da ću raditi posao s djecom. Ali kako god ne možete izbjeći emocionalno vezivanje za pacijente, kako god vas njihovo ozdravljenje čini sretnim, tako ne možete izbjeći ni tuge koje doživite kad nekome ne možete više pomoći.


SLOBODNO VRIJEME


Na kraju radnog dana, kada zatvorite vrata Klinike, da li i dalje mislite na probleme na poslu, da li "nosite" posao kuci, koliko možete odvojiti privatni od poslovnog života? Kako provodite slobodno vrijeme?

Ponekad ne mogu tako brzo da se oslobodim posla, posebno ako je dežurstvo bilo teško. Potrebno je da se odmorim, da se mozak malo opusti, da ne razmišlja o svim problemima koji su se pojavilii. Kada je, da tako kažem, normalan dan, kad ste zadovoljni učinjenim, kad ste imali neki napredak na poslu, već s posla krenem zadovoljna, prošetam gradom, obiđem prodavice. Ako radite na klinici, posebno ako je to Univerzitetska klinika, obavezni ste da dio tog posla nosite kući, obavezni ste da pišete, objavaljujete nešto, stalno čitate, morate biti u toku. Okružena sam knjigama i stalno nešto radim.

Period rata me je naučio da vrijeme treba provoditi sa ljudima koji su nam dragi, porodicom, roditeljima, družiti se, činiti neke sitne radosti drugima i primati ih. To čini svakodnevne trenutke života puno veselijim, pamte se kao neke iskrice koje dugo traju u životu. Svaki put kada se vratim na njih oraspolože me. Volim se prisjetiti svojih putovanja. Kada sam neraspoložena ili umorna da se nečim drugim bavim, prelistavam svoje albume.

Bili ste aktivan član UKUD "Zvonko Cerić", sa folklorom i kasnije profesionalno i turistički obišli ste dosta zemalja. Vaš stan je pun suvenira iz raznih krajeva svijeta. Recite nešto o tom periodu svog života?

Uvijek sam rado putovala. Od onih prvih putovanja, kada sam obišla cijelu bivšu Jugoslaviju, putovanja u Italiju, Austriju, daleki Sovjetski Savez prije raspada, pa zatim Grčku, Mađarsku, Njemačku, Belgiju, Francusku, Španiju, do egzotičnih putovanja u Tursku, Egipat, Tunis, Jordan, Pakistan. Iz svih tih zemalja imam lijepe uspomene kojima se rado vraćam.

U UKUD-u "Zvonko Cerić" bila sam od samog osnivanja, pa zatim aktivno 10 godina. Jedno vrijeme bila sam i vršilac dužnosti predsjednika društva, tada najmlađeg u BiH. To je za mene bila čast. Poslije su me profesionalne i porodične obaveze odvojile od toga, ali tih 10 godina su bile zaista prekrasne godine za koje me vežu divna prijateljstva koja i dan danas traju.


Na kraju ovog ugodnog razgovora ostalo nam je samo da se zahvalimo doktorici Hasanhodžić na gostoprimstvu i poželimo joj sreću u privatnom i poslovnom životu.

(Razgovarala: S.M.)

Priredio(la): S.M.