TUZLANKE I TUZLACI

20.01.2006.
Ivica Nosić

Ko imalo poznaje prilike u tuzlanskom novinarstvu, neće mu trebati puno objašnjavati ko je, šta je radio i čime se bavio Ivica Nosić. Za manje upućene, reći ćemo jednostavno: bio je dobar, angažiran i u širim razmjerama poznat i cijenjen novinar.
Tuzlakom je postao 1938. godine. Iz Tuzle je kraće i duže odsustvovao, zbog prirode posla kojim se bavio, ali se u nju uvijek vraćao. Ne samo zbog ona četiri groba - majke, oca i dva brata, na tuzlanskom groblju Borić. Zadnje desetljeće s obitelji (supruga Buba i sin Dejan) živi u Stuttgartu, Njemačka, gdje ponekad i tuguje za vremenima kada je “sve bilo drukčije”. Formalno je umirovljenik, ali mu “vrag ne da mira” pa se i dalje “dopisuje” s mnogim novinama u kojima objavljuje zapažene novinske tekstove. Žali, kaže što probranije reportažne zapise, kojih je još u sjećanju novinarskih kolega i čitatelja, nije uobličio i u knjugu. A neke druge knjige je pisao, također i brojne feljtone, među kojima i o Husinskoj buni i Juri Keroševiću, koji su kasnije preuzeli mnogi drugi listovi. Kao i većina drugih novinara koji odu u mirovinu, Nosić tješi sam sebe kako “još ima vremena” i za taj novinarski napor. I kako, u stvari, novinar nikada ne odlazi u mirovinu.

U životopis Ivice Nosića – Ivečine, kako ga zovu njegovi initimusi i novinarski pajtaši, svakako valja ugraditi podatak da je i grad Tuzla svojevremeno, u vrijeme gradonačelnikovanja mr. Džeme Hadžiavdića, prepoznao njegovo Tuzlanstvo i dodjelio mu najviše priznanje grada, tadašnju Oktobarsku plaketu. O priznanjima za ukupan novinarski učinak govori još i pozamašan broj nagrada udruženja novinara BiH i Hrvatskog društva novinara, mnoštvo diploma i raznoraznih plaketa, među kojima je i Srebrena plaketa UN BiH za 25 godina članstva u tom udruženju, pa čak i jedan Orden rada što mu ga je za zapaženu žurnalističku djelatnost dodijelilo ondašnje Predsjedništvo kasnije raspadnute SFRJ.



Ivica Nosić



Ivica Nosić još je jedan pripadnik one zlatne generacije tuzlanskih novinara koja je bila odana svome poslu, voli ga i nadahnuto piše. Nosić je lice sa one poznate fotografije iz 1960. godine, proistekle iz kamere izuzetnog fotoreportera Miroslava Hlubne, u društvu svojih ispisnika iz Tuzle od kojih su već dvije trećine otišle tamo odakle se niko ne vraća.

Svoj je novinarski kruh profesionalno zaradjivao punih 40 godina u “Oslobodjenju”, “Frontu slobode” (kažu u najbolja vremena tog lista) i zagrebačkom “Vjesniku”, dok je brojne tekstove, pretežno reportaže i komentare, objavljivao u “Areni”, “Večernjem listu”, “Večernjim novinama”, i mnogim dnevnicima i tjednicima nekadašnje države. Izvrsni tekstove s njegovim potpisom mogu se i sada, mada ne često kao prije, pročitati u nekim listovima i magazinima s prostora bivše zajedničke države. (T)


Priredio(la): S.M.