TUZLANKE I TUZLACI

18.03.2006.
Branka Dokić
Da imam čarobni štapić vratila bih svoje učenike u Bosnu


Jedna od omiljenih tuzlanskih učiteljica, Branka Dokić, koja se ovim poslom bavi već 37 godina, pristala je za Tuzlarije reći nešto više o sebi i svom radu. Nekada je radila u bivšoj OŠ "Franjo Rezač", a sada vodi IVa razred u OŠ "Jala". Planira izvesti još jednu generaciju prije penzionisanja.



Učiteljica Branka Dokić


Kako ste postali učiteljica? Da li je izbor zanimanja bio vaša želja iz djetinjstva ili je to slučajan izbor?

Želja iz djetinjsva. "To ću biti i ništa drugo" – rekla sam roditeljima.

Koliko ste do sada generacija izveli?

Devet.

Šta Vam posebno teško pada u Vašem poslu?

Nesređene obiteljske situacije mojih učenika, djeca bez jednog ili oba roditelja, djeca razvedenih roditelja, bolesna djeca, prognani iz domova, nezaposleni roditelji.

Prednosti i mane devetogodišnjeg obrazovanja?

Još je rano govoriti jer se realizuje tek druga godina devetogodišnjeg obrazovanja. Više se može reći tek završetkom prve generacije.

Na osnovu Vašeg dugogodišnjeg iskustva u radu sa djecom, možete li reći svoje mišljenje o petogodišnjim prvačićima, je li to prerano? Koliko je nastavni plan i program prilagođen uzrastu učenika?

Taj razred treba shvatiti kao socijalizaciju djece, razvijanje međusobne komunikacije kao i komunikacije sa zajednicom – porodicom i školom. Svi zadaci utvrđeni nastavnim planom i programom realizuju se kroz igru koja je tom uzrastu i najprimjerenija.


Roditelji čija djeca tek polaze u prvi razred osnovne škole, znaju biti zbunjeni, pomogli bi ali ne znaju kako. Šta bi savjetovali roditeljima prvačića, a i one veće djece, kako da pomognu djetetu, kako da se organizuju?

Saradnjom sa učiteljem, ne opterećivati dijete svojim željama, ukazivati povjerenje djetetu i hrabriti ga.


Gdje roditelji najčešće griješe?

Kada nemaju dovoljno vremena za dijete. Prednost daju radnim obavezama a dijete ostavljaju po strani, kada ispunjavaju dječije hirove, kada su nedosljedni u zahtjevima prema djetetu, brza popustljivost.


Mnogi roditelji misle da su djeca preopterećena školskim obavezama, da im malo ostaje vremena za druge aktivnosti. Slažete li se s tim?

Pravilno planiranje učenja i rada dozvoljava djetetu bavljenje i drugim školskim i vanškolskim aktivnostima. U tome treba biti odmjeren i zadovoljiti interes djeteta.


Svako dijete je priča za sebe, koliko Vama polazi za rukom da gledate dijete kao individuu, ili se osobenosti djeteta utope u masi?

Individualan pristup djeci u školi je veoma bitan, bez toga nema uspjeha. Tome dajem prioritet.


Da li ste nekada svjesni da kod Vas počnu školovanje mnogi koji će nakon srednje škole, a možda i prije, otići iz Bosne i Hercegovine?

To je realnost koju ja ne želim. Kada bih imala "čarobni štapić" pomogla bih svima da se vrate, žive i rade u svojoj domovini.


Da li ste u kontaktu sa bivšim učenicima, znate li gdje su, da li Vam se javljaju?

Svoje đake susrećem i ti me susreti raduju. Imam i kolege koji su nekada bili moji učenici i s kojima sada uspješno sarađujem. Bilo je situacija u proteklim, za mene teškim godinama, kada sam imala i njihovu pomoć i podršku.


Za školu uvijek naglašavaju da je obrazovno odgojna, s obzirom na nastavni plan i program koliko ostaje vremena i za ono "odgojna"?

Pravi pedagog, "odgojnom", kad god je potrebno daje prednost. Svako neblagovremeno reagovanje ima svoje posljedice.

Rat, postratni period doveo je i do nekih promjena, kako u načinu izučavanja gradiva tako i sastavu učenika po odjeljenskim zajednicama. Na žalost, puno je djece koja su u ratu ostala bez jednog ili oba roditelja, djece nesređenih, problematičnih porodičnih odnosa, socijalnih slučajeva. Mislite li da se obrađivanjem pjesmica i priča naslova "moj tata", "moja mama" i sličnih, povrjeđuju dječiji osjećaji, otvaraju neke rane, ili je to način suočavanja sa realnošću?

Nastavni sadržaji, naročito u bosansko, hrvatskom i srpskom jeziku, često izazivaju emocije. Razvijanje ljubavi prema roditeljima uvijek je predstavljana u tekstovima. Ako ima djece kojima je to uskraćeno, tada se ljubav može prenijeti na druge voljene osobe. Pristup toj djeci opet treba biti individualan. Inače, poslije rata ostalo je mnogo prognane djece, bez roditelja, teškog socijalnog stanja, bolesne, što sam ja proživljavala, u tome suosjećam sa svojim učenicima i danas, i pomažem im u svemu.


Imamo specijalne škole za djecu ometenu u razvoju, škole za djecu prosječne inteligencije ali nemamo za natprosječnu djecu, posebne talente, djecu izuzetnih sposobnosti. Da li takvo dijete u razredu "vuče" ostalu djecu prema boljem ili pomalo odmaže, jer mu gradivo, za njega previše lako, postaje dosadno?

Uključenje djece sa posebnim potrebama u redovne škole mislim da je pozitivno i potrebno. To se pokazalo i u našoj školi. Za to je potrebno obezbijediti uslove, usklađeni nastavni plan i program i educirane nastavnike, kao i uslove za boravak i tih učenika.

Natprosječnim učenicima treba omogućiti poseban individualni pristup, ukoliko u toku rada svoje zadatak riješe ranije i brže, i zbog toga ometaju druge jer im postaje dosadno, nastavnik ima obavezu da im zada druge zadatke, da zadovolje njihov interes. Za takve učenika imamo i dodatne aktivnosti, dodatnu nastavu, naročito od petog do osmog razreda gdje ta djeca svojim radom mogu pokazati svoje znanje, napredovati, ići na takmičenja.

Na redovnoj sjednici Pedagoškog zavoda podržana je inicijativa za obavezno uvođenje učeničkih uniformi, odnosno nekada popularnih kecelja. Šta mislite o ovoj inicijativi?

Uniforma ima svoje prednosti, zaštita odjeće, neisticanje prestiža u odjevanju, primjeren izgled, koji nije narušen modnim trendovima. Ipak, ta uniforma treba biti modernijeg dizajna, privlačna za dijete, od prirodnih materijala. Po meni, veliki je problem finansiranje te uniforme. Djeca mlađeg uzrasta zbog brzog rasta trebala bi je mijenjati svake godine. Šta je sa porodicama u kojima ima po dvoje, troje i više djece?



Iako poznat kao malo plaćen, mnogi smatraju poziv učiteljice idealan za ženu jer ima dovoljno vremena da se uz poslovne obaveze posveti i svojoj porodici. Koliko je to tačno?

Ta tvrdnja je bila nekad. Danas učitelj – nastavnik radi i više nego zaposlenik u drugim ustanovama. Nastavni proces je jedan dio, ostalo je stalan stručni rad i usavršavanje, saradnja sa porodicama, društvenom sredinom i pripremanjem za nastavu. Reforma škole traži novog nastavnika – novi pristup tom zanimanju. Realno nagrađivanje nastavnika je izostalo, što je loše.


Primjećujete li razliku između učitelja sa preko 20 godina radnog iskustva i učitelja nove generacije, u smislu razlike u školovanju i pristupu učeniku?

Uvijek su bile razlike između generacija, što je i normalno. U životu svi smo učili i učimo od starijih. Zalažem se za prenošenje iskustava, naravno pozitivnih, na mlađe kolege i kad god imam priliku rado sarađujem.

Jedna ste od omiljenih tuzlanskih učiteljica, šta misite čime ste zaslužili tako lijepo mišljenje?

To bi trebalo pitati moje učenike. Moj moto je "biti i ostati čovjek". Ne može se u školi sve naučiti, neko će prije, neko kasnije, ali osjetiti ljubav, toplinu, poštovanje, povjerenje od prve osobe koju upoznaju u školi, ne zaboravlja se nikada.


Čitaocima Tuzlarija, djelimično ste poznati kroz prilog o novogodišnjim zabavama u školama, kroz ove odgovore imaju priliku upoznati Vas još bolje. Hvala Vam na ljubaznosti i strpljenju.

Hvala Vama, bilo mi je zadovoljstvo.

Razgovarala S.M.

Vezani članak
Novogodišnje zabave

Priredio(la): V.K.