TUZLANKE I TUZLACI

01.04.2006.
Prim. dr. Adi Rifatbegović specijalista za plastičnu, rekonstruktivnu i estetsku hirurgiju
Sretan sam kada su pacijenti sretni



Prim.Dr. Adi Rifatbegović
Prim.Dr. Adi Rifatbegović, rođen je u Bijeljini 1963. godine, u Tuzli živi od 1974. godine gdje je završio osnovnu školu Džemal Mandžić na Pazaru, Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet.
Specijalistički ispit iz plastične i rekonstruktivne hirurgije položio je u Tuzli 1997. godine pred ispitnom komisijom koju su sačinjavali Prof. Dr. Ekrem Dizdarević, Doc. Dr. Bono Marković i Prim. Dr. Iva Halas.
Cijeli rat proveo je kao pripadnik Armije BiH u Sanitetskoj službi. U Armiji je obavljao dužnosti od komandira sanitetskog odjeljenja, voda, čete, načelnika saniteta brigade, do zamjenika komandanta Sanitetskog bataljona korpusa. Na kraju rata je bio teško ranjen, te demobilisan u činu kapetana koncem 2005. godine. U ratu se oženio, za sebe u šali kaže da je "iz rata izašao kao profiter sa jednom kćerkicom, Aminom", a poslije rata dobio je i sina Allija. Kćerka pohađa četvrti a sin drugi razred Međunarodne osnovne škole u Tuzli. Dodaje i da je supruga Sanela veoma zaposlena brinući o svima njima.
Radi u UKC-Tuzla, a inače je član Udruženja hirurga Federacije BiH kao i Udruženja onkologa BiH, te sekretar Udruženja maksilofacijalnih, plastičnih i rekonstruktivnih hirurga BiH.

Gdje ste se školovali?

Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Tuzli upisao sam postdiplomski studij. Pohađao sam nastavu na postdiplomskom studiju iz hirurgije dojke i estetske hirurgije lica u Zagrebu. Takođe, iz onkološke hirurgije dojke u Peruđi u Italiji. Edukacija iz oblasti plastične, rekonstruktivne, estetske, ortognatske, maksilofacijalne i kraniofacijalne hirurgije u trajanju od godinu dana, odnosno dva semestra u Strasbourg-u, Francuska. Iz oblasti hirurgije šake i mikrohirurgije, edukacija u trajanju od jednog semestra na Evropskom institutu za eksperimentalnu hirurgiju i biomaterijale i Evropskom institutu za mikrohirurgiju u Nansy-u, Francuska. Do sada sam objavio 50-tak radova na domaćim i međunarodnim stručnim i naučnim skupovima i časopisima, imao oko 30-tak pozivnih predavanja, kooautor sam u jednoj knjizi, u toku je priprema još nekoliko knjiga u kojima sam kooautor ili urednik.

Nakon 4 godine specijaliziranja neurohirurgije promijenili ste specijalizaciju i postali plastični hirurg. Šta se desilo? Kako je do toga došlo?

Nakon opšte hirurgije, na poziv dr.Vidakovića, prešao sam na neurohirurgiju. Dobio sam specijalizaciju, u tome je izbio i rat. U biti je to bio splet okolnosti, dakle u periodu slobodnih dana, kada nisam bio u vojsci, boravio sam na klinici i radio redovne poslove. U tom periodu došao je u našu ustanovu profesor Paul, hirurg plastičar iz Bafala SAD. Iz čiste znatiželje da vidim šta to radi taj profesor iz Amerike, ušao sam u salu, zatim sam otišao u ambulantu da vidim kako pregleda, kako to izgleda. Bila je tamo jedna žena iz Srebrenice, bila je ranjena tamo, dr. Mujkanović ju je operisao u Srebrenici, spasio joj život, jedna teška povreda lica, htjela je korektivni zahvat, neke rekonstrukcije na licu. Profesor Paul je uzeo jednu drvenu špatulu, ubacio u usta i dao joj ogledalo da se pogleda te pitao "da li hoćete da izgledate ovako ?". Ona je rekla "baš tako", a Profesor Paul je odgovorio "e pa onda, Vi se uopšte ne morate operisati nego napravite zube, protezu, i to će sasvim dovoljno podići obraz i riješiti vaš problem".
To me je fasciniralo. Pomoći čovjeku da riješi problem, a da se ne mora operisati. To bi trebala biti želja svakog ozbiljnog hirurga - znati šta se ne treba operisati. Pacijent ima pravo da traži sve, a na hirurgu je da donese adekvatnu procjenu i kaže "to se ne treba operisati". To je mene toliko fasciniralo da sam isti dan pokrenuo proceduru da mijenjam specijalizaciju.

Neurohirurgija je izuzetna specijalizacija, traži ogroman trud, ogroman rad, ulaganje, znanje. Vrlo naporna, jedna od kraljica hirurgije, međutim, nema baš uvijek čovjek neku satisfakciju, u smislu redovnih svakodnevnih uspjeha i konačnog ishoda, pogotovo kada su u pitanju tumori. Tako da je prof. Paul uticao da se prelomi u meni, u jednom pregledu, u jednoj drvenoj špatuli. Meni se otvorilo pred očima - to je to.

Jeste li morali iz početka krenuti sa specijalizacijom? Mogli ste iskoristiti nešto od specijalističkog staža na neurohirurgiji ?

Jesam. Ja sam od ´90. godine počeo raditi i od prvog dana bio na hiruškoj klinici, opštoj prije rata, 4 godine ratne hirurgije i 4 godine neurohirurgije, tako da mi je komisija Ministarstva zdravsta priznala dvije godine specijalizacije. Dakle, priznat mi je obavljeni staž iz opšte hirurgije i neurohirurgije. Tako da sam 1997. godine položio specijalistički ispit, to je bio prvi specijalistički ispit u novoj BiH. Nakon toga su i ostale kolege polagale.

Mnogi plastičnu hirurgiju uglavnom vežu za estetske zahvate na licu i tijelu a manje je poznato šta još radi plastični hirurg. Kakva je u stvari patologija?

Plastična i rekonstruktivna hirurgija danas predstavlja veoma kompleksnu oblast u kojoj se nalaze određene subdiscipline kao sto su: hirurgije šake, mikrohirurgija, dermatohirurgija, estetska, ortognatska, maksilofacijalna, kraniofacijalna, hirurgija kongenitalnih malformacija i opekotine. Nema hirurške discipline kojoj ne treba plastičar u nekom momentu, u nekom segmentu. Redovno operišemo sa neurohiruzima, ortopedima, oftalmolozima, ginekolozima i dr.

Od estetskih operacija radi se funkcionalna i estetska hirurgija nosa, deformiteti ušnih školjki, lifting, liposukcija, abdominoplastika i dr. To je ono sto ja operišem i naravno sve svoje rezultate imam dokumentovane prije i postoperativno na digitalnim fotografijama.

Šta se u Tuzli može raditi i radi?

Može se i radi bukvalno sve iz oblasti plastične hirurgije, čak se rade stvari koje se ne rade na prostoru ex Jugoslavije. U svakoj ozbiljnoj kući u svijetu, koja se bavi plastičnom, rekonstruktivnom i estetskom hirurgijom, nemate više od 10 posto operativnih zahvata iz segmenta estetske hirurgije i mi se otprilike u tom omjeru i nalazimo.
Šta najviše radimo? Sigurno 50 posto karcinoma dojke na Kantonu ja operišem, tu su i pacijenti koji mi dolaze zbog problema dojke iz Sarajeva, Zenice, Travnika, Mostara, Bihaća, Velike Kladuše, Bijeljine, Brčkog itd.

Recite nam nešto o rekonstrukciji dojke koja je uklonjena nakon operativnih zahvata.

Prvo imamo operaciju dojke zbog karcinoma dojke. Drugo, sekundarna rekonstrukcija dojke, znači nakon obavljene amputacije, ali ja jedini u BiH radim i primarnu rekonstrukciju. U istom aktu se amputira dojka i pravi nova, od vlastinog tkiva, bez upotrebe proteze.


Bude odmah gotovo?

Odmah, žena dobije jednu besplatnu estetsku operaciju, a to je zatezanje stomaka, i od tog viška napravimo dojku i bradavicu.



Plastični hirurg može mnogo pomoći onima koji imaju objektivan problem vezan za neki nedostatak na licu ili tijelu, operacijom može vratiti nekome samopuzdanje i poboljšati kvalitet života. Da li je jedan od uslova prije operacije i razgovor sa psihologom?

Svaki hirurg koji liječi organ kao dio tijela nije dobar hirurg, jer pacijent je jedna cjelina, psihičko i fizičko biće. Vi morate biti do te mjere odgovorni da procijete pacijente, da li su njihovi motivi u skladu sa objektivnim potrebama ali i vrlo bitno, u skladu sa vašim mogućnostima, znanjem i umijećem da riješite taj problem. Tako da pacijente koji dođu sa nerealnim zatjevima, ili realnim zahtijevom ali sa jednom psihičkom konverzijom koja predstavlja problem, svakakako neću pristati da operišem nego ga prvo šaljem kliničkom psihologu.


Ko su Vaši pacijenti?

Svi uzrasti, od rođenja do smrti. Dijete, čim se rodi a ima npr. rascjep usne i nepca, konsultuje se plastičar. Za sedam mjeseci djetetu se operiše usna, nakon narednih sedam mjeseci operiše se nepce. A, moj najstariji pacijent je imao 98 godina.
Što se tiče estetskih operacija, počevši od klempavih ušiju, znači već od 5- 6 godina pa nadalje, negdje do 65 godina.


Tu spada povećavanje, smanjivanje, podizanje grudi, operacija nosa i drugo.


Kakve su cijene, koliko košta recimo, smanjivanje ili povećavanje grudi, operacija nosa, korekcija klempavih ušiju i slično?

Sve se to plaća legalno na blagajni bolnice. Sve moguće operacije se kreću od 1000 do 4000 KM.


Čime ste posebno zadovoljni?

Ja sam zadovoljan svojim rezultatima ali sam sretan kada su pacijenti sretni. Najveću tremu sam imao kada sam počinjao ovdje na plastičnoj hirurgiji raditi funkcionalnu i estetsku septorinoplastiku. Nos je nešto što svi vide, ne možete sakriti garderobom i mogu reći da mi je sada nos već rutina.


Kod nosne devijacija ili estetskog problema?

I jedno i drugo, ne može se to razdvojiti. Kad sam došao u Francusku, profesorica Wilk, kojoj sam najviše u svom životu zahvalan kada je u pitanju usko specijalizovana stručna edukacija, pitala me, kako se to kod nas radi u Bosni. Ja sam rekao, pa ako je u pitanju funkcija to rade otorinci, ako je estetska, plastičar. Ona je rekla, a nemojte to, nos je jedan, ili ćete raditi nos, ili nećete. Rekao sam hoću - i danas operacije na nosu predstavljaju za mene rutinu.


Mnogi ljekari u sklopu specijalističkog staža odlaze u inostranstvo na edukaciju, koliko svoje znanje mogu primijeniti ovdje kada se vrate?

Iz svog ličnog iskustva mogu reći da sve što sam naučio vani imao sam priliku raditi i ovdje, obezbijeđeno je sve ono što je potrebno. Mora se imati u vidu da se ne možete baviti ozbiljnom hirurgijom ukoliko nemate besprijekornu anesteziju i reanimacju. S njom se mi ponosimo, to želim posebno da istaknem. Naravno, i kolege iz dijagnostike, radiologe i interniste, naše vrijedne medicinske sestre, instrumentarke, anestetičarke i sestre na odjeljenju, koje su svjetski nivo.

U neobaveznom, privatnom razgovoru, da li Vam se dešava da vidite neki nedostatak na licu sagovornika i mislite kako biste to korigovali?

To je stvar profesionalne deformacije, koga god se vidi na TV-u ili u normalnom životu, na ulici, prvo što primjetite - primjetite nedostatke. Kada sam bio u komisiji za izbor Miss BiH, na jednom od tih razgovora i onoga što prati ocjenu prije zvaničnog nastupa, u jednom momentu, urednica dnevnog lista “Avaz”, pitala me je "ma daj bogati, kako si se ti uspio oženit?". Pitao sam je "da li se slažes s mojim primjedbama", na što je odgovorila "slažem se ja, vidim nešto nedostaje ali ne umijem kazati šta”.

Je li možete primijetiti ako je neko radio neku korekciju ?

Apsolutno. Ja sam operisao sa naše estrade dvije osobe i uradio im korekciju nosa, jednoj nisu htjeli snimiti spot dok ne operiše nos.

Je li bila zadovoljna ?

Snimila je spot.

Kolekcionar ste starih fotografija, imate preko 5000 starih fotografija Bijeljine, gdje pronalazite fotografije, odakle ta ljubav?

Još uvijek je preživjela neka sehara, pronašlo se, stalno za tim tragam, ljudi donose. Istina, najveći dio toga je iz porodičnog arhiva, a onda kada se za to čulo među Bijeljincima, ljudi su donosili svoje stare fotografije. Onda ja to skeniram, digitalizujem, restauriram. Restauracija stare fotografije u digitalnoj tehnici je jedan od mojih hobija, zna se nekada i po dva tri dana potrošiti na jednu fotografiju, da se uklone sve prosute kafe, naslage prašine, pukotine, nadomjeste nedostajući komadi fotografije. To je jedan moj vid borbe za tu Bijeljinu kakva je nekad bila, multietnička, multinacionalna, multikulturna, gdje su sve moguće nacije koje su živjele u Bijeljini zastupljene u toj fototeci, Slovaci, Nijemci, Česi, Mađari, Jevreji, naravno Hrvati, Srbi i Bošnjaci, vjerski objekti, i sinagoga koja je srušena u toku prošlog rata i džamije koje su rušene u ovom ratu, drugi objekti, svadbe, slave, vjenčanja, sijela, trgovi, parkovi, prvi automobili.

Svadba, Bijeljina 1938. godina
Na fotografijama je Bijeljina od 1890. godine pa do sredine 50-tih godina prošlog vijeka, to je ono što me posebno interesuje. Tu je onda i galerija portreta desetina Bijeljinaca kojih više nema, zatim ljudi koji su davali imidž gradu, bijeljinskih boema. Imao sam tri samostalne izložbe u Tuzli, Gradačcu i u Bijeljini, u toku su pregovori, možda će biti i u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Želja mi je da isprovociram makar jednu osobu iz svake čaršije u Bosni, da pokrenem u tom smijeru nešto da sačuvamo od zaborava ono što je nekada bilo i ono gdje smo nekada bili.

Pored toga imam fantastičnu zbirku originalnih sultanovih fermana, turalifermana, buruntija i tapija o vlasništvu nad zemljom, sve su to originalni dokumenti, pa starih ćilima, starih po 100 i nešto godina, ručnih radova. Skupljam te starine, tu su i šinjska i volovska kola, saonice, sijačica, kosačica, plugovi, drljače, sve što je davno izbačeno iz upotrebe, to je jedna garaža puna toga i sad ide proljeće, počinje se čistiti, sređivati, bojiti, vrši se zaštita.

Kroz nestanak tih starina mi gubimo i ogroman fond riječi iz svog jezika. Ja te dijelove na tim starim kolima slikam, zapišem kako se zovu. Ko danas zna šta je jarmačac, srčanica, lijevča, od kojeg se drveta pravi. Ja to slikam, pribilježim, možda će nekad nekome biti interesantno, da se i vidi i zna kako se šta zove, ionako nam je jezik prilično siromašan.

To je što se tiče zimskog perioda, a od proljeća do jeseni su aktuelni pčele i cvijeće. To tako relaksira i odmara čovjeka, na vikendici imam devet košnica pčela a ove godine će možda biti i 20. Bude meda, polena, propolisa za naše potrebe.

Mlad ste čovjek, uspješan na poslu, oženjen, otac dvoje djece, ne znam imate li još planova i želja?

Za par mjeseci trebam magistrirati pa moram i doktorirati, nastavak edukacije iz oblasti kraniofacijalne i ortognatske hirurgije, a poseban mi je cilj da ovim mladim kolegama na nasem odjeljenju pomognem da budu puno bolji od mene.

Hvala na razgovoru i vremenu koje ste odvojili da bismo čitaocima Tuzlarija približili Vas i Vašu profesiju.


Ko može reći šta je lijepo a šta nije? Odgovor na pitanje šta je lijepo mijenjao se kroz vjekove. Sretni su oni čije se tijelo ili lice uklapaju u standarde vremena u kojem žive. Posebno se na žene vrši pritisak nametanjem ljepote, vitkosti i mladosti kao standarda. Sa naslovnih strana smiješe nam se manje lijepa lica a više savršeno retuširane fotografije. Iako u svom okruženju gotovo da i nemamo priliku gledati nekoga savršenog lica i tijela, ako takav i postoji, ipak taj pritisak društva često nesigurnim osobama utiče na samopuzdanje. Oni koji su odlučili uljepšati svoje lice i tijelo hirurškim skalpelom su samo mali broj od onih koji trebaju hirurga plastičara.

Svaki poziv ima lijepih i ružnih momenata, kod ljekara je to još više izraženo, jer se brinu o čovjekovom zdravlju, životu. A šta je važnije od toga? Na žalost mnogi se zdravlja sjete kada su ga izgubili.
Svestranom doktoru Rifatbegoviću želimo što više trenutaka kada pacijenti izlaze zadovoljni, kada im neka operacije promijeni život nabolje, kada ljude učini zadovoljnim i sretnim.

Sa dr. Rifatbegovićem pripremamo malo iznenađenje za čitaoce Tuzlarija. Napravit ćemo svojevrsno savjetovalište, gdje ćete moći postavljati pitanja na koja će dr. Rifatbegović odgovarati.

Ako želite dr.Rifatbegoviću možete se javiti na E-mail adi.r@ukctuzla.ba


Razgovarala S.M.

Priredio(la): S.M.- V.K.