TUZLANKE I TUZLACI


Šejla Šehabović


Šejla Šehabović
Ko ne zna, a zna da ne zna...

Sejla Sehabović rođena je 1977. u Tuzli. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek bosanski i hrvatski jezik i književnost. Predaje u Gimnaziji Ismet Mujezinović u Tuzli. U pripremi je njena zbirka poezije Make up, ima završen rukopis kratkih priča. Dobitnica je prve nagrade Pincoma Super Cyber Story za najbolju kratku priču. Bavi se pitanjima književne povijesti i feminističkim studijima. Član je redakcije Časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika. Pohađa postdiplomski studij Književnost u postmoderni. Objavljivala u domačim i stranim časopisima. Zivi u Tuzli.

Trenutno: Predajem u gimnaziji.Pripremam magisterij. Pišem priče. Satima razgovaram i redovno se umaram razgovorima.

CD koji nikako ne može naći je: Onaj na kojem Ibrica Jusić pjeva sevdalinke. Negdje sam ga zaturila, danima gledam prazan omot i čudim se kako gubim stvari… Znam da se pitanje na to ne odnosi, ali evo prilike da iznesem svoju muku, a prilika je prilika!

Knjiga koju nikada ne bi zapalila pa makar crkla od zime je: Umberto Eko "Ime ruže". Kad malo razmislim, svaka njegova knjiga vrijedi makar groznog smrzavanja. A koju bi ipak zapalila: Pol Oster "Levijatan". Ko nije s Reganom pio kahvu, neka je ne čita.

Rani radovi: U pripremi je moja prva zbirka pjesama "Make-up".

Studij književnosti i karijera: Neko studirajući stvarno nešto i nauči. Znači, važan je za karijeru. Neko ništa ne nauči. Znači, nije. Bezbeli, ono što znaš može biti potpuno neupotrebljivo za bilo kakvu karijeru, isto kao što se ublehe mogu prodati po krasnoj cijeni. Znači, ne znam.

Najbolji kulturni časopis: Najbolji časopis koji izlazi u našoj zemlji je tuzlanska "Razlika" (nije što sam u uredništvu). Časopis kojem bih bila urednica bio bi isto tako malo spominjan kao i "Razlika" - ozbiljan i interesantan, bez dnevnih prepucavanja, informativan i deklariran u
smislu da mu se namjera vidi na prvoj stranici. Ja dobre reklame!

Mlađi autori: Ne snalazim se s biografijama. Hajde, sad, znaj, ko ima manje, a ko više od 35? Pa da onda pišem samo one koje lično poznajem? Adisa Bašić, definitivno. Ako ikoga treba izdvojiti, evo! (Neskrivenu subjektivnost ovdje shvatiti kao izraz prijateljstva pomiješanog sa izuzetnim užitkom koji mi pričinjava poezija mlade autorice)

Konceptualna umjetnost: Ideja mi je privlačna. Malo o
tome znam. Što kažu: Ko ne zna, a zna da ne zna…

Dadaisti: Prije nekoliko dana govorila sam o tome maturantima. Njima je to skroz "cool". Nadam se da su se zabavljali barem upola koliko se ja zabavljam na časovima.

Instalacija: Nedavno sam u jednom broju "Slobodne Bosne" pronašla sliku Hanife Kapidžić-Osmanagić potpisanu sa "Nasiha Kapidžić-Hadžić". Naumpalo mi onda da ima jedna podjela svijeta žena. Jedan dio toga svijeta čine žene za prezentaciju. One šute i izgledaju. Drugi dio čine one koje su nekako izborile mjesto u svijetu muškaraca. One pišu, govore, čine. No, one ne izgledaju. E, tu se ton i slika izmjenjuju prema zahtjevima kulture. Našoj ne treba da se ista žena i vidi i čuje, zato prvu onijemi, a za drugu nas oslijepi (te tako priznajem da ni ja nisam znala kako izgleda Nasiha Kapidžić-Hadžić). Da ne spominjem kako se prva kategorija žena krvnički posvećuje vlastitome izgledanju, dok su druge ubijeđene da upravo nedostatkom izgleda (što će reći, izgledanjem kao muškarac) zavrjeđuju svoje mjesto u svijetu koji im ne pripada. Ergo: moja bi instalacija izgledala kao i ja. Komplet. I ton i slika.

Kompjuteri i književnost: Radi se o procesu koji, vjerujem, nema nikakav predznak. Pravila igre ostaju ista, i dobra i loša. A zašto ne?

Dan u drugom polu: Provela bih dan kao pravo muško. Čekajući da neko drugi za mene obavi ono što mi treba dok ja razmišljam o važnim stvarima koje malo kome trebaju.

Preuzeto sa http://www.omnibus.ba

Priredio(la): admin