TUZLANKE I TUZLACI

29.04.2006.
Pejo Lamešić, najpoznatiji tuzlanski konobar
Jedino Tita nisam služio


U potrazi za dobrim štimungom i provjerenom kuhinjom posjetili smo nacionalni restoran hotela "Tuzla", u kojem često možete sresti poduzetnike, ljekare i političare, koji u opuštenoj atmosferi, ugovaraju nove poslovne poteze. Dočekao nas je Pejo Lamešić, VKV konobar, koji iza sebe ima 35 godina iskustva u branši.

SPORTISTI NAJDRAŽI GOSTI
Lamešić je služio skoro sve visoke zvanice, koje su posljednjih decenija posjetile Tuzlu, princa Selmana, Stjepana Mesića, Aliju Izetbegovića, Rasima Delića, pjevače, glumce i druge. Ističe da jedino Tita nije uslužio, jer je bio učenik u doba kada je maršal posjetio Tuzlu.

Da se konobari nađu u svakakvim situacijama govori i jedna od ratnih posjeta Alije Izetbegovića. Prije nego što je Izetbegović kušao kajganu, koju mu je donio u sobu, Pejo je, na zahtjev tjelohranitelja, skoro pola porcije pojeo.

"Pjevači poput Tereze Kesovije, Petra Graše, Kemala Montena, Olivera Dragojevića su super gosti. Recimo, Enes Begović ulazi u restoran pjevajući, od umjetnika najprohtjevniji je bio Ivo Pogorelić, koji je večerao poslije 23 sata, u tišini, zahtijevajući povrće i voće na više načina", kaže Lamešić.

Znatan broj Tuzlaka koji posjećuju nacionalni, zbog dobre usluge, insistira da ih Pejo uslužuje. No, Peji su najdraži gosti sportisti, jer je emotivno vezan za sport. Sin Mario je bio Slobodin fudbaler, a posljednje dvije sezone igra za Slovence. Kaže da su najbolju feštu ikad organizovanu u hotelu imale košarkašice Jedinstva 1989. godine nakon što su postale prvakinje Evrope. No, najreprezentativniji prijem bio je u vrijeme posjete princa Selmana, kada su postavljeni posebni tepisi, služio se poseban escajg, a konobari su radili u rukavicama.

"ČUJEŠ, AL´ SE PRAVIŠ GRBAV"
Konobari su vrlo često u situaciji, dok služe goste, da čuju i najstrože tajne ili poslovne pothvate koji se dogovaraju uz večeru i koju čašicu. Pejo Lamešić se još uvijek sjeća pojedinih gostiju i njihovih pregovora za stolom. Među najupečatljivijim, ostali su dogovori Bakira Izetbegovića, Rasima Delića, Rusmira Mahmutćehajića i još nekoliko gostiju koji su u hotelu "Tuzla" dogovarali koga će postaviti za ministra policije.

"Čuo sam i kako se prije rata štimao rezultat Sloboda-Hajduk, dok su bili u tadašnjoj ligi. Hajduku je trebalo da bude prvak, a Slobodi pobjeda za ostanak. Dogovorili su da bude neriješeno, pa je sutradan utakmica završila 1-1, sjeća se Pejo Lamešić. No, glavna parola u takvim situacijama za Peju je, "čuješ, al´ se praviš grbav".

U restoranima kakav je nacionalni, rijetko koji gost salu napusti, a da konobaru, za dobru uslugu, ne ostavi bakšiš. Pejo Lamešić se sjeća da je najveći bakšiš dobio prije dvadesetak godina od nekog stranca, koji mu je dao 200 dolara za čašu vode.

"Radim za platu, a ako bakšiša bude, dobro je", kaže Pejo. Zbog odricanja koje profesija konobara zahtijeva, Pejo Lamešić ističe da je to nezahvalan i težak posao, jer s ljudima nije lako raditi.

"Mladi danas bježe od tog posla i najviše me boli što mi stariji nemamo pravu zamjenu. Konobari u kafićima su posebna priča. Tu rade tokari, limari, bravari, ali se odmah na ulazu u lokal vidi ko jeste, a ko nije školovan", kaže Pejo.

(J.Šarac - Nezavisne)

Priredio(la): V.K.