TUZLANKE I TUZLACI

29.07.2006.
Lejla Karamehmedović


Tridesetčetverogodišnja Lejla Karamehmedović iz Tuzle 20 godina je vezana za bolnicu, jer svaki drugi dan mora ići na dijalizu. Iako joj od rasporeda dijaliza zavisi kako će organizovati druge obaveze, uvijek nasmijana Lejla ne dozvoljava da joj to predstavlja prepreku. Međutim, na osnovu vlastitog iskustva kaže da društvo na bubrežne bolesnike gleda s predrasudama.

"Želim i mogu da radim, ali poslodavci ne žele imati radnika koji ide na dijalizu, iako ona ne utiče na obavljanje poslova. Jedino što je ponekad potrebno uklopiti smjenu, jer na dijalizi provedem četiri sata", kaže Lejla.

Iako je završila medicinsku školu i prošle godine u Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla odradila pripravnički i položila stručni ispit, posao u struci ne može dobiti. Isprva su joj obećavali posao medicinske sestre, a nakon što je ispunila sve uslove nameću joj nove, kao što je perfektno poznavanje gramatike engleskog jezika, rad na računarima…

Lejla kaže da joj nije važno šta će raditi. U posljednjih nekoliko godina je radila u 13 kafića, kladionici, trgovinama, na pijaci, prodavala sladoled…

"Nađem ja posao, radila sam u normalnim kafićima, ali i u svakakvim rupama. Ali, kad gazde čuju da idem na dijalizu, nakon dan-dva dobijem otkaz", kaže Lejla, koja s majkom Rasmom živi od 400 KM penzije.

Lejlu boli što razlog otkaza zapravo nije što ona dobro ne radi, već predrasude poslodavaca. U slučajevima kada na razgovoru za posao kaže da ide na dijalizu, posao ne dobije. Zato najčešće ne govori o svojoj bolesti.

"Ako kažem da idem na dijalizu, odmah od posla nema ništa. Ali, kad počnem raditi i gazda čuje da idem na dijalizu slijedi otkaz bez ikakvog objašnjenja. A pošto sam uvijek radila na crno, nije im problem otpustiti me", priča Lejla.

Njeni zdravstveni problemi počeli su od treće godine života, s jakom upalom bubrega. Već 1985. godine počela je šepati, te je ubrzo počela s dijalizom. Majka Rasma odlučila je kćerki donirati svoj bubreg i podariti joj život koji neće biti vezan za dijalizu i 1987. godine u Sarajevu joj je urađena transplantacija.

"Transplantacija nije uspjela, jer je prof. Sreten Bošković eksperimentisao. Ja sam krvna grupa nulta negativna, a mama nulta pozitivna. Tvrdio je da transplantacija može uspjeti. Ali, nije uspjela. Mamin bubreg se osušio", prepričava Lejla svoju životnu priču.

Uprkos svim poteškoćama koje je prebrodila, Lejla se ne predaje. Puna je elana i želje za životom. Osmijeh ne skida s lica, a viceve sipa kao iz rukava.

"Ne tražim milostinju i sažaljevanje, samo tražim priliku da radim i da živim normalno, kao i ostali ljudi", kaže ova djevojka.

(J.Šarac - Nezavisne)

Priredio(la): admin