TUZLANKE I TUZLACI

20.12.2006.
Čika Bane


Moj sagovornik je Branko Stanković iz Tuzle, radi kao kondicioni trener u Tenis klubu „Sloboda“. Iako se i sam bavio sportom i imao značajne rezultate, njegov odnos prema djeci je ono po čemu je poseban, djeca ga zovu čika Bane i sva ga vole. Ima neki svoj specifičan pristup djeci, zna im se približiti, svako dijete posmatra kao individuu vrijednu pažnje i možda baš zbog toga od djece koja jedva znaju trčati kada se tek pojave stvori dobre sportiste.


Lara, Damira, čika Bane, Marko, Azur i Dino


Iako je moja želja bila da razgovaramo malo više o njegovom životu, on to nije htio, a ja ću ispoštovati njegovu želju pa samo napomenuti koju rečenicu da vam probam približiti Branka Stankovića.

Prije rata bio je maratonac, stizao je sedmi u bivšoj Jugoslaviji, što je odličan uspjeh s obzirom da je svaki dan radio osam sati u privredi a nakon posla trenirao. U ratu se borio za odbranu BiH, proveo 34 mjeseca u rovu u 3. Tuzlanskoj brigadi. Kobni datum za njega je bio 1. maj 1995. godine kada je pala Koljevka na Majevici, a njega zarobili četnici. Proveo je 16 dana u samici i 5 mjeseci u zloglasnom logoru Batkovići. Činjenica što je Srbin po nacionalnosti tek tada mu je predstavljala pravu teškoću, što su mu svakodevnim batinjanjem dokazivali njegovi čuvari. Ispričao je mnogo stvari a ja ću spomenuti da je čistio hangar u koji su trebali stići Srebreničani, rečeno im je da očekuju oko 3000 do 5000 ljudi a stiglo je njih 176, svi ostali su bili ubijeni. Iako bi se iz ratnog perioda i vremena provedenog u logoru, teškoćama nakon rata moglo puno toga reći, s ovim završavamo po njegovoj želji a nastavljamo o onome šta on najviše voli, a to je rad sa djecom i djecu.

Branko s djecom razgovara i bez povišenog tona postiže dobre rezultate.

Već 11 godina radi kao kondicioni trener. Djeca sve više vremena provode ispred TV-a i kompjutera, ne bave se fizičkom aktivnošću niti ih zanima sport. Neki roditelji sami dovode djecu do čika Baneta, koji kaže da je bilo puno djece koja bukvalno nisu znala ni trčati. Djeca čija su stopala tako nježna da vrlo brzo dobijaju žuljeve, nisu nikada hodala bosa, niti se puno bavila fizičkom aktivnošću.

Branko Stanković ističe važnost fizičke aktivnosti, pa i 5 minuta dnevno daje neke rezultate. Rekao je nešto više o poraznoj činjenici da na ljekarskom pregledu koji se radi prije upisa u osnovnu školu čak 47 % djece ima 1 od 4 najčešća problem, a tu su ravna stopala, X ili O noge, iskrivljenost kičmenog stuba. Nakon par godina taj procenat se penje i do 79 %.

U razgovoru sa svojim kolegama, dolaze do istog zaključka, nedostatak fizičke aktivnosti kod djece svara razne deformitete kičmenog stuba, djeca imaju nepravilno držanje i na tome treba puno raditi. Govori se i o mogućnosti otvaranja fitnes klubova za djecu, u kojima bi svako djete imalo svoj karton, vodila o njima neka evidencija, da se vidi poboljšanje nakon određenih vježbi. U priprema je i priručnik za učitelje razredne nastave sa savjetima kako da rade vježbe sa djecom. Ne sve vježbe za svu djecu, nego treba dobro poznavati djecu i u skladu s tim i vježbe odrediti. Osim problema nedovoljne fizičke aktivnosti, Branko Stanković, koji je radio i sa narkomanima, skrenuo je pažnju na psihološko stanje djece. Kaže da mnogi roditelji ne obraćaju puno pažnje na dječija osjećanja, ne znaju šta se krije u tim malim glavicama i njihovim dušama. Djeca duboko proživljavaju svaku promjenu u porodici, neka djeca neće ni da razgovaraju, neka grickaju nokte, neka su pretjerano agresivna ili povućena, na sve treba obraćati pažnju i pomoći djeci da lakše odrastu, jer djeca, djeca su nešto najljepše na svijetu, kaže on.

S.M.

Priredio(la): S.M.