TUZLANKE I TUZLACI

19.05.2007.
Denis Garagić
1979 - 2005

Često imamo priliku gledati filmove, emisije, naučne programe koji govore o ljudima koji su izgubili život zbog nečije greške. I tada je teško shvatiti da je neko postao GREŠKA ili SLUČAJ, a prava tragedija je kada shvatimo da se to "ne dešava nekome drugom˝, nego se može desiti svima. Mladić Denis Garagić, jedan je od tih tragičnih slučajeva, umro je a mogao je biti živ da su se njegove tegove, na koje se žalio ozbiljnije shvatile. Jedan život zauvijek je izgubljen, njegovim roditeljima i mlađem bratu i svima koji su ga voljeli dan njegove smrti sigurno je promijenio život. Iako je Klinika priznala grešku, iako će o ovome biti još riječi, Denisa niko ne može vratiti. Zbog Denisa i svih koji su život izgubili a nisu trebali, zbog onih koji su ga voljeli, objavljujemo priču o mladiću koji je želio puno a dobio tako malo. Informacije nam je poslala njegova mama Nevenka, kojoj se zahvaljujemo.




Denis Garagić je rođen u Tuzli 16.08.1979.g. od majke Nevenke rođene Manojlović (Silaš-Osijek) i oca Mehmeda (Dobošnica-Lukavac).
Sretno detinjstvo do školskih dana provodi u Lukavcu u Sarajevskoj 10, a onda 1986.g. sa roditeljima i mlađim bratom, seli u Tuzlu u novosagrađeno naselje Solina.
Osnovno obrazovanje stiče u OŠ «7 sekretara SKOJ-a», potom s odličnim uspehom završava Elektrotehničku srednju školu - elektrotehničar za računarsku tehniku i automatiku. Nakon srednje škole upisuje Elektrotehnički fakultet.
Još u srednjoj školi ispoljava svoju komunikativnost, želju za znanjem i prenošenjem stečenog znanja, tako da se uključuje u mnoge aktivnosti u školi kao i humanitarnim organizacijama u BiH. U njegovoj biografiji koju je pedantno vodio, kao i sve ostalo (rasporedi predavanja, ocene, računi, uplate-isplate, ljekarski nalazi), između ostalog, stoji :

- Voditelj kompjuterskog centra pri Elektrotehničkoj školi, system co-administrator elektrotehničke kompjuterske mreže i Instruktor na kursevima računara za školske profesore i učenike(1995.-1998.);
- Instruktor na kursevima računara za tinejdžere - NGO “Zemlja djece” Tuzla (1996.-1997.);
- Volonterski rad u omladinskom kampu - HO “EMMAUS Int.”Toulouse, Francuska (1997.);
- volonterski rad radionice na temu tzv. “Realitetne terapije” od William Glassier-a, američkog psihologa - NGO “MOST” Split, Hrvatska (2000.);
- Prevodilac i tehnički koordinator internacionalnog festivala mladih sa preko 300 učesnika iz cijelog svijeta - HO “EMMAUS Int.” Tuzla Wave ’99 and Tuzla Wave 2000 Internacionalni omladinski festival (1999.-2000.);
- Instrukor škole računara u izbjegličkom kampu “DUJE” u Doboj Istoku - HO “EMMAUS Int.” and NGO “Forum Solidarnosti” Gračanica (2000.);
- Individualni consultant UNICEF-a na projektu “Brza procjena i reakcija” - UNICEF Sarajevo (2001.-2002.);

Za svoj volonterski rad Denis dobija i preporuke humanitarnih organizacija “Emaus” i “Unicef” (2000., 2001. i 2002.godine).

Angažovanjem na ovoj vrsti posla shvata svoju ljubav prema jezicima, posebno njemačkom i engleskom koje je već dobro poznavao, te napušta elektrotehniku i sa odličnim rezultatima na prijemnom ispitu 2002.godine postaje redovni student Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, odsjek engleski jezik i književnost. Uspješno polaže ispite i u rokovima upisuje svaku narednu godinu studija, te 2005.g. stiže i do upisa poslednje, četvrte godine. Denis već planira temu za diplomski rad kod profesorice Ivane iz Beograda i sretan, nezaustavljiv, planira nastavak školovanja-postdiplomski studij, ali ...

23.07.2005.godine, subota, izrazito je vruć dan, kao i prethodni. Denis iznenada osjeća bol iza grudne kosti i nedostatak vazduha, uplašen je, osjeća gušenje. Hitno odlazi na Internu kliniku gde mu dežurni ljekari daju terapiju za sniženje krvnog pritiska i vraćaju ga kući. Tegobe ne prestaju do kasno uveče kada ga pregleda doktor, koji stanuje u istom ulazu i koji konstatuje srčane probleme, te predlaže hitnu hospitalizaciju. Dok se doktor vratio u stan Denis se iznenada gubi, ne pokazuje znake života, ali ga šokirani roditelji uspjevaju povratiti i na rukama iznjeti do kola, te ponovo potražiti spas na Internoj klinici gde su dežurni isti ljekari, kod kojih je već bio to popodne. Tada počinje Denisova “kalvarija“.
Doktori su samo “onako“ pretpostavili (još popodne) da je u pitanju droga, ne obraćajući pažnju na reči doktora u Denisovoj pratnji da se radi o teškom kardiološkom slučaju, te zadržavaju Denisa u prijemnoj sobi, tzv.dnevnom boravku. Tu Denis provodi tri dana, sve do 25.07., trpi bolove, žali se da je “željan disanja“, povraća, prima infuziju, ide na sva moguća snimanja (osim ultra zvuka srca). Pored njega je uvijek jedan od roditelja ili njegove drugarice. Doktori koji preuzimaju sjmenu 24.-og i 25.-og samo prepisuju dijagnozu (pogrešnu), te ga u ponedeljak 25.07. upućuju kući jer “nije mu ništa“!? Tek na insistiranje roditelja da ipak nešto jeste, smeštaju ga na gastrološko odelenje, gde se Denis ponovo gubi i umire u 12, 30 h na opšte zaprepaštenje doktora koji tek tada, otvoreno, priznaju svoju zabludu, ali prekasno. Jedan mladi život je ugašen. Tri dana, tri duga dana su izgubljena. Zašto?
Gubitak sina je nenadoknadiv, bolan, užasan. Doktori ne znaju uzrok smrti, ali je u grad iz njihovih krugova plasirana pogrešna, neumesna i uvredljiva informacija – dijagnoza.

Na zahtjev roditelja izvršena je obdukcija kojom je utvrđeno : srčano zastajenje, tamponada srca, prsnuće disecirajuće aneurizme uzlazne aorte!

Zbog pogrešne (dokumentovane) dijagnoze ljekara Interne klinike, JZU UKC Tuzla 25.01.2006.godine u “Dnevnom avazu“ objavljuje saopštenje za javnost u kojem demantuje “špekulacije“ i saopštava uzrok smrti. O zaključcima njihovih internih komisija koje su ispitivale slučaj, Denisove roditelje nikada nisu obavestili, iako su internu istragu tražili roditelji. Konačan zaključak će ipak dati TUŽILAŠTVO i SUD.

Ovo je priča o Garagić Denisu, mladiću koji je od života očekivao tako mnogo, a dobio tako malo.

Svi koji su poznavali Denisa sjećaju ga se kao iskrenog prijatelja, kulturnog i svestranog mladića koji je obožavao Josipu, Pavarotija, Usniju..., koji je voleo “Besmrtnu pjesmu“ i još mnogo, mnogo toga. Volio je tužne, sjetne pesme, posebno “Zajdi, zajdi, jasno sonce“. Za godišnjicu smrti, Bukovčić, mjesto Denisovog večnog počivališta, ispunili su tužni zvuci klarineta sa ovom omiljenom Denisovom melodijom.






Priredio(la): S.M.