TUZLANKE I TUZLACI

11.10.2008.
Izeta Devedžić


U Tivat je skoknula „ za ne daj bože˝, da se nađe „ pri uhu˝ glumcima tuzlanskog Narodnog pozorišta, koji su na prvom Festivalu mediteranskog teatra- Purgatorije 2006., igrali „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja˝.

I svoje je uradila, došapnula je šta je trebalo i što publika, naravno, nije čula, a ona je, nakon što su se pogasila svjetla pozornice, samouvjereno najavila novi dolazak: „ Niste nas se riješili, doći će neko naš po nagradu.˝ I, bila je u pravu. Žiri Purgatorija proglasio je prvim pobjednikom tek utemeljenog festivala Narodno pozorište iz Tuzle. U njemu, još od 1979. godine, sufler Izeta Devedžić.

„ Učenje zanata˝ seže u godine osnovnog, potom i srednjoškolskog školovanja. Doduše, tada joj ni u primisli nije bilo da će joj šaptanje biti životno opredjeljenje, ali se odmah, kako Izeta kroz šalu kazuje, vidjelo da je dobar čovjek.

„ Ko će ti šapnuti, ako ne neka dobrica˝, zaključila je, vrativši se u vremena kada je njena želja da drugi dobiju bolju ocjenu kod profesora izazivala tihu jezu.

-Moja generacija je uživala u đuskanju po diskotekama, a ja sam obožavala pozorište. Znala sam u jednom danu gledati istu predstavu po dva, tri puta! Nušić mi je bio iznad svih, ni sama ne znam koliko sam puta gledala -˝Vlast˝, ˝Opštinsko dijete˝ ili ˝Narodnog poslanika˝, koji će biti moj prvi komad u kome ću suflirati. Pozorište je moja ljubav, moja velika strast i ma gdje se igrala neka dobra predstava meni to nije daleko. Šta je 250 kilometara do Beograda naspram užitka koji mi podare u hramu umjetnosti!˝

U taj hram Izeta će zvanično ući poslije jednogodišnjeg obijanja pragova firmi kojima nije bio potrebna mlada pripravnica sa svjedočanstvom srednje upravne škole i bez radnog iskustva. Takva nije mogla ni u Narodno pozorište, ali je gospođa iz kadrovske službe imala, ispostaviće se, spasonosan i sudbonosan prijedlog. „ Nisam navikla da budem bezvrijedna, dojadilo mi je da idem od vrata do vrata i takvo traganje za poslom je učinilo da se odvratno osjećam. U pozorištu je bio vrhunac. Trebao im je referent za opšte poslove, odbiju me jer nisam imala iskustva i ja briznem u plač.

Bilo je jače od mene, jednostavno, srušio mi se cijeli svijet. Plakala sam, a onda začula: - Hoćeš li da budeš šaptač?- I, od tada sam u ˝Narodnom.˝

Prva predstava „ Narodni poslanik˝ Branislava Nušića. Dvadeset i sedam godina kasnije Izeta, bez greški i zastajkivanja, prelazi iz lika u lik. Tako je, priznaje, i sa većinom ostalih komada. Za ostatak je dovoljno da pročita prvu rečenicu i da se prisjeti kompletnog teksta.

Šaptač je neophodan dok se priprema predstava, kaže Izeta, a poslije više dođe kao neka psihološka sigurnost. Moje je da na čitajućim probama odmah prepoznam koji je dio teksta glumac odmah prihvatio, a koji će savladati kasnije. Dok su probe trajale po desetak dana bilo je mnogo lakše, ali danas se drugačije radi, za dva dana sve se ˝preleti˝ i izađe se na scenu.˝

Biće, ipak, da se bez suflera ne može. Na sceni, za vrijeme predstave, kako priča Izeta, bude svega. Desi se da glumac stane gdje prije nije nikada, a onda se vidi ko je od koje ˝fele˝. A od one najveće je zasigurno Mustafa Nadarević. Takav jednostavno priđe i zapita: „ Šta da kažem?˝ A iz grupe najvećih Izeta ističe Petra Božovića. Za njega kaže da je rođeni glumac-prirodan je, ne glumi previše.

-Profesor Boro Stjepanović je sjajan. Presretna sam što sam imala priliku da vidim Jelenu Đokić u „ Bokeškom D- molu˝. Mladena Nelevića takođe. Izeta pominje i Melihu Fakić, Selmu Alispahić, Emira Hadžihafizbegovića.Svi oni su Borovi đaci. I Andrija Milošević. Oduševio me je u ˝Posjetiocu˝. Mala uloga, ali je briljantan.˝

O Izetinom glumačkom umijeću mogli bi da progovore Dejan Mijač, Milan Karadžić, Tanja Oručević i još nekoliko reditelja, koji su insistirali da se pojavi u njihovim predstavama.

Izetino šaptanje je ovih dana neophodno Paolu Mađeliju dok za Dubrovačke ljetne igre priprema -˝Ptice˝ po motivima iz Aristofanovih djela.

Kada trebaš Paolu, pa još u Dubrovniku onda je potpuno jasno o kakvom je znalcu riječ. Za potvrdu neka idu i riječi Milice Podrg Kokotović, jedne od dama iz plejade velikih glumica bivše, velike Jugoslavije: „ Izeta, ako su problem pare, svi smo spremni da izdvojimo od svojih honorara samo da bi ti radila sa nama.˝ „ Šta ću više od toga˝, zapitala se Izeta, „ poslije tih Milkinih riječi meni nikakve pare ne trebaju.˝

Na pitanje idu li ruku pod ruku šaptanje u pozorištu i sufliranje drugima u predstavi koja se životom zove, Izeta priznaje da nije imuna na greške. „ Sve vidim i sve čujem, a po prirodi sam otvorena i dešava mi se da sufliram i van pozorišta. Šta ću, to mi je, priznajem, malo mana. Kažu mi prijatelji, i u pravu su, da mi je jezik često brži od misli. Znam reći što ne treba pa se onda pravdam, izvlačim se na profesiju, kao, ušlo mi u krv. Ali, nema tu loše namjere, nema zlobe. Pa rekla sam već, sufler mora biti dobar čovjek.˝


Slavko Krstović

Priredio(la): S.M.