TUZLANKE I TUZLACI

11.10.2004.
Derviš Sušić
˝Pisao sam svašta i svakojako.Život se stalno brinuo da nemam dovoljno vremena za mudriji izbor teme, za dokonije glačanje teksta i za komercijalnije osluškivanje pulsacije evropskog i svjetskog književnog tržišta, a naročito –mode...Rođen sam u Vlasenici trećega juna 1925.Otac mi biješe islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjesti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba.Majka domačica, znala je pricati ljepše nego što ja danas umijem pisati.Njene priče nisu tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika.....Bilo kako bilo, knjige u kući i pričanja s majčinih usana od malena su me uputile da čitanjem, a kasnije i pisanim pričanjem počnem ne samo gledati na život i misliti o njemu i u njemu, nego na taj način i živjeti.Od djetinjstva dake, bačen u carstvo pripovjedanja kao zaljubljen slušalac, pa čitalac, usudio sam se kasnije i sam da pišem.A život mi se pobrinuo za životopis mimo svakog uhodanog pravila......Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen.Književno- u Tuzli.U to sam siguran.Nekoliko godina prije drugog svejtskog rata, u prvom razredu tuzlanske gimnazije, prvi put sam javno pročitao svoje svoje pjesme.....U Tuzli sam u jesen 1945.napisao i svoj prvi novinski izvještaj.U Tuzli sam dovršio svoju prvu knjigu „Ja, Danilo“, a napisao „Pobune“, “Uhode“, “Hodža Strah“, “Žestine“, “Kurir“ i nekoliko pripovjedaka .Napisao sam i drame „Veliki vezir“, “Jesenji cvat“, “Ne čekajući Mijata“, “Bujrum“, “Posljednji ljubav Hasana Kamije“, nekoliko drama za građane dječijeg uzrasa i dosta prilagođenog teksta za proslave naših praznika.........Rekoh, neke su mi knjige ušle u zvaničnu lektiru.Molim profesore da učenicima ne dijele jedinice(ili studentima petice) što nisu znali odgovoriti gdje sam rođen, kako sam živio i šta sam napisao, a pogotovo neka ne postavljaju pitanje –„šta je pisac htio time da kaže ? „ !Dopustite djeci i da bace knjigu ako im se ne dopada.Ne uzimajte im to za zlo!˝


Odlomci iz njegovih knjiga :
„Nije vjerovao njenom strahu ni stidu.Žena je sasvim iskrena samo u gnjevu ljubomore, u žudnji za nakitom i u tuzi za izgubljenim djetetom.Sve ostalo je aprilsko vrtivriejme nas Sarajevom“ Derviš Sušić „Hodža Strah“

˝Moj gospodaru,
zemlja zvana Bosna nesrecna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska.
Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konaciste na prolazu. Ona nije kraljevstvo u nasem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugoga. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovoga svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o proslosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.
Cudesa !
Muskarci su neka mjesavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana.
Kod kuce ne vracaju maceve iz korica - za pojilo, za ispasu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vjestinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavstinom.
Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu.
Zene su im visoke, cutljive i teske, bez sarma. Moram priznati da ipak ima nesto privlacno u njihovom kamenom dostojanstvu.
Umiju biti kraljice i sluskinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema.
Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema bogzna sta da trazimo. ˝ Derviš Sušić ˝Uhode˝

Priredio(la): sunce