TUZLANKE I TUZLACI

18.12.2004.
OMER POBRIĆ o rahmetli ZEKERIJAHU ĐEZIĆU
ZEKERIJAHU ĐEZIĆU ZA RAHMET DUŠI..
Mulići, u gluho doba noći sa 18. na 19.10.2002.godine.


U gluho doba odslušah"Bosanski mevlud", proučih fatihu pa uzeh da napišem...Ne Đeze radi, nego sebe radi. Đeza je presavio svoj tefter i preselio na Ahiret. Noćas leži zadnju noć u Bakijama i čeka svoja četiri tegbira sutra na Alifakovcu. Više ne može svjedočit ništa i niočemu. Možemo svjedočiti mi koji smo se družili i ahbabili sa Đezom - bespomoćno dobrim čovjekom i nesporno osobeno-neponovljivim tumačem sevdalinke. Mogu tumačiti i svjedočiti ja - nek ostane zapisano u ovo gluho doba noći, uoči Đezinog odlaska. Neznam dali mi putujemo kroz vrijeme, ili vrijeme putuje pored nas, bezbeli mi putujemo, jer mi odlazimo jedan po jedan a vrijeme stoji. Vrijeme uvijek ima vremena. Za Đezu je vrijeme stalo...

Uzvišeni mu podario... prekrasan baršunasti bas-bariton, izrazito muževnu pojavu, estetiku rezultiranu, između ostalog, i višedecenijskim spikerskim pozivom i nepojavni oblik Đeze: ruh-dušu iz koje je isijavala dobrina sevdalije. Dobrina koja nikome nije bila prepreka a sama sebi, kao usud, uvijek dovoljna.
Sve to, davalo je ležernost u kreiranju sevdaha, što i jest cilj, kad je lijepo meni, neka je lijepo i oko mene, to je širenje sevdalijske dobrine - to je sevdah bez srkleta i ezijeta.
Đezu je htjeo mikrofon. Kad neko sjajno donosi pjesmu mi, muzičari, kažemo: "hoće ga mikrofon"
Od samog početka kao da je mikrofon čekao Đezu. Prvi je Tuzlak čiji ja glas snimljen na gramofonskoj ploči, a pjesma: TUZLANKA SE SARAJKAMA HVALI prva je novokomponovana tuzlanska sevdalinka snimljena na gramofonskoj ploči. To je bilo 1964. godine. Ja sve mislio da je Đeza prvo snimio BOSNO MOJA LIJEPIH PLANINA, dok ne pročitah "TUZLANSKO SIJELO U PODNE" Nijaza Alispahića i naučuh ovaj prvi podatak. Nijaz sigurno zna bolje, Tuzlak je.
I krenulo Đezu...Nakon nepune dvije godine iz Tuzle u tadašnje radio-Sarajevo. Da bude spiker i pjeva sevdalinke - da razgaljuje dušu narodu radeći maksimalno prepoznatljivo i jedno i drugo.
Ja od 1968. godine počeo svirati u orkestru maga Ismeta Alajbegovića-Šerbe. Ponekad, za potrebe disko kuća snimali i sa Đezom. Šerbo sjajnim aranžmanima pokušavao maestralnu Đezinu interpretaciju približiti srcu naroda. Tenori su, uvijek lakše, nalazili put do ljubavi publike, od baritona.A Đeza bio bariton - maksimalno estetski i dikcijski donosilac pjesme i još izuzetni lijep muškarac! Ženski dio publike, bio je opeinjen i zadovoljan, a muški ljubomoran. Takvi smo...lakše podržimo inferiorne, u bilo čemu, nego superiorne.
A Đeza pjevao...otkidao. Nikad ne mogu zaboraviti "PUKNUTE STRUNE", komponovao Selver Pašić, aranžirao Ismet Alajbegović-Šerbo, odsvirali mi a istumačio Zekerijah Đezić. Ma lijepo k´o lijepo.Sretni su oni koji mogu osjetiti dubinu te ljepote.
Ja sa, sada već, mojim orkestrom, posredstvom Natalije Bojić, radio, to jest, svirao u emisijama radio Sarajeva, kao spoljni ili vanjski saradnik. Uvijek mi je taj termin bio nejasan, pa svirao sam unutra, kako mogu biti "spoljni". U ekipama "Cik-caka", "Selo veselo" i "Subotom uveče"vrlo često bio i Đeza. Estradni univerzalac - ne zna se jel´ bolje pjevao ili vodio programe.
A godine prolazile...skoro neprimjetno. Kad je nešto lijepo ne broji se brojem godina. Baš nas išlo...
Dobrina kao da je nagovještavala da nas neće ići. Ne kaže narod džaba "kad ti je najljepše stavi kamen u cipelu".Stigosmo u 1990.-u kovitlac. Ašićare na valja za Bosnu i Hercegovinu.
Nas čertdesetorica osnovasmo SDA.
Dobismo zadatak da osmislimo osnivačku skupštinu 25.05.1990. godine u Holidey-inu. Sve ima ali nejma voditelja i glumca. Upitao ja dvojicu-trojicu i glat me odbili.Jedan poznati me na Titovoj urezili: ma kako sam ga smio upitat. Dan uoči, u 15 sati po podne sjetih se Đeze.Nazovem telefonom:
"Đeza, imamo osnivačku skupštinu SDA, treba nam voditelj i ako ne nađemo profesionanog glumca, neko ko će nam odrecitovati Makovu "Modru rijeku"; tvoje prisustvo ne znači i tvoje pristupništvo stranci; ovo smatraj tvojim profesionalnim poslom i bit ćeš honorisan".
A Đeza će k´o iz topa, kao da mu je na jeziku stajalo i jedva čekalo da izađe:
"Čekao sam da me zovnete; moje prisustvo znači pristupništvo Stranci: mene, moje žene Gordane i moga sina Alena; honorar ni ne treba: kada i gdje trebam biti". Zamalo mi ne ispade slušalica iz ruke.
I krenu naša patriotska saradnja...Predosjećajući zlo, a hrabreći, napravio ja "NE DAJ SE BOSNO". Pedeset i dvojicu kolega i kolegica molio da otpjevaju i neće ili ne smiju...
Kada sam nazvao Đezu samo je rekao "daj mi Omere prve stihove", ja rekoh "zemljo Bosno šta ti uradiše, hoće da te nema nikad više" a Đeza će "unutra sam, gdje trebam doći". Od pedeset dvojice slatko su pristali Đeza, Hasiba Agić, Ćazim Čolaković i Enes Begović. To je toliko slatko zvučalo, sa Đezinom solo-dionicom, da i sada mislim da je to jedina prava glasovna kombinacija za takvu pjesmu.
To je prva pjesma koja je pozivala na otpor. Promovisana je na tadašnjem "Jutelu", u Zetri, i to pamtim i po tome da neke kolege nisu smjele ili htjele izaći na pozornicu da odzijevaju na plej-bek.
I zakuha u Bosni...Htjedoše nas satrat. Ali neda se Bosna. Ovdje su carstva propadala a Bosna opstajala.
Ja u ateljeu, u Visokom nastavio raditi moj posao: patriotsko-muzički...

Kroz tunel, ispod aerodroma 1993. godine uđoh u gladno i smrznuto Sarajevo. Nigdje ništa: ni hrane, ni vode, ni struje, ni ogrijeva - ništa. A četnici ubiše granatama.
Ja hrupio u Sarajevo da pravim Prvi festival narodne muzike Bosne i Hercegovine. Kome god to kažem blijedo me gleda. Treba mi dio ekipe da je povedem u Lukavac. Salih Lemeš - Cigla, odveo me u Lukavac, ljudi me obrlatili, Armija Republike Bih dala mi papire i ja bahno u opkoljeno Sarajevo da skupljam ekipu za Prvi festival.
Niko ne vjeruje. Ja vjerujem: treba vjerovati u pravdu i sloboda će stići; samo se treba boriti na svim poljima.
Pronađoh Đezu; mršav k´o grana, umjetne vilice mu, pri govoru, ispadaju. nemaju na čemu stajati. Nakon moga unutrašnjeg šoka, ispričah mu, hiljadu puta ponovljenu priču, da treba napraviti Prvi festival narodne muzike. Đeza sa srca prihvati.
Dogovorismo sarajevsku ekipu, Đeza će koordinirat, i ja opet kroz tunel nakon 36 sati u Visoko. Valja obići svu slobodnu Bosnu, angažovati učesnike a na sve strane borbe. Godina je 93. jako nas teško ide na frontovima. Kontam, ne može gore biti nego što je, mora, ako Bog da, samo na bolje, pa da to bolje lijepo dočekamo, i našom pjesmom.
I bi Festival narodne muzike "LUKAVAC 94". Ispričasmo pjesmom priču o Bosni...i nama u Bosni.
Bi priča o vremenu kada su nas htjeli uništiti. Desi se ratni sevdah naše Bosne. Ostade zapisano u knjizi, na audio i video trakama da je Zekerijah Đezić, zajedno sa Zaimom Muzaferijom, estetski uobličio Prvi festival. Nemjerljiva je Đezina uloga u tom poslu.
U jesen 94. prilikom izlaska iz sarajevskog tunela života, Đeza slomi nogu pa ostade kod mene u ateljeu ležati više od mjesec dana. Snimismo dvadesetak pjesama - kao sjećanje na lijepo ahbabisanje srodnih duša.
Djezu pokosilo to što je, sin mu, Alen sa ženom, otišao u Švedsku. Rana neprebolna. Pozva nas Ministarstvo kulture Švedske da predstavljamo BIH na "ORIJENT FESTIVALU", mislim da je bilo početkom 95. odosmo Đeza, Zehra, Avdaga Vrabac i ja. Đezin sin Alen toliko daleko na sjeveru Švedske da se za tako kratko (i finansijski kratko) vrijeme ne uspješe organizovati da se vide. Otac i sin biše u istoj zemlji, izvan svoje domovine, a ne vidiše se. Teško i za gledati...
Dođe Dejton, donese mir, krenu život kakav-takav, ali krenu. Neko se sjajno snađe, neko se snađe, a Đeza se nikako ne snađe. Prekomplikovano je to za njegovu tanahnu dušu. Sin u Švedskoj, biologija pritisla, zdravlje popustilo, slaba i neredovna penzija, posla nema... pa čaša...Ona nikome nije dobro donijela.
Javiše mi da je digao ruku na sebe. Odletim u Sarajevo, pokušam ubjedljivom pričom hrabriti nastavak životne borbe, jer život jest borba, objašnjavam da smo preživjeli milion puta teže situacije ali ne pomaže.
"Ja hoću, Omere, da umrem, samo ne znam kako"...u očima totalna bespomoćnost i suze moga ahbaba Đeze. Suze za koje sam znao da odnose život...
Hvala Allahu džellešanuhu, bolest bi brža...
Tako moj ahbab Đeza ima šansu da bude džennetlija. Bog najbolje zna, ali ako čovjek može predpostavljati, a može, moj saborac Đeza zasluzio je Džennet. Zaslužio je da mu Zemlja bosanska bude lahka - neizmjerno ju je volio.
I još nešto. Nikad moje uho nije čulo da neko sa više ljubavi, sočnije i ubjedljivije, izgovara riječi ALLAH i MUHAMMED.
Molim Allaha da svojom neizmjernom milošću oprosti i Allejhisellama da mom ahbabu Zekerijahu Đjeziću na Sudnjem danu bude na pomoći.
Eno svanjiva...sad ae horozi i ezan...
Danas, 19.10.2002.godine, u 14 sati, na Alifakovcu, u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, predati ćemo rahmetliju Zekerijaha Đezića Majci-zemlji. Dunjaluk će ostati siromašniji za specifično-neponovljivog tumača sevdaha.
Dragi ahbabu, hvala ti za sve.
Molim Uzvišenog da se sretnemo u Džennetu.
Tvoj suborac Omer Pobrić.
Mulići, u gluho doba noći sa 18.na 19.10.2002.godine.

PS: u nedjelju, 08.12.2002.godine, u Bosanskom kulturnom centru proučuti ćemo BOSANSKI MEVLUD za rahmet duši ZEKERIJAHU ĐEZIĆU, sada vea bivšem učesniku u ekipi BOSANSKOG MEVLUDA.
Isto veče učenjem dove predati ćemo proučenu HATMU pred duše naših umrlih kolega AVDAGE VRAPCA, BEHKE I LJUCE IGBALA, MUHAMEDA MEŠANOVIĆA-HAMIĆA, RAMIZA LIVNJAKA I ISMETA ALAJBEGOVIĆA-ŠERBE.

Molim Boga da nam bude svima na pomoći. Omer Pobrić

Priredio(la): admin