TUZLANKE I TUZLACI


IN MEMORIAM

Portret: Mirza Delibašić - Kinđe

I pad je let


Za nezaborav
Real ga je ispoštovao do kraja.

Višestruko im je vratio: ˝To je bila moja zlatna godina. Lopta nije htjela nikud osim u koš˝.

Nadimak koji je imao govori sve: ˝El Monstruo ˝.

Ostao je jedan od najboljih igrača Reala svih vremena

Ja sam oduvijek bio jako emotivan i odluke sam u trenu donosio mada sam se znao žestoko preći
˝Doletjeti, kao Mirza, do samoga Sunca - i onda se sunovratiti u ponor, to je zaista tragednija dostojna jednog Ikara. I kada je pao˝, piše Slobodan Đurasović, sarajevski publicista u knjizi posvećenoj Mirzi Delibašiću i Vahidu Musemiću, ˝Mirza je ostao dostojan svog imena. Samo, lice mu više nije bilo obasjano Sunčevom, već Mjesečevom svjetlošću. A Mjesec je gospodar Noći, leden je njegov dodir, od njega srce trne˝

Prva ljubav i prvi sportski uspjesi nisu bili vezani za košarku: ˝Nekako sam u osnovnoj školi u Tuzli počeo trenirati tenis. Već 1966. sam učestvovao na prvenstvu grada, 67, i 68, postajem i pionirski prvak Bosne i Hercegovine. Svi su govorili da sam jako talentovan i u školu sam bio skoro prestao ići zbog tenisa˝. Onda se trebalo ići na turneju po Čehoslovačkoj i, normalno, kao dvostruki prvak republike, radovao se putovanju u inostranstvo. Pred sami polazak saznao da je izbačen sa spiska. ˝Ja sam oduvijek bio jako emotivan i odluke sam u trenu donosio mada sam se znao žestoko preći, pa poslije kajati, Odem kući uzmem dva nova Slezinger reketa koje sam kao nagradu bio dobio tih dana i vratim ih u klub˝. I više nikada nije izašao na tenisko igralište.

Manijak: ˝Nakon tenisa odjednom se pojavio problem slobodnog vremena. Ludio sam od dosade. Lutao sam Tuzlom i onda ugledam oglas na tabli u srednjoj školi: traže se dječaci od 14 godina za košarku u Slobodi. U drugom razredu srednje škole počinje nevjerovatan uspon, prvi tim Slobode i pozivi za kadetsku i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. ˝Tada sam odlijepio za košarkom. Ja sam ti manijak, nikada ništa normalno nisam radio. Nenormalno i pušim, ne gasim cigaretu. Znao sam dnevno trenirati i po deset sati dnevno˝. Onda se 1970. ponavlja poziv za kadetsku reprezentaciju, igralo se evropsko prvenstvo u Italiji, u Gorici: ˝Trener je bio Marko Novosel, pobijedili smo Njemačku, Francusku, Švajcarsku i Italiju, i to je bila moja prva zlatna medalja˝. To je bila generacija u kojoj su sa Mirzom igrali Kićanović, Grgin, Žižić, Todorović, Zalokar... Ljeta 71, prelazi na nekoliko mjeseci u Beograd, u ˝Partizan˝. ˝Radilo se jako kvalitetno. treninge je vodio Žeravica, sa mnom je trenirao Dražen Dalipagić, treniralo se tri puta dnevno, ali meni se nije svidjelo u Beogradu i ja se u septembru vratim u Tuzlu˝. Igrao je posljednju sezonu u Slobodi, koja je, kaže, bila jedna od najboljih u karijeri. ˝Nisam bio kompletan igrač, nedostajalo mi je finesa, ali me šut išao da nije bio normalno. Odakle god da šutnem, ona u koš˝. U Zadru 1972. godine slijedi druga zlatna medalja na Evropskom kadetskom prvenstvu: ˝Toga se rado sjećam, sve smo ubjedljivo tukli. U finalu su Talijani htjeli da se nadigravaju sa nama, ali su bili preslabi. Na kraju je bilo kao na treningu, 89:65˝. Te godine Sloboda je pobijedila Bosnu u Sarajevu, a Delibašić je postigao 36 koševa. On misli da su tada u Bosni odlučili da ga dovedu u svoje redove. Na jesen 1972. Mirza Delibašić prelazi u Sarajevo. ˝Možda mi je to najbolja odluka u životu, ne možda, sigurno. Bez Bosne i Sarajeva ne bih uspio postići ovo u košarci. Sam mi je bog rekao da to uradim˝.

Prekobrojni: Prve tri sezone u Bosni protiču u znaku luđačkih priprema pod palicom trenera Bogdana Tanjevića, kasnije i velikog Mirzinog prijatelja: ˝Kao da smo se pripremali za neki diverzatski pohod, a ne za košarkaško prvenstvo. Da nam je Boša rekao da prenesemo Trebević na leđima, prenijeli bi ga˝, kaže Mirza.

Pred svjetsko prvenstvo u Puerto Riku 73. godine i nakon ubitačnih priprema po SAD seletor Mirko Novosel odlučuje da je trinaesti, prekobrojni igrač - Mirza Delibašić. Valjda samo Novosel nije bio iznenađen, svi ostali su bili šokirani, igrači, novinari. ˝Prvo sam mislio da se Novosel zbunio i pogrešno pročitao moje ime. Ali, kada mi je prišao i rekao da za mene ima još vremena, mislio sam da ću se onesvjestiti. Htio sam se odmah vratiti, ali rekli su mi da je to tehnički neizvodljivo˝. Iz Sarajeva, prijatelji iz kluba mu šalju telegram: ˝Ti si za nas najbolji na svijetu - STOP - budi pametan, hrabar i dostojanstven - STOP - mi te svi mnogo volimo - STOP˝. ˝Tek danas vidim šta je KK ˝Bosna˝ nekada značila. To je bio pokret kao što je bila Zvezda u fudbalu˝, kaže Kinđe.

Dolazi zlatna medalja na Evopskom prvesntvu u Liježu. U polufinalu se igralo sa Talijanima (88:69), u finalu sa Rusima, Kićanović i Slavnić igraju odbojku. ˝Rusi su na to bili poludjeli˝, sjeća se Delibašić. ˝Žalili su se kako je to sa naše strane bilo uvredljivo, kao mi smo ih htjeli ponizititi. Vjerujem da nikada nisu dali manje koševa, prvo poluvrijeme je završeno sa 42:27, ali su se na kraju ipak izvukli, 74:61˝.

U sarajevskoj Bosni je 1978/79. bila šampionska sezona. Mirzin prosjek šuta: 33, 7 koševa po utakmici, samo tri puta ispod 50 odsto, na nekim utakmicima i do 80 odsto, slobodna bacanja 92, 6 odsto. Dvadeset četvrtog marta 78 se igralo finale Kupa Radivoja Koraća u Beogradu. Bosna - Partizan: ˝ Na kraju smo ih uzeli u dve utakmice˝.

Iste sezone: osvajanje Kupa Jugoslavije, Mirzin prvi nastup u reprezentaciji Evrope protiv Reala u Madridu, turnir u Veneciji gdje je na jednoj utakmici postigao 99 koševa, utakmica protiv univerzitetske selekcije SAD u kojoj su igrali Lari Bird i Medžik Džonson nakon čega je dobio ponudu Atlanta Houksa.

U Manili se igralo svjetsko prvenstvo na kom je u utakmici sa Talijanima povrijedio kičmu što će ga kasnije koštati karijere. Iz stanja ukočenosti ga je izvadio neki kineski ljekar akupunkturom, ali je Mirza insistirao da ga osposobi za finalnu utakmucu sa SSSR-om. Ovaj je pristao upozorivši ga da će mu se bolovi nakon toga utrostučiti. ˝Kada sam izašao na parket Rusi su bili šokirani. Ponijela me atmosfera, i mrtvac bi igrao. To mi je - 82:81 nakon produžetaka - jedna od najdražih pobjeda u karijeri˝. Na rukama drugova do aviona, onda Beograd, pa Sarajevo: ˝Milion raje došlo na Butmir, pjesma aplauzi, čujem kako skandiraju moje ime, a a ja mrtav čovjek. Tada sam izjavio da mi je dosta košarke. Bolest je gora od svega i od rata, i od smrti˝.

Ipak je nastavio. Bosna sa Delibašićem godine igra u završnici Kupa evropskih šampiona. Protiv Reala u Sarajevu, Makabija u Tel Avivu, Olipmijakosa, Emersona, Juventuda... Mirza ih je gurao u finale. U Sarajevu se tog proljeća 1979. godine zaboravili na fudbal.

Epilog utakmice u Grenoblu: 96:93, Mirzin prosjek šuta 55, 7 odsto.
Vučević, Benaček, Đogić, Bosiočić, Izić, Radovanović, Varajić, Hadžić, Pešić i Delibašić. Trener Tanjević.

Evropski prvaci: Milion raje došlo na Butmir, pjesma aplauzi, čujem kako skandiraju moje ime, a a ja mrtav čovjek

Riječ: Dosta je bilo Sarajeva. Sve mu je dao. Za Kralja usledio je jedini logičan klub. Kraljevski klub iz Madrida čuveni Real ustoličio je novog kralja. Mirzu Delibašića - Kindžeta.

1980. iz Bosne je prešao u Real iz Madrida. I na prvom koraku zaprepastio Špance.
˝Pozvao me Luis de Karlos, ponudio uslove, ja prihavtio i rekao mu da nema potreba da išta potpisujemo, dovoljan je usmeni dogovor˝, pričao nam je Delibašić u dva navrata. Karlosa je to zaprepastilo, stalno je kasnije pričao o tome. Svi do tada su želeli posebne uslove, klauzule neoborive ugovore. Mirza je tražio reč. Dobio je. I Real ga je ispoštovao do kraja. Trista hiljada dolara.

Višestruko im je vratio: ˝To je bila moja zlatna godina. Lopta nije htjela nikud osim u koš˝.

Nadimak koji je imao govori sve: ˝El Monstruo ˝.

Ostao je jedan od najboljih igrača Reala svih vremena. Čuveni bek španske reprezentacije Korbalan pao je u senku sarajevskog momka. Kažu da se čak ni institucija španske košarke, kakav je bio Korbalan nije ljutio zbog toga. Mirza je bio jedan jedini.

Na vrhuncu.
Zatim je Ikar počeo da pada. Za razliku od mitskog letača Mirza nije želeo da dodirne Sunce. Život se surovo poigrao s njim. Na privatnom planu sve je potonulo. Bio je košarkaški Bog u kojem se odigravala strašna drama.

Napustila ga je žena. Koliko god bolelo brak je završio onako kako je završavao napade. Brzo i precizno. Na praznoj kutiji Marlbora ispred njenog stana u Beogradu napisao je:
1. Sporazumno se razvodimo
2. Izdržavaću tebe i Darija... i vratio se u Madrid.


Kinđe
I dalje je igrao maestralno, ali u sebi više nije prepoznavao starog Mirzu. Počeo je i sa ponekom čašom španskih vina.
Madrid ga je i ipak voleo. Ali on je prestao da voli samog sebe.
Jednostavno je odlučio. Obukao je novo odijelo, krenuo u upravu Reala i saopštio im da raskida ugovor. Razlozi lični. Znali su da je iskren. Niko nije pravio dramu. Ugovor je raskinut, ali Real nije zaboravio svog kralja. Nekoliko godina kasnije upravo mu je Real organizovao oproštajnu utakmicu. Niko ih nije za pitao. Sami su se ponudili onog momenta kada su čuli da želi da se oprosti od košarke.

Nažalost nesreća nikada ne ide sama. Pomoć mu je ponudio Boša Tanjević. Otišao je kod njega u Italiju, ali tada su počeli problemi sa zdravljem.

Moždani udar
Kralj nije mogao ni da mrda ni da govori. Seća se iz tog perioda velikog prijatelja Vejna Brabendera, koji mu je odmah došao u bolnicu.

Đurasoviću je povjerio kako su mu to najstrašniji trenuci u životu. Ipak imao je i volje i snage da nastavi. Kinđe se nije dao i počeo je oporavak. Spoznaja da više neće igrati ipak je bila bolna. Gotovo kao i oporavak.

Ponovo je postao čudo. Prohodao je, progovorio, ali više nije mogao da piše. Pisanje se, kako kaže Đurasović, pretvorilo u otkucaje Mirzinog srca. Počeo je da crta slova. To je mogao.

Postavili su ga za direktora Bosne. Klubu je išlo i tako i tako, ali to nije bio posao koji ga je ispunjavao. Tada je završeno između njega i Žarka Varajića. Žarko je pevao svoju labudovu pesmu u Bosni, a bio je u poziciji da joj je neophodan.

Dugogodišnje bitisanje u Kinđetovoj senci izbilo je iz njega. Prijateljstvo više nije postojalo. Kako kaže Delibašić, nija ga nikada ni bilo kada je tako lako puklo. Počela je sledeća faza pada. Vina su se pretvorila u čašicu, čašica u litre. Po sopstvenom priznanju postao je alkoholičar. Vino i pivo ga nisu mogli ni prevariti. Viski mu je bio jedina hrana, a vremenom i jedini prijatelj. Nova supruga Slavica s kojom je i danas nije mogla ništa. Ni prijatelji, ni roditelji.

Završilo je kako je moralo. Delirium tremens. Ponovo VMA, kožni kaiševi, koma, čak do kliničke smrti. Aparati su je pokazali. Mirza nije mislio tako. Dvije godine je prestao da pije žestoka pića. Organizam više nije mogao da podnese. I pored toga nije zaboravljen.

Gigantes del Basket mu 1990. godine dodeljuje nagradu koju se pre njega dobili samo Korbalan i Dino Menegin Gigante de Leyuenda.

A onda rat
Ko je kriv, ko nije: Rat u Sarajevu je proveo na mjestu selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine. A onda se 1995. posvađao sa ljudima u Košarkaškom savezu BiH i podnio ostavku na to mjesto. ˝Zato što se nije znalo ni ko pije, ni ko plaća. Za naše igrače, učešće u rerezentaciji je bio skoro jedini način da izađu iz Sarajeva, a to su bili uglavnom stari igrači iz bivše jugoslovenske lige. Od sedam igrača iz Sarajeva, nakon priprema i takmičenja u inostranstvu, nijedan se nije vratio u Bosnu˝.

1994. u Bugarskoj je trebalo da se odigra prvi zvanični susret reprezentacija SR Jugoslavije i BiH. Do susreta, ipak, nije došlo. ˝Lično sam bio za to da se utakmica u Bugarskoj odigra˝, kaže Mirza. Međutim, tad, krajem maja 94, nekoliko dana prije utakmice, granata u Tuzli ubila je sedamdeset i jednog čovjeka. U isto vrijeme srušen je i helikopter sa jednim bosanskim ministrom. Došla je direktiva iz Sarajeva da ne igramo i - eto, mi smo postupili tako˝. Tada se po prvi put od početka rata sreo sa kolegama iz nekadašnje reprezentacije Jugoslavije: ˝Susret je bio srdačan. Sreo sam Kiću, Dudu Ivkovića i druge. Kićanović mi je nekada bio jedan od najboljih kolega u reprezentaciji. I tada smo se u Bugarskoj intenzivno družili. Nismo pričali o ratu, ko je kriv, a ko nije. Ipak, najviše sam se družio sa Zoranom Slavnićem, i danas mojim velikim prijateljem, koji je mnogo puta tokom rata kontaktirao sa mnom u Sarajevu, pomagao mi na različite načine...

Kad sam sa Kićom boravio u Bugarskoj po prvi put mi je ispričao istinu o događaju koji nam se desio u Zagrebu kada smo imali po dvadeset dvije godine. Naime, nakon jedne pijanske noći sa Radetom Šerbedžijom, otišli smo polumrtvi pijani u hotel. E, vidite, Kićo je, ko zna zašto, svih ovih godina pričao da sam ja bio taj koji je prvi otrčao na balkon da se ispovraća. Nakon dvadeset godina u Bugarskoj, kao da je osjećao neku krivicu, priznao je da se on prvi ispraznio. I još nešto mi se nije svidjelo kod njega. Otišli smo u hotelski kazino i on je dobio na ruletu 10.000 dolara. Ja sam izgubio hiljadu i po maraka od dvije hiljade koje sam posudio prije polaska na turnir. Nakon tog gubitka čini mi se da mi je tada po prvi put u životu došlo da skočim sa balkona i da se ubijem. Da sam ja bio na njegovom mjestu, ja bih se sjetio, pa mu taj gubitak nadoknadio. To sam mu i rekao, no on je izbjegao razgovor na tu temu.˝

Ne samo da su lagali o meni, već izdali i knjigu u kojoj govore o tome. To je knjiga ˝Genocid nad Srbima˝ u kojoj piše da sam imao oko stotinu Srpkinja u svom bordelu

Iznad društva: U srpskim medijima jedno vrijeme se govorilo da drži javne kuće po Sarajevu. On o tome nevoljno priča, sa linijom gorčine: Što je čovjek omiljeniji, to je za medije interesantniji. Ne samo da su lagali o meni, već izdali i knjigu u kojoj govore o tome. To je knjiga ˝Genocid nad Srbima˝ u kojoj piše da sam imao oko stotinu Srpkinja u svom bordelu. To je jako perfidno i pokvareno. Katastrofa! Jebe se meni šta piše ko stigne, ali oni uče i djecu tim glupostima. Kad su u Sarajevu zarobili 22 vojnika Davorin Popović im je donosio hranu iz kuće, pa su i o njemu pričali da drži javne kuće. Najgore je što ljudi koji ne dolaze u kontakt sa nama takvim stvarima vjeruju. Ja jesam promijenio mjesto stanovanja, ali nakon što mi je granata pogodila kuću. Onda sam sa sinom i ženom prešao u motel ˝Monik˝ i tad su i krenule te priče˝.

Na pitanje da li žali i da li se sjeća predratne Jugoslavije, kaže: ˝Mi sportisti smo u onoj Jugoslaviji bili daleko iznad našeg društva. To je bila nadgradnja, ali koja nije postojala u ostalim segmentima društva, osim pomalo u kulturi. Zar bi trebalo da kažem da sam internacionalista. Ne znam šta vi mislite, ali ako ćemo se za trideset godina ponovo potući, onda ga ***** Sad je normalno da se odvoji Hrvatska, Bosna, Crna Gora i dalje ko hoće˝.

Ponovo je počeo da pije. I ponovo bolest. Tada je, kako kaže, s alkoholom bilo gotovo. jedino što on pod alkoholom ne podrazumjeva pivo i vino. To mu je za zavaravanje.

Mirzu nije teško naći. Ode se u Sarajevu, do kluba FIS. Tamo je sigurno. O ratu ne voli da priča. Radije će vam ispričati kako su on i društvo iz FIs-a krijući se od granata zapišali celi jedan ćošak. Po tome je ćošak danas čuven.

Čuven je i Delibašić. Jedinstven.

(Ovako je o Kinđetu pisao banjalučki Reporter 1999., autori članka Goran Tarlać i Igor Gajić)


09.12.2001.

Sinoć u Sarajevu


Umro Mirza Delibašić


Velikan bh. košarke umro u svom stanu nakon duge i teške bolesti


Bosna i Hercegovina jučer je izgubila još jednog velikana. Mirza Delibašić, legenda bh. košarke, umro je sinoć u 19 sati, u svom stanu u Sarajevu, nakon duge i teške bolesti.
Kinđe je bio najveći bh. sportista svih vremena. Sa Bosnom i bivšom reprezentacijom dosegao je velike domete. Bio je olimpijski pobjednik, klupski i reprezentativni prvak Evrope, svijeta... Odigrao je 700 utakmica za Bosnu i postigao 14.000 koševa. Nosio je i dres moćnog Reala.

Rođen u Tuzli


Bio je rasni šuter, čiji je zaštitni znak bio dribling u okretu i precizni skok-šut s vrha reketa. Pravi poznavaoci igre među obručima posebno su cijenili njegovu nesebičnost ugrađenu u sjajne asistencije nakon kojih su njegovi suigrači bivali ˝osuđeni˝ na poentiranje.
Rođen je u Tuzli, 9. januara 1954. godine. Blistavu sportsku karijeru počeo je 1968. godine, kada je postao pionirski prvak BiH u tenisu. U isto vrijeme zaigrao je košarku za tuzlansku Slobodu, da bi četiri godine kasnije prešao u Bosnu.
Sa studentima se 1979. popeo na krov Evrope. Malo ko ne pamti veliku utakmicu Bosne i italijanskog Emersona, 5. aprila u Grenoblu, kada je naš klub osvojio titulu evropskog prvaka. Delibašić je predvodio Bosnu do konačne pobjede od 96:93.

Grenobl za nezaborav


Bio je najbolji jugoslavenski košarkaš na Olimpijadi u Moskvi, gdje je reprezentacija bivše države osvojila zlato. Ostaju za sjećanje dva bacanja koja je tri sekunde prije kraja polufinala protiv Brazila pogodio za pobjedu od 96:95 i plasman u finale, gdje je kasnije pala i Italija.
Prethodno je blistao i u Manili, na Svjetskom prvenstvu, bio je sjajan i u Beogradu na Evropskom prvenstvu.
Kinđetova karijera, koja je rano prekinuta zbog zdravstvenih problema, ipak je trajala dovoljno dugo da u njen bilans uđu i mnogi pojedinačni rezultati.
Njegovo znanje i iskustvo bile su vrijednosti koje su doprinosile prisustvu bh. košarke na evropskoj sceni, uprkos svim strahotama koje je BiH prošla u godinama rata.
U galeriji velikana bh. sporta Mirzi Delibašiću pripada najistaknutije mjesto i po sportskom učinku, ali i po vrlinama koje su ga uvijek činile izuzetnim čovjekom.

Bh. sportista stoljeća


Mirza Delibašić bio je prvi selektor košarkaške reprezentacije BiH koja je pod njegovim vodstvom osvojila osmo mjesto na Evropskom prveustvu u Njemačkoj 1993 godine. Smrt ga je zatekla na mjestu direktora KK Bosna.
Delibašić je za svoje vrhunske rezultate četiri puta bio proglašen za najboljeg sportistu BiH, pet puta najboljeg sportistu Sarajeva, a prije godinu dana izabran je za sportistu stoljeća BiH.

Prijatelji odali počast


Odmah nakon vijesti o smrti Mirze Delibašića, u stan Delibašićevih u sarajevskom naselju Ciglane, okupili su se članovi porodice i mnogobrojni prijatelji.
Među prvima saučešće porodici Delibašić izrazili su Sejdalija Mustafić, Vječislav Tolj, Sabahudin Fejzić, Rešad Šarenkapa, Dragan Zovko, Nihad Imamović...
Očekuje se da u Sarajevo doputuje i Mirzin stariji sin, Dario, koji je trenutno košarkaškim angažmanom vezan za riječki klub Triglav osiguranje.


Ovako su govorili o Kinđetu


Umjetnik, džentlmen i prijatelj


- Veliki majstori su sport za sebe, kreiraju ga, usmjeravaju pravila njegovog razvoja, dižu nivo igre. S njima počinju i završavaju ciklusi velikih momčadi. Oni su što i veliki umjetnici, svaka njihova igra je poetsko djelo za sebe. (Bogdan Tanjević)
- Mirza je džentlmen među koševima i u tome nikad neće imati zamjenu. (pok. Dražen Petrović)
- Mirza me je natjerao da shvatim kako su zapravo igrači oni koji unapređuju trener. Njegovu tehniku sputavati postojećim taktikama značilo bi siromašiti igru. (Aleksandar Nikolić)
- Mirza je davao zlatni ton našoj generaciji. (Krešimir Ćosić)
- Kada smo bili saigrači shvatio sam da je Mirza kao prijatelj znao više nego itko drugi organizirati ekipu kako na terenu tako i van njega. (Vejn Brabender)


Nihad Imamović, predsjednik KK Bosna


U Madridu sam se uvjerio u Mirzinu veličinu


- Otišla je legenda, riječi su Nihada Imamovića, predsjednika Košarkaškog kluba Bosna.
Imamović nam je ispričao epizodu iz Madrida, gdje je jednom prilikom bio zajedno sa Delibašićem.
- Mirza mi je omogućio da budem gost Reala u Madridu. Okupili su se tako sve veličine španskog kluba. Pričalo se o nekoj utakmici Reala i Barcelone i kako su Katalonci imali prednost od 10 koševa.
Sjetio se neko kako je tada igrala ekipa Reala, a Huan Antonio Korbalan tada reče: ˝Nismo mi igrali, igrao je Mirza˝.
A Mirza je uglavnom šutio i tek povremeno meni prevodio kada bi se počelo pričati na španskom. Bilo mu je drago što ga tako hvale takve igračke veličine.
Tada sam se još jednom uvjerio u Kinđetovu veličinu, koliko je cijenjen i tamo u Madridu, kazivao nam je Imamović.
On nam je rekao i da će se u nedjelju znati vrijeme i mjesto sahrane, te održavanja komemorativne sjednice u prostorijama KK Bosna.


Kinđetovi saigrači iz Bosne


BiH je izgubila velikog sportistu i čovjeka


Njegov doprinos ogroman je ne samo u košarci, nego i kompletnom sarajevskom sportu, kaže Pešić * Bio je miljenik svih nas, rekao je Bruno Soče



Vijest o smrti Mirze Delibašića brzo je stigla do svih ljudi sa kojima je Mirza postigao najveći uspjeh u istoriji bh. košarke.
Njegovi saigrači iz Bosnine najtrofejnije generacije, kasnije nerazdovojni prijatelji, pamtit će ˝Kinđeta˝ kao ne samo velikog sportistu, nego i izuzetnog čovjeka.
- Ovo je veliki gubitak za Mirzinu porodicu i sve nas koji ga duže i bolje znamo. Mirza je bio najveći talenat na prostoru bivše Jugoslavije. Možda je bilo i boljih, ali je njegov talenat bio nemjerljiv u odnosu na druge - kaže Svetislav Pešić.
Nekadašnjeg igrača Bosne, sada trenera Kelna, vijest je zatekla gotovo na parketu, neposredno po završetku prvenstvene utakmice u Bundes ligi.
- Delibašić je svakako najvažnija ličnost našeg kluba, njegov doprinos ogroman je ne samo u košarci, nego i kompletnom sarajevskom sportu - rekao je Pešić.
Slučaj je htio da se u momentu kada je saznao za tužnu vijesti iz Sarajeva, u Pešićevom društvu našao Bruno Soče, još jedan od članova Bosninog tima koji je osvojio evropsku titulu.
- Znao da sam da je Mirza bolestan, ali me ova vijest zatekla potpuno nepripremljenog. Mirza je najveća sportska legenda BiH svih vremena. Obilježio je eru bh. sporta.
Ono što je ˝Bijelo dugme˝ bilo u muzici, Mirza je bio u košarci. Imao sam čast igrati sa njim. Ja sam tada završavao, a Mirza počinjao karijeru. Bio je miljenik svih nas - rekao je Soče.
I Nihad Izić bio je Mirzin saigrač iz Bosne. Vijest je primio u Turskoj, od prijatelja iz Sarajeva.
- Teško je naći riječi kojima se u ovom trenu mogu objasniti osjećanja. Još sam u šoku, vidno potresenim glasom pričao je Izić u telefonsku slušalicu.
Kaže da je očekivao bolje vijesti iz Sarajeva, da se pritajeno nadao da Kinđe može pobijediti bolest.
Pamti ga kao velikog sportistu, ali prije svega čovjeka i prijatelja.
- Bosna i Hercegovina je izgubila velikog sportistu i još većeg čovjeka, malo je takvih veličina u BiH. U svemu je bio najbolji.

E. J.


Miljenik publike


Sabit Hadžić se sjeća da gdje god je igrao, Delibašića je publika dočekivala i ispraćivala aplauzima.
- Bio je veliki šarmer, gdje god bi igrali, navijači su ga nerijetko nagrađivali ovacijama.
Hadžić još uvijek teško prihvata činjenicu da Kinđeta više nema:
- Mnogo toga nas je vezalo, mnogo toga smo zajedno napravili. Kinđe je sigurno najveći sportista BiH svih vremena.

Veliki gubitak


Rođeni Krvavac teško je primio vijest o smrti čovjeka sa kojim je gotovo dvije decenije stvarao istoriju bh. košarke.
- Ne znam šta drugo reći, nego da sam jako, jako tužan. Mirza mi je 20 godina bio saigrač. I po završetku igračke karijere ostali smo veliki prijatelji. Ovo je veliki gubitak za sve nas - izjavio je Krvavac.


Svjetska štampa

˝Real˝ Madrid

Zbogom Kinđe - KLIK, Hrvatska

Umro Mirza Delibašić - HINA, Hrvatska

Priredio(la): admin