TUZLANKE I TUZLACI

29.04.2005.
Miralem Pašić
Miralem Pašić, rođen 5. septembra 1957. u Tuzli, Bosna i Hercegovina.Oženjen, otac dvije kćerke.Doktor medicinskih nauka i profesor na univerzitetima u Cirihu, Švicarska, Tuzli i Humboltovom univerzitetu u Berlinu, Njemačka. Član Društva za torakalne bolesti, Evropske asocijacije za kardiotorakalne bolesti i Evropskog društva za vaskularne bolesti. U 1994-1995.pomoćnik urednika Evropskog pregleda za kardiotorakalne bolesti. Sada je zamjenik direktora Odsjeka za srčane, torakalne i vaskularne bolesti u Njemačkom centru za srce u Berlinu.

Intervju sa doktorom Pašićem objavljen u Danima.

Iako nerado govori o sebi, prof. dr.Miralem Pašić svoj rodni grad Tuzlu gotovo istovremeno poistovjećuje sa svojim uzorom: profesorom Božinom Radevićem, ocem kardiovaskularne hirurgije u BiH, sa kojim je radio i od kojeg je učio punih devet godina. Doktor Pašić je, naime, još u osnovnoj školi znao da je medicina njegov životni put (i stariji brat Mirza i sestra Mirzada su ljekari) pa se, nakon završetka fakulteta u Sarajevu 1980, vratio u Tuzlu, na hirurgiju, i, što je, kaže, najvažnije, kod profesora Radevića, koji je u to doba napravio najbolju hiruršku ekipu u bivšoj Jugoslaviji, hirurge koji danas rade diljem svijeta i svugdje su priznati. Doktor Emir Kabil, Dešo Mešić, Mario Matinašević, Miralem Pašić… samo su neka od imena kojima je prof. Radević bio hirurški i životni učitelj, koja je usmjerio i za koja je insistirao da dio svog obrazovanja i znanja steknu kod najboljih učitelja iz određene oblasti hirurgije u Beogradu, Zagrebu, Ulmu, Londonu… Svim doktorima je obezbijedio stipendije, a bilo ih je 35 u ekipi, da godinu ili dvije provedu u inostranstvu. Tako se Miralem Pašić 1989. našao u Ulmu, pa u Zürichu: njegov je interes bila eksperimentalna hirurgija. No, u Zürichu se, sem onim što je želio usavršiti, bavio i kliničkim i operativnim poslom. ˝Radio sam za dva i po čovjeka. Ljudima su se rezultati moga rada svidjeli i oni su se zainteresirali za mene: tako sam u jednom trenutku s iznenađenjem shvatio da me vodeća imena u svjetskoj kardiohirurgiji prepoznaju i oslovljavaju imenom.˝

E, sad, kako to i inače biva sa visokoškolskim obrazovanjem u BiH: profesor Pašić je ponovno doktorirao u Zürichu. Njegov tuzlanski doktorat naprosto nije priznat i praktično je krenuo ispočetka, no, kada je uspio, bio je drugi stranac koji je doktorirao na klinici u njenoj historiji. Postao je docent Univerziteta u Zürichu, kao jedini Bosanac, a onda je zaključio da je relativno mlad i da još može učiti pa krenuo u Berlin. Bilo je to 1. januara 1995: danas je zamjenik direktora Klinike za srčanu, torakalnu i kardiovaskularnu hirurgiju u Deutsches Herzzentrum Berlin i profesor hirurgije na poznatom Humboldt univerzitetu.

DANI: Svoj godišnji odmor provodite u Sarajevu radeći: zašto?

PAŠIĆ: Pozvali su me da pomognem razvoju kardiohirurgije u Sarajevu. Zar to nije dovoljan razlog? Moram reći da ovdje postoji jako mnogo potencijala i uslova za dobru kardiohirurgiju. Kada to kažem, prvo ističem ljudski faktor, dakle tim kolega koji je spreman da ponese odgovornost i da za koju godinu Sarajevo i Bosna i Hercegovina dobiju respektabilnu bolnicu za srčane bolesti. Valja imati na umu podatak da su operacije koje su urađene u ovom periodu u Sarajevu posve sigurno najkvalitetnija kardiohirurgija na Balkanu. Naravno, ove su operacije izvedene zajednički: tim iz Berlina zajedno sa sarajevskom ekipom radio je najteže operacije kao da ih radimo u Berlinu. Ostvarili smo izuzetno kvalitetne, gotovo nevjerovatne rezultate, bolje nego da smo radili u Berlinu. Mi smo profesionalci. I to smo prenijeli na kompletan tim u Sarajevu, znači - svih 50 ljudi sa Kardiohirurgije, od kojih je pet do deset iz Berlina, koliko je u različitim vremenskim intervalima boravilo ovdje. Kada spominjem kardiohirurški tim, to nisu samo ljekari, već i sestre, čistačice, svi zajedno. Znate, kada kažete kardiohirurgija, ljudi misle samo na hirurge, a zaboravljaju da osim operacije postoji i dijagnostika, predoperativna obrada, postoperativna njega, terapija, te kontrola nakon uspješnog operativnog zahvata. Istina je - kajmak najčešće pokupe hirurzi, ali neophodan je lanac stručnjaka koji znaju svoj posao, jer samo jedna loša karika u lancu daje loš krajnji rezultat. Bez obzira koliko je neko super kardiohirurg.

DANI: Šta to znači za bolesnike?

PAŠIĆ: U ovoj zadnjoj etapi našeg boravka napravili smo za nekih 10 dana 16 operacija. Možete birati ili veći broj lakših operacija ili težinu zahvata: mi smo išli na težinu. Bolnica u Berlinu u kojoj radim, u svojih sedam sala napravi pet hiljada operacija godišnje, od toga oko 3.500 operacija na otvorenom srcu: to je jedna od najvećih bolnica ne samo po svome obimu posla i veličini bolničke zgrade već, nadam se, i po kvaliteti. Naša je bolnica zapravo njemački centar za srce, cijela bolnica je samo za liječenje bolesti srca. U svakom segmentu liječenja ovih oboljenja našu bolnicu smatraju vodećom - ako nije broj jedan, onda je u vrhu. Otvorena je 1906. i bila je reprezentativna bolnica u tadašnjem njemačkom carstvu; a od 1986. kao Deutsches Herzzentrum Berlin poznata je po transplantaciji srca, ugradnji vještačkog srca, operacijama na velikim krvnim sudovima, hirurgiji poremećaja srčanog ritma... To je životno djelo profesora Rolanda Hetzera. Ako hoćete, poznata je kao centar za najteže srčane operacije, te smo to prenijeli i u Sarajevo. Ovdje smo operirali, praktički, čitav dijapazon operacija na srcu i zato znam o čemu govorim.

DANI: Možete li onda dijagnosticirati stanje koje ste zatekli na ovdašnjoj kardiohirurgiji?

PAŠIĆ: Nakon tri i pol mjeseca potpuno sam ustanovio sve ono što su svi znali kada sam ja došao, ali meni to nije nitko rekao. Ako baš hoćete: četiri su glavna problema ili pravca za razvoj kardiovaskularne hirurgije u Sarajevu. To su educiranje, organizacija, financiranje i lokacija. Moj stan u Berlinu je malo veći od ove klinike, a ja nemam preveliki stan. To samo znači da je ova klinika minimalna: imamo četiri kreveta za intenzivnu, četiri za poluintenzivnu i tri obična kreveta i samo jednu operacionu salu.

DANI: A potrebne su?

PAŠIĆ: Tri operacione sale i najmanje 50 kreveta. U sadašnjim uslovima, mi smo sa operacijama kretali ujutro u pet - pola šest, operirali do jedan ili dva sata iza ponoći, odlazili da se odmorimo i onda ponovo ustajali u pet. Svi na sarajevskoj kardiohirurgiji tako rade jer svi, baš svi - od medicinske sestre do ljekara - žele kvalitetnu kliniku. I ono što se meni čini najvažnijim jeste taj kolektivni, timski pristup radu i rezultatima, što neminovno daje i kvalitetu.

DANI: Hoćete li onda objasniti kako Vi vidite moguću budućnost kardiovaskularne hirurgije u BiH, odnosno kako riješiti ta četiri ključna problema?

PAŠIĆ: Vrlo jednostavno, jedan po jedan. Ljudski potencijal postoji i potrebno ga je edukacijski usavršiti. Pri tome valja imati na umu o kakvom je potencijalu riječ, jer za jednog kardiohirurga treba 10 godina školovanja nakon završenog fakulteta i tri specijalizacije. Ovoj ekipi treba godina rada uz stručnu pomoć. Dalje, Klinika treba da se osamostali, ali da bude u vrlo bliskoj vezi sa Univerzitetom i Kliničkim centrom. Potrebno je da bude samostalna jedinica, koja će upravno i financijski sama rukovoditi sobom, a to nije nikakva novost, već, ustvari, kvalitetan i provjeren recept u svijetu. Njemačka ga je primijenila i, ako hoćete, usavršila. Razlog je također jednostavan: klinike za kardiovaskularnu hirurgiju moraju imati dinamičan način organizacije da bi brže reagirale i pratile sve promjene. Naravno, financiranje klinike je izuzetno važno, pošto je ovo grana medicine u kojoj je veliki tok financijskih sredstava. Osnovna stvar je da sve bude transparentno i kristalno jasno. Sve ono što napravite, ko, kako, koliko, sve mora da je čisto i do krajnosti jasno.

DANI: Čini se da ste dotakli bolnu tačku bosanskohercegovačkog zdravstva: finansiranje. Zašto je toliko važno samostalno finansiranje jedne takve klinike?

PAŠIĆ: Princip samostalnog rada otvara mogućnost da sami sebe i izdržavate: ako ste kvalitetni, opstat ćete. Ja sam, naravno, ljekar, no postoje stručnjaci koji znaju kako da se taj problem riješi. Treba primijeniti berlinsko iskustvo. Deutsches Herzzentrum Berlin nije ni državna, ni privatna, nego je fondacija (Stifftung), koja radi samo u interesu medicine. Ne radi za profit, kao privatne klinike, ali funkcionira na ekonomskim osnovama, što zaradi bolnica to mora ponovno da uloži u medicinu. I mislim da je to najkvalitetnija stvar. Kada je o Sarajevu riječ, važno je da postoji jasna vizija razvoja, te kratkoročni, srednjoročni i dugoročni ciljevi. U ovom je času realan cilj da za godinu dana dobijemo tim koji će bez problema raditi lakše srčane zahvate, bez ikakve supervizije. Da se taj cilj ostvari, treba kontinuirani rad, a ne dolasci na sedam ili deset dana. Hoću reći i ovo: uzeli smo berlinske standarde i htjeli bismo praviti kvalitetnu bazu na principu kvalitete i timskog rada. U ovom času sarajevska kardiohirurgija je najbolji tim u BiH - sinoć je bio jedan hitan slučaj i cijela je klinika u ponoć bila na svom radnom mjestu. Nikom nije bilo krivo, bili smo sretni da smo to riješili na najbolji način. To je naš uspjeh.

DANI: Znate da u Tuzli već postoji jedan kvalitetan tim kardiohirurga. Trebaju li BiH dvije takve klinike?

PAŠIĆ: Jedna je u Tuzli: izuzetno je kvalitetna i razvija se na pravim osnovama. Oni imaju daleko bolje uslove nego u Sarajevu, no i dalje smatram da paralelno treba razvijati kardiohirurgiju i u Tuzli i u Sarajevu. Statistika kaže da na milion stanovnika treba jedan kardiohirurški centar, a uvijek su najvažniji ljudi. Stvari se mogu posmatrati sa financijskog stajališta, ali ja ih gledam sa medicinskog. Evo i zašto: ako je čovjek bogat, on može platiti operaciju u Berlinu, Beču, Londonu, ili, ako je utjecajan, on možda može organizirati da mu takva operacija bude plaćena. To je osnovna greška: taman da je predsjednik države u pitanju, ako mu se dogodi raspuknuće aorte, on je mrtav jer nema trenutno ko da intervenira. O svemu ostalom se onda drugačije razgovara.

DANI: Profesore Pašiću, Vi jako dobro znate da je samo Vaš osobni angažman produžio vijek kardiovaskularnoj hirurgiji u Sarajevu, kojoj je prijetilo gašenje u martu ove godine. I opet ste optimista: zašto?

PAŠIĆ: Nakon što sam prije godinu dana, ponudio svoju pomoć, Ministarstvo zdravstva FBiH i Kantona Sarajevo me je pozvalo da pridonesem razvoju ove oblasti jer se, kako i sami kažete, trebala ugasiti u martu 2002. Odlučio sam pomoći na dva načina: lično, tako što ću svoj odmor provesti radeći ovdje, te uspostavljanjem zvaničnih kontakata između rukovodećih ljudi u Sarajevu i rukovodstva Bolnice u Berlinu. U februaru ove godine potpisan je dogovor o saradnji, koji je izuzetno dobar i kvalitetan. Ovaj ugovor može riješiti sva četiri problema o kojima smo govorili, ukoliko to Sarajevo želi. Samo treba početi potpisani dogovor zbilja sprovoditi u djelo. Pred nama je nekih četiri do šest nedjelja u kojima će biti jasno hoće li se i žele li se ti problemi rješavati. Sada su na potezu rukovodeći ljudi u Sarajevu.

DANI: I Vaš se dolazak očekuje nekako u istom roku. Koliko Vas već sada čeka pacijenata koji trebaju Vašu pomoć?

PAŠIĆ: Više od stotinu…

Priredio(la): Tuzlarije