TUZLARIJE - VREMEPLOV

30.01.2005.
Šesta bosanska
Pored imena o kojima nešto više u tekstu koji slijedi, živjeli su tu i žive ljudi koji bi mogli mnoge zanimljive priče ispricati.Svaka ograda, kamen, sokak, svoju priču ima, mahala koja se gotovo i ne mijenja, neke kuće srušene, neke renovirane ali ipak manje vise sve je isto.Kao neka mirna oaza, izolovana od gradske gužve, nema tu žurbe, nekad se čini kao da je vrijeme stalo.
Došla sam rano kad sam slikala a inače se tu s Kicelja spuštaju djeca, što je dijete hrabrije to se vise Kicelju približava, a spuste se sve do ulice gdje ˝ima kola˝ .Kad se krene od glavne ulice pa prema Kicelju, prva desno, bila je kuća gdje su se pravile i prodavale košpe.Nisu to bile obične košpe nego najbolje u gradu :), u prizemlju kuće velika prostorija a u njoj samo peći, i miris košpa, davali su košpa koliko ko ima para, mjera im je bila mala čašica, pa je djeci u dlan istresu.Malo iznad, kuća sa polukružnim balkonom, je kuća Ponjavićke, tako su svi zvali tu staru ženu.Kuća je bila sva u lozi.Osim Ponjavića bili su a možda jos uvijek žive Pašići, Sprečići, Smajlovići, Mukići, Pirići, Jogunčići, Jakupovići, Atići, Cipurkovići, Tursunovići, Kantići, Talići, Mandžići, Altumbabići, Hadžihrustići, Kasumovići, Spahići, Ustavdići, Bajramovići a živio je tu i Mirsad Fidahić, poginuo 22. marta 1995. godine kao načelnik štaba Tabut brigade na Majevici, po njemu sada kasarna nosi ime.
U nastavku najnovije fotografije te ulice i tekst koju je prije par godina objavljen u Danima.







Prema Kicelju



Slikari iz male ulice
Na brdu iznad ulice koju Tuzlaci, i nakon preimenovanja, zovu po starom, nekada davno je svoje čadore razapinjao Omer-paša Latas. Kasnije, njome je u Tuzlu umarširala Šesta proleterska brigada i označila oslobađanje najvećeg grada u porobljenoj Evropi. Bila je 1943. Između buna i ratova, okupacija i oslobađanja, tu, u dijelu Tuzle kojeg guta zemlja, rađali su se, odrastali i živjeli meksički, hrvatski i bosanskohercegovački slikari, portretisti kraljevskih dinastija, osnivači škola crtanog filma, strip autori, vajari, boemi i očevi urbane mitologije grada uništavanog teškom industrijom i istom takvom artiljerijom
Skromno, gotovo stidljivo, ali sa zamjetnim uzbuđenjem kojeg čine događaji natopljeni izvjesnom dozom dugo potiskivanog građanskog kulturnog ekskluziviteta, obilježena je nedavno u foajeu tuzlanskog Narodnog pozorišta dvadeseta godišnjica od smrti slikara Mensura Meme Derviševića.
Bilo je to veče, za kulturnu historiju Tuzle, vrlo značajnog podsjećanja na prerano preminulog umjetnika čije je likovno djelovanje ostavilo znatnog traga kako u lokalnom umjetničkom iskustvu i specifičnoj urbanoj mitologiji, tako i u razuđenom mozaiku bosanskohercegovačkog likovnog moderniteta, gotovo nepoznatog mladim generacijama.

Uz nadahnuto, na momente vrlo dirljivo evociranje uspomena od strane umjetnikovih bliskih prijatelja, veče je upotpunjeno iznimno zanimljivom izložbom crteža slikara Mevludina Ekmečića, koji je u rasponu od tri i po decenije spontano i u posebnim prilikama portretirao Derviševića, svog dugogodišnjeg bliskog prijatelja i saradnika na mnogim projektima koji su kroz dugi niz godina činili okosnicu likovnog života Tuzle.

Brdo - svijet Upravo likovna publika okupljena oko ovog događaja, gotovo ista ona što je svih tih decenija participirala u rečenom likovnom životu, ostala je, po svemu sudeći, gotovo jedini istinski svjedok i baštinik bogate, ali u protekloj deceniji često zapostavljane likovne tradicije i kulturne građanske samosvijesti, čiji je Memo Dervišević bitan segment. Kako zbog svog umjetničkog opusa, tako i zbog zanimljivog i sadržajnog života izuzetno obrazovanog i polemičnog intelektualca nemirna duha, strasnog zaljubljenika u putovanja, bosanski krajolik natopljen folklornom tradicijom i Tuzlu, u koju se trajno nastanjuje nakon završene beogradske Akademije likovnih umjetnosti i specijalke za freskoslikarstvo i mozaik kod profesora Mila Milunovića (1954), te kratke sarajevske epizode (1955-1958), u kojoj mu 1957. prvu samostalnu izložbu otvara Tuzlak, književnik Meša Selimović.

Šta je tog svjetskog putnika, poliglotu i putopisca navelo da se nastani u ovom gradu, teško je sa sigurnošću reći, ali je u svakom slučaju izvjesno da je upravo u ovom gradu, takvom kakav jeste, odnosno kakav je tada bio, umjetnik našao utočište za svoj kosmopolitski duh i raskošan slikarski dar. Upravo se tu, na jednom važnom toposu tuzlanske urbane mitologije, nastavlja, bolje reći, na inspirativan način razvija jedna važna tipično tuzlanska kulturna tradicija. Riječ je o momentu kada Dervišević šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon jednog od brojnih slikarskih izleta u potrazi za pejzažnim motivom, odlučuje da gradi atelje na Kicelju, legendarnom brdu iznad Tuzle sa rudnikom soli u podnožju zbog čije je eksploatacije grad već podobro potonuo. Gradnja je trajala dugo, naporno, sa mnogim pauzama zbog materijalnih razloga, ali upornost se isplatila jer se sa Kicelja, mjesta na kojem je atelje, pruža najljepši pogled na grad.

Nije slučajno, barem kako legenda i jedna stara tuzlanska pjesma kažu, Omer-paša Latas, gušeći bunu u tuzlanskom kraju, izabrao upravo ovo mjesto da razapne svoje čadore i odatle izdaje naredbe svojoj vojsci, guji što je opasala Donju Tuzlu. Dervišević je ovoj temi posvetio mozaik postavljen u jednoj od sala hotela Bristol u Tuzli.

Drugi dio ove priče o nastanjivanju Kicelja i važnosti tog čina za lokalnu kulturnu historiju leži u tome što ovo brdo, kako arheološke indicije navode, očito topografski važno za mnoge ranije civilizacije, nadvisuje jednu ulicu bitnu za likovnu tradiciju grada. Riječ je o ulici koju mnogi Tuzlaci, uprkos nedavnom preimenovanju, i danas nazivaju Šesta bosanska, po istoimenoj proleterskoj brigadi koja je, učestvujući u oslobađanju grada, spustivši se preko Kicelja, njome umarširala u Tuzlu, tada, 1943, najveći oslobođeni grad u porobljenoj Europi.

I bi monarhija U toj ulici, nekada, u vrijeme Otomanskog carstva, mahali Sagragdžije Murge, a u vrijeme do Drugog rata Konjaničkoj, blizu Zapadnog logora, te u obližnjoj Capardijevoj ulici, oko Pazara, započela je sto godina duga tradicija onoga što se u modernom smislu tog pojma naziva umjetnički život u Tuzli, a što je na neki način vezano i za početke modernog slikarstva u Bosni i Hercegovini.

U prvoj deceniji prošlog vijeka ovdje se nastanilo brojno strano stanovništvo iz raznih krajeva Monarhije. Do uspostavljanja formativnog jezgra likovne umjetnosti u kulturno nerazvijenoj sredini dolazi sa osnivanjem Gimnazije, čija se veleljepna zgrada nalazila blizu ove ulice, a izgradili su je 1904. lokalni majstori Cordignano i Candotti. Potonji je i stanovao u Konjaničkoj, u vili što ju je sam izgradio i koja i danas postoji, za razliku od Gimnazije srušene zbog tonjenja.

Austro-Ugarska kroz nastavu crtanja prenosi na mlade osnovne pojmove tada savremene likovne umjetnosti, a kroz figuru nastavnika crtanja, što je obično bio neki značajniji umjetnik iz Bosne i Hercegovine, kulturna sredina se upoznaje sa ovom novom profesijom i njenim značenjima za duhovni život. Zahvaljujući zanimljivim umjetničkim ličnostima - kao što su bili Todor Švrakić, Sava Popović Ivanov i Mihailo Timčišin - već u prvim decenijama prošlog vijeka nastava crtanja postaje za tuzlansku omladinu vrlo atraktivan način izražavanja. Formiraju se prve amaterske likovne grupe, a slikanje u prirodi, po okolici Tuzle, često na obližnjem živopisnom Kicelju i po mahalama, postaje česta pojava opserviranja, estetskog doživljavanja i vizuelnog promišljanja svijeta oko sebe. Likovna se umjetnost tako na širi način socijalizira i u onim društvenim slojevima koji nisu imali kulturnih i umjetničkih tradicija.

Talentovaniji i ambiciozniji učenici okupljaju se sve češće oko svojih profesora, brže ulaze u likovnu problematiku, a neki u ovoj djelatnosti vide i svoju buduću profesiju: umjetnost se polako udomaćuje u kulturni milje provincije, inače tradicionalno nesklone individualnom duhovnom izražavanju i neobičnom stilu života koji prati ovu, u nomenklaturi zanimanja, novu profesiju.

Pojmovnik velikana Likovna umjetnost je vremenom u ovoj ulici, u tom bogatom prostornom i multikulturalnom supstratu, po dometima svojih protagonista postala najvredniji dio kulture ovoga grada, iz kojeg su inače ponikli i Đorđe Mihajlović, prvi školovani bosanskohercegovački slikar (studirao na čuvenoj minhenskoj Likovnoj akademiji), i Adela Ber-Vukić, prva školovana bh. umjetnica (završila Akademiju u Beču).
Mozaik Mensura Derviševića

Od najstarijeg, Kristiana Krekovića, školovanog u Beču i Parizu, koji je svoj raskošni talenat pokazivao po Austriji, Francuskoj, Italiji, bio dvorski slikar dinastije Karađorđević, nacionalna umjetnička veličina u Peruu, da bi u Palma de Mallorci doživio da mu španska kraljica 1963. otvori Muzej Krekovic sa radovima na temu života Inka; preko Franje Ledera, prvog i najpoznatijeg tuzlanskog vajara čije skulpture u prostorima grada čine nezaobilazni dio urbane slike; znamenitog meksičkog slikara Haima Jamesa Pinte, koji je, živeći u toj zemlji, radio murale sa čuvenim Sikeirosom; pa sve do mladih slikara i dizajnera Zdravka Novaka, neobičnog talenta Mufida Omazića, strip crtača Muharema Tursunovića, vajara Pere Jelisića, slikara Fuada Kasumovića, Mustafe Kozarića, Aleksandre Kučanski-Durmanović i Edina Derviševića - prenosila se decenijama u ovoj ulici ljubav prema likovnoj umjetnosti. Tu blizu, svoje su djetinjstvo proveli braća Krsto i Željko Hegedušić, značajna imena hrvatske moderne umjetnosti.

Dane najranije mladosti ovdje su u igri po obližnjim mahalama i dvorištima proveli i braća Norbert i Walter Neugebauer, pioniri jugoslavenskog stripa i jedni od utemeljitelja čuvene zagrebačke škole crtanog filma. Veliku karijeru su kasnije ostvarili u Njemačkoj radeći na poslovima animiranog reklamnog filma.

Mnogi od ovih umjetnika su rođeni u ovoj ulici, neki su živjeli izvjesno vrijeme, a neki žive i rade ovdje još i danas. Zajedno sa brojnim raseljenim stanovnicima i onim koji uprkos tonjenju uporno odolijevaju preseljenju u neki sigurniji dio grada, umjetnici iz ove ulice sastaju se svake godine u isto vrijeme da evociraju uspomene na zajednički život i da se prisjete bogate umjetničke tradicije. Iz jednog takvog susreta potekla je inicijativa da sokak u kome je živio Kristian Kreković ponese ime ovog znamenitog slikara.

Proistekla je iz toga 1999. godine i izložba pod nazivom Slikari iz male ulice, na kojoj su predstavljeni svi umjetnici koji su živjeli u ovom dijelu Tuzle. Također, postoji i inicijativa da sokak koji vodi do ateljea Mensura Derviševića ponese ime ovog zaljubljnika u Kicelj, brdo iznad svih svjetova, kako je jednom prilikom ovaj toponim opisao književnik Nijaz Alispahić.

Tuzla Open Space Prošloga ljeta lokalni umjetnici okupljeni oko urbanog projekta Tuzla Open Space, postavili su na ovom brdu Crni kvadrat na bijeloj podlozi Kazimira Maljeviča u veličini od skoro 1.000 kvadratnih metara. Vidljiva iz skoro svih dijelova grada, ova likovna intervencija u urbanom prostoru trebala je da podsjeti na značaj ulice ispod znamenitog brda i da na tom fonu još jednom ukaže na veliku ekološku katastrofu koja je decenijama nastajala u ovom gradu zbog eksploatacije soli i uglja. Izabravši upravo ovu sliku, koja u modernoj umjetnosti predstavlja nulti stepen razvoja jezika slikarske umjetnosti, i na određeni način kraj jedne epohe, umjetnička poruka tuzlanskih likovnjaka je ukazivala na činjenicu da je došao kraj epohe bjesomučnog eksploatiranja prirode i uništavanja urbanog bića grada.

Od početka ovog vijeka počinje epoha kreativnog pristupa razvoju ovog grada, sa upotrebom pameti i novih tehnologija. U tom smislu je umjetničko iskustvo ulice Šeste bosanske i njene likovne tradicije dobar putokaz za grad koji je zbog zastarjelog razmišljanja o ekonomiji izgubio svoje urbano biće.

Priredio(la): sunce