TUZLARIJE - VREMEPLOV

25.02.2005.
Katolička crkva
Tuzlanska Rimokatolička crkva sagrađena je 1893. godine. Interijer Josipa Pelenisrija iz 1930. godine. bio je ukrašen sa deset zidnih fresaka koju su 1965. godine konzervirane i stavljene pod zaštitu države.

Porušena je zbog slijeganja zemljišta 1987.godine. U pismu bosanskog sandžak-bega Juriševica iz 1515. godine govori se kako je deset brace fratara iz franjevackog samostana Yukari Tuzla - Gornja Tuzla oslobodeno od avarizi divaniye.

U međuvremenu su projektovani planovi za izgradnju Franjevackog samostana Svetog Petra i Pavla . Izgradnja je počela 1983. godine. U toku 1988.godine građevina je završena.



Biskup vizitator Bonifacije u izvješcu iz 1581. spominje samostan u Gornjoj i u Donjoj Tuzli. Isto spominje biskup Franjo Balicevic 1591. Kad je kasaba doprla do kršcanske varoši Izvorišta, franjevci su morali seliti u Gradovrh (1541. godine). Tako se u popisu franjevackih samostana iz 1576. ne spominje samostan u Tuzli nego u Gradovrhu (kraj današnje Donje Tuzle) koji preuzima naslov tuzlanskog samostana. Turski popis iz 1548. ne spominje samostan u Gornjoj Tuzli.

Nakon tursko-mletackog rata (1537 -1540) popravljeni su samostani koji su prije bili srušeni pa je gradovrški samostan napravljen od zemlje i šepera. Ovaj samostan nazivan je Gornjom Tuzlom (iako je bliže Donjoj). Izvještaji vizitatora iz 17. stoljeca spominju crkve u Gradovrhu i Donjoj Tuzli (a Gornja Tuzla se gubi).

Negdje oko 1639. franjevci su morali preseliti samostan sv. Petra u Donjoj Tuzli iz centra na rub grada.



Gradovrh je bio stari bosanski grad nad rijekom Solinom. U prošlom stoljecu bili su vidljivi zidovi tvrdave. Danas ondje žive samo muslimani koji su neke svoje njive nazivali ˝fratarske njive˝. U Gradovrh su preselili franjevci iz samostana sv. Marije iz Gornje Tuzle kad je ovaj uništen (1535). Ondje im je Ivan Maglaševic i njegov sin Pavao (uz sultanovu dozvolu) sagradio crkvu i samostan 1541. godine. U crkvi se jedno vrijeme cuvala glasovita slika Majke Božje Zvornicke.

Biskup Balicevic našao je u Gornjoj Tuzli 1600. godine samostan i crkvu a u samostanu 15 franjevaca (10 svecenika, 3 klerika i 2 brata laika). Oni su opsluživali 400 katolickih obitelji u kojima je bilo 1600 vjernika. Crkva je bila vrlo posjecena (dolaze i pravoslavni i muslimani) i narod joj daruje priloge pa joj nisu smetali ni lopovi koji su je bili opljackali. (Vijecnik provincijske uprave /definitor/ fra Jure Neretljanin piše u Rim 1623. kako je Gospa ucinila veliko cudo nad razbojnicima koji su jedne noci pobili dvanaest /od cetrnaest/ fratara). Tada je samostan u Gradovrhu opsluživao pet župa: Gradovrh, Dragunju, Bijelu, Korjenitu i Brku. Tuzlanski samostan sv. Petra imao je samo tri župe: Tuzlu, Pojale i Gracanicu. Prema fra Pavlu Rovinjaninu, vizitatoru iz 1640. samostan u Donjoj Tuzli bio je na rubu grada, s tri strane okružen kucama, a imao je samo cetiri sobice i u samostanu je bilo tako tamno da se u i danu morala zapaliti svijeca. Crkva je bila na jednom brežuljku kraj samostana, a Turci su je pokušali nekoliko puta srušiti. Bio je i toranj sa zvonom i satom koji nisu funkcionirali.



U samostanu u Gradovrhu pokopan je fra Petar Zlojutric, sofijski biskup 1623. Fra Pavao Rovinjanin, vizitator, opisuje kako je posjetio Gradovrh 1640. i našao samostanska vrata okovana gvoždem, a samostan je bio malen (kao pola crkve) dok se u prostranoj i lijepoj crkvi cuvala Gospina slika iz Zvornika (velike umjetnicke vrijednosti). Godine 1674. dolazio je u Gradovrh biskup fra Nikola Ogramic -Olovcic i našao pust samostan (jer je bio odvec zadužen kod 70 turskih vjerovnika kojima je dugovao 13.000 dukata!!!). Samostan je imao 40 clanova, 10 djece i 6 sluga. Donjotuzlanski samostan imao je takoder 4.000 dukata duga. Samostani su potrošili mnogo novca za mito turskim sudovima da ih oslobode napasti peckog patrijarha koji je od katolika tražio crkveni porez i htio ih podložiti pod svoju vlast. Turci su pak sa svoje strane prijetili da ce gradovrški samostan pretvoriti u džamiju ako fratri ne isplate duga. Tuzlanski samostani i katolicko pucanstvo teško stradaju za beckih ratova (1683 - 1699) kad narod masovno iseljava iz ovih krajeva, a zatim je ostatak katolika išcezao medu muslimanima i pravoslavnima. Prema biskupu Olovcicu, u Tuzli je 1674. bila samo jedna crkva, jedna župna kuca i 1.200 katolika, a u Gradovrhu je samostan bio stalno zatvoren i u njega je na svetkovine dolazio jedan fratar držati misu pa odmah bježao da ga ne uhvate vjerovnici. Župa je brojala 1400 duša. U župama koje je opsluživao ovaj samostan bilo je još gore: Brka nema ni crkve ni kuce a ima 1962 katolika, u Korjenici (Bijeljinsko Polje) nema crkve nego samo župna kuca s 1418 katolika. Crkve nema ni u župi Bijela koja broji 995 katolika a ni u Dragunji, ali postoji župna kuca i župa ima 1161 dušu.



U Gradovrhu je 22. VIII. 1682. bodežom ubijen gvardijan fra Bernardin, a fra Luka župnik živ ispecen dok je vratar fra Tadija Soilo u samostanu nabijen na kolac. Konacno su 1688. godine nakon nevolja, gladi i kuge franjevci napustili samostan u Gradovrhu i prešli u Bac, gdje su imali župu. Samostan u Bacu zvao se do 1705. gradovrški, ali se kasnije morao nazvati backim. Fratri su napustili samostan sv. Petra u Donjoj Tuzli 1690. ostavivši gvardijana i jednog svecenika, ali kad su Hrvati u prosincu doprli do Tuzle i porušili grad, morala su i ova dvojica pobjeci preko Save s 3.000 vjernika u Cernik pa onda u Šarengrad. Istina, franjevci su ubrzo obnovili samostan u Donjoj Tuzli, ali su ga 1697. opet napustili i otišli u Šarengrad podigavši samostan u Vocinu. Ratovi i progonstva ucinili su svoje. Nestalo je mnogo katolika s njihovih djedovskih obitavališta.



Fra Pavao Dragicevic piše 1742. godine kako se na ˝nekom brdovitom, posve zapuštenom mjestu nalaze goli tragovi crkve, uz koju je bio samostan Gradovrha. I od tada se on više u Bosni ne spominje osim u pricanjima rijetkih staraca i u imenima nekih fratarskih njiva˝. Dragicevic u izvještaju iz 1743. godine spominje tri župe: Tuzlu (s 1392 katolika), Bijelu (1768) i Štrepce (684), ali nijedna župa nema potrebne crkve, nego slave mise po grobljima i šumarcima. U Tuzli je postojala kuca ali misa se govorila pod vedrim nebom. Tek šezdesetih godina sagradena je u Tuzli kapelica. Biskup fra Marijan Bogdanovic napisao je da je godine 1768. u sjevernoj Bosni bilo 7232 vjernika (u Tuzli 2305, u Bijeloj 3420 i u Štrepcima 1497). Šest se fratara brinulo za ove vjernike. Tada su bila konacišta u Breškama, Dubravama, Garevu, Husinu, Lipnici i Štrepcima, Tolisi i Tuzli.



Godine 1813. u sjeveroistocnoj Bosni ima 15.114 katolika, a do dolaska Austrije broj katolika ce se podvostruciti pa ce iznositi 30.688 za koje se brine 29 svecenika. Godine 1895. u ovom podrucju bilo je 44.096 katolika u šesnaest župa s 32 franjevca svecenika i jednim bratom laikom. Od polovine 19. stoljeca izgradene su crkve (kapelice) u Breškama, Ulicama, Vidovicama, Domaljevcu, Tramošnici, Gradaccu, Dubravama, Tolisi, Špionici, Morancanima, Tuzli i Goricama.
Prema Šematizmu iz 1975. godine na podrucju Tuzle u župama Tuzla i Breške bilo je preko 20.000 katolika dok je u župama Lukavac, Morancani, Zvornik i Živinice bilo preko 14 tisuca vjernika. Prema podacima iz 1995. godine na franjevackim župama koje su pokrivale Tuzla i Breške bilo je gotovo polovica od prijašnjeg broja (11.262) dok za ostale župe nemamo podataka.

Priredio(la): cupo