ZAŠTO SE DANAS NA ZAPADU BOSNA SPOMINJE SAMO KAO "BALKANSKA ZEMLJA U KOJOJ ŽIVE MUSLIMANI"

BOSNOM BELAJ ZABEHARAO

Nije teško zamisliti koji je đavo navukao Georgea W. Busha da Veliki rat protiv za sad još nekonkretiziranoga dušmanina, kojemu se stavlja na čelo, nazove križarskim. Taj đavo, đavo je one strukture mišljenja koju D. J. Goldhagen u studiji o odnosu običnih Nijemaca prema holokaustu (Hitlerovi dobrovoljni dželati) naziva kulturnim modelom. Tek kada se u američkoj javnosti podignula silna prepirka oko (ne)prihvatljivosti termina, Bush se korigirao, jer su ga vjerojatno dodatno posavjetovali da njegov nesretni crusade nije baš tako nevina riječ ni častan poduhvat, kako piše u pučkoškolskim udžbenicima povijesti zapadnoga kršćanstva, te da postoji cijela jedna planetarno-civilizacijska hemisfera, stotine milijuna ljudi, kod kojih ta riječ izaziva barem jednaku takvu jezu i ressentiment, kakav na Zapadu proizvodi pojmovni pandan - džihad.

U priči koja nas ovdje zanima, problemi američkoga predsjednika s općim obrazovanjem samo su povod. Uostalom, da američkoj administraciji nisu na umu nikakve povijesno-evokacijske djetinjarije, pa vjerojatno čak ni sam terorizam kao jedini i krajnji cilj, već da prisustvujemo pripremi mnogo dalekosežnijih zahvata u strukturu svjetskih odnosa, najbolje svjedoči to što su u kampanju i pod zajednički stijeg pozvane sve relevantne zemlje svijeta, među njima i one islamske, naročito one.

U cijelom tom planetarnom štropotu ratne mašinerije i političke retorike, bosanski slučaj (ili, Slučaj Bosna, kako bi rekao fra Luka Markešić), politički marginaliziran i zaturen na okrajke daytonskoga životarenja u očekivanju nekih većih, tzv. regionalnih raspleta i solucija, ponovo pokazuje kako se preko male zemlje, sa specifičnom civilizacijskom fizionomijom, interesne igre velikih politika, primitivno neduhovitih, ako tako mogu reći, lome s paradoksalno tragičnim posljedicama.

Danas se na Zapadu (a taj, iz Bosne gledajući, umnogome počinje već na autističnom Prisavlju, zagrebačkoj adresi Hrvatske televizije, što bi se u ovom kontekstu moglo shvatiti i kao metafora većega dijela tiražne hrvatske štampe) Bosna spominje skoro isključivo kao balkanska zemlja u kojoj žive muslimani, te u vezi s tim jedna od onih u kojoj postoje dijelovi terorističke mreže Osame bin Ladena, zaostali još iz rata. Brojevima se spekulira u neobuzdanim razmjerima od koje stotine do desetina tisuća boraca džihada. Oni, pak, koji su odgovorni za dolazak svetih ratnika u Bosnu i njihovu domestifikaciju (ženidbom i drugim načinima naturalizacije), oduvijek su taj problem proglašavali ili nepostojećim ili posve minimalnim. A otkako je u Federaciji vlast preuzela Alijansa, predvođena socijaldemokratima, ionako su ga kao vruć krumpir uvalili u ruke Lagumdžiji, Filipoviću, Behmenu i ostalima.

Riječ je, naravno, o prethodnoj vlasti SDA i o Aliji Izetbegoviću. U svim dosadašnjim prilikama, uostalom ne tako čestim, u kojima je Izetbegović bio primoran izjašnjavati se o razlozima pripuštanja islamskih boraca u Bosnu tokom rata i o osnivanju posebnih islamskih vojnih formacija, argumentacija se svodila na to da je bio dobrodošao svatko tko je htio "pomoći u obrani Bosne". Da je taj argument šupalj, i da su razlozi, naravno, bili druge, ideološke prirode, odavno je već poznato: za pomoć u obrani Bosne bilo je posve dovoljno ljudi, a oružje i hrana je bilo ono čega je nedostajalo. S druge strane, da priča o tim specijalnim, vjerski inspiriranim jedinicama, pripada mračnoj strani rata, pokazalo se i kroz činjenicu da su gotovo svi zločini nad Hrvatima u srednjoj Bosni, za koje su po zapovjednoj liniji optužena trojica bošnjačkih oficira nedavno isporučenih u Haag - počinjeni u krajevima gdje su one operirale.

Uz pojavu mudžahedina, islamskih boraca iz stranih zemalja, ali i domicilnih ljudi koji su prihvatili vjerske ciljeve rata, a s njima ritualne obaveze i način ratovanja koji iz toga proizlazi, tijesno je povezan i fenomen što je postao uočljiv nakon rata u životu islamske vjerske zajednice, ali i u općem društvenom pejzažu Bosne i Hercegovine. Radi se o tzv. vehabijama i vehabizmu kao pravnoj školi (mezhebu) do sada potpuno nepoznatoj u povijesti i tradiciji islama u Bosni i Hercegovini. Po klasifikaciji Annemarie Schimmel, jednoga od najdubljih živućih poznavatelja i tumača islama, mezhebi se pogrešno opisuju kao sekte, ali se pojam može upotrijebiti za "religiju" u "njezinim historijskim aspektima", iako se mezhebi među sobom ne razlikuju doktrinarno, već uglavnom ritualno i običajno.

Bosanska praksa islama oduvijek pripada tzv. hanefijskom mezhebu, koji se učvrstio u euroazijskim krajevima u kojima su vladali Turci, i koji se, piše A. Schimmel, "smatra najsklonijim slobodnoj interpretaciji prava". Vehabijska, pak, pravna škola je rigidna, i ne dopušta bilo kakve "inovacije u sferi prava". Ona je tijesno povezana s genezom saudijske kraljevske dinastije, i danas je na vlasti u toj zemlji.

E, tu je sad ona točka u kojoj se zapliće bosanski ratno-poslijeratni čvor. Notorno je poznata (ali već pomalo i zaboravljena) činjenica da je bosanske muslimane u početku agresije, kada su nakon Karadžić-Bobanova separatno sklopljenoga mira u svibnju 1992. ostali potpuno sami, jedini Iran bio spreman pomagati na ozbiljan način. Ubrzo je, međutim, uslijedio ogroman pritisak Amerike na Izetbegovića da odbaci iransku pomoć. Tako je i bilo, iranska prisutnost u Bosni svela se samo na kulturne veze, pa nikad poslije toga nije bilo moguće pouzdano rekonstruirati i utvrditi je li Teheran imao neke posebne planove s Bosnom i kakvi su oni bili.

Iranski utjecaj zamijenjen je onim iz Saudijske Arabije, koja je najveći američki pouzdanik i favorit u cijelom islamskom svijetu. Što pri tomu u njoj vlada apsolutno najrigidniji vjerski režim i potpuna politička anti-slika demokracije, s ljudskim pravima na nuli, od toga u Washingtonu očito nikoga ne boli glava.

Sa stotinama tisuća kopija Kur`ana, golemim vjerskim investicijama u obliku novih džamija i islamskih kulturnih centara (estetski i arhitektonski u potpunom otklonu od tradicionalne bosansko-osmanske sakralne arhitekture i ambijentacije), saudijski utjecaj godinama pokušava u Bosnu usaditi i vehabijski način prakticiranja islama, intolerantan i ekskluzivan.

Taj bosansko-saudijsko-američki paradoks i zagonetka uznemiruje i mnoge muslimanske intelektualce te općenito ljude vjerne svojemu obiteljskom naslijeđu u prakticiranju vjere i vjerskih običaja, koji se usko vezuju i sa cjelinom njihova povijesnog pamćenja i zavičajnog, kulturnog i etničkog identiteta. Problem se, međutim, grčevito drži pod tepihom i ne izlazi u javnost po staroj čaršijskoj odsutnosti autokritičke refleksije: "Da se dušmani ne raduju."

Kao kod svake učmalosti, i ovdje vrijedi pravilo da pogled iz neke vanjske perspektive, ako je uz to kompetentan i odgovoran, može unijeti novo i poticajno osvjetljenje. To se ovih dana dogodilo u novinskom istupu mladoga bosanskog imama iz Amerike, Senada efendije Agića. Za napadače od 11. rujna on kategorično ustvrđuje da su neprijatelji islama, ubojice nevinih ljudi, te dodaje kako je "šokantno saznanje da ima muslimana koji ovakve napade smatraju vjerski opravdanim".

Ilustrira to podatkom da su u nekoj džamiji u Engleskoj čak napadačima klanjali dženazu. U vezi s manipulacijama džihadom u funkciji opravdanja terorizma Agić upozorava na Muhammedov stav da je "najveći džihad borba sa svojim nefsom" (tj. sa svojim negativnim osobinama).

Mladi američki imam oštro progovara i o neprihvatljivosti vehabizma u Bosni, koji je, kaže on, do sada pomagala Saudijska Arabija, te upozorava na alžirsku opasnost: "Zbog ekstremnog pristupa sljedbenika vehabijskoga učenja, mnogi Alžirci prelaze u kršćanstvo, što historija nikad ranije nije zabilježila". Ako bi muslimani u Bosni i Hercegovini prihvatili to učenje, islam bi u tom slučaju za dvadesetak godina odavde mogao potpuno nestati, "što je, očito, nekom u interesu", prognozira Agić pesimistično.

Ova u biti politička dijagnoza čikaškoga imama nije prva, ali je za bosanske prilike neuobičajeno i netipično jasna, hrabra i otvorena naznaka da je muslimanska zajednica u Bosni i Hercegovini danas zapravo u dubokoj krizi s obzirom na vlastitu budućnost i pravac političkoga i vjersko-civilizacijskoga samooblikovanja. Ne treba posebno naglašavati da to snažno i neodvojivo implicira, iako ne pokriva sasvim, i nacionalnu, bošnjačku dimenziju, a u logičnom proširenju tijesno se tiče i cjelokupnoga bosanskohercegovačkog nacionalnog i političkog ambijenta. Uostalom, posve modelski gledano, ni ostale dvije nacionalne zajednice ne nalaze se u bitno drukčijemu položaju ni u manjoj krizi (iluzornoga) traženja oslonca i nad-identifikacije u nekom (imaginarnom) vanjskom čvrstom središtu.