Stolac

VITEZOVI OKRUGLOG STOCA

Danas, kad se politika etničkog čišćenja više ne može provoditi logorima i dinamitom, potrebno je obeshrabriti ne samo bošnjačke povratnike nego i taoce vlastite propale politike. U tome nacionalistički tisak ima posebnu ulogu

Svi koji misle da je pitanje huškačke štampe preživjela tema iz nekog drugog vremena, neka obrate pažnju na članak Borisa Njavre u Fokusu (13. prosinca). Njavrin zadatak nije nimalo jednostavan. Njemu je zapalo braniti učinke Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini metodologijom povijesnog revizionizma.

Naime, u noći između 3. i 4. prosinca, skupina Hrvata, instrumentalizirana od stolačke tuđmanovske vrhuške, zapalila je ogradu oko gradilišta Careve džamije u Stocu. Ta je džamija, kao uostalom i sve ostale stolačke džamije, uz bošnjačke kuće u otomanskom stilu, srušena za vrijeme strahovlade HVO-a 1993. godine, nakon što je bošnjačko stanovništvo prognano iz Stoca, a muškarci zatočeni u Tuđmanovim logorima - Gabeli, Dretelju i rodočkome Helidromu. Danas, kad se politika etničkog čišćenja više ne može provoditi logorima i dinamitom, potrebno je obeshrabriti ne samo bošnjačke povratnike nego i taoce vlastite propale politike. U tome nacionalistički tisak ima posebnu ulogu.

Njavrina metoda i nije komplicirana. Na prvome mjestu treba dokazati nužnost etničke teritorijalizacije u Bosni i Hercegovini. Stoga nikomu ne smije pasti na pamet da je stvaranje sadašnje hrvatske većine u stolačkome kraju posljedica politike nacionalne koncentracije i prisilnih preseljenja, koju su Tuđman i Šušak planski provodili. Ne, sve je to bilo nametnuto izvana.

(U tom je kontekstu utješno čuti od Dražena Budiše da su u rujnu 2000. on i Račan bili suglasni kako nikada neće "prihvatiti stav da je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini" - štoviše, da je suglasnost bila "potpuna" /Večernji list, 15. prosinca/. Zašto taj Budiša uvijek dobiva batine za ono što je suglasio s Račanom?)

Njavro doduše ne kaže da se onih šesnaest tisuća hrvatskih izbjeglica iz srednje Bosne što danas životari u dijelovima istočne Hercegovine posve slučajno našlo u svojim novim staništima. Njemu je dovoljno potvrditi tezu da je vrlo mala mogućnost "njihova povratka u gradove i sela iz kojih su ih prognali pripadnici Armije BiH".

Naime, etničko čišćenje uvijek provodi netko drugi. Zato nas Njavro i iznenađuje svojom "staloženom" revizijom recentne povijesti. Po njemu, urbicid Stoca nema veze s Tuđmanovim razdobljem. Odgovorni su - Srbi. Izvođenje ove teze, doduše, nije baš najspretnije. Ali kad se to dogodilo da se laž predala pred činjenicama? Evo redoslijeda falsifikata: mladići članovi "Stožera za očuvanje identiteta i opstojnosti Hrvata za ovo (stolačko?) područje" koriste Njavru (ne da se on opire!) kao medij za staru/novu priču, ovaj put ne toliko o muslimanskoj podlosti (ipak smo u godini 2001.!) koliko o bošnjačkoj naivnosti.

Rujna 1991. godine rezervisti JNA spalili su Ravno i napali Dubrovnik. "Lokalni čelnici bošnjačke stranke SDA tada su izjavili kako to nije njihov rat, te kako su njima oficiri JNA dali jamstvo da se Muslimanima neće ništa dogoditi." No, dogodilo se. Srbi ulaze u Stolac u travnju 1992. i drže ga pod okupacijom dva mjeseca: "U ta dva mjeseca zajedničkoga života s JNA, Muslimani su doživjeli mnogo toga unatoč `jamstvima´. Paljene su im kuće, džamije, ubijani su, te su svakoga dana bježali preko Neretve. Ipak, u oslobađanju ovoga kraja, prema tvrdnjama naših sugovornika, u uniformi HVO-a sudjelovalo je njih tek nekoliko, a zbog toga im bošnjačka strana i danas zamjera." Stop. Nova stavka. "Muslimani s povratkom počinju nakon Daytona." Aha! Prvo zajednički život s JNA, a onda povratak. Ali odakle?

Nevjerojatno je što se sve može napraviti blagim kucanjem po tipki "enter". Nestaju godine terora i mirnodopskog razaranja. Mijenja se povijest. Pokrivaju se tragovi. Miješaju se uloge. Nema Dretelja. Ima privilegija: "Konkretno, u ovom trenutku, u samome gradskom središtu već je brojčano više Bošnjaka nego Hrvata. Kuće im obnavljaju razne svjetske humanitarne organizacije kojih, u gotovo potpuno porušenom Stocu, nije bilo godinama; otvaraju trgovine i kafiće, zapošljavaju se u državnim službama, suprotno mnogim Hrvatima koji u svoje porušene kuće još ne mogu jer im godinama nitko ne daje nikakvu pomoć." Stolačke hrvatske čelnike prije početka snimanja Latinice ne pozdravlja čak ni Očenašek. Mora da je doista dogorjelo.

Može li Njavrina slika svijeta biti nedužna kad politika razaranja još nije u stanju potrošiti sumnjive atribucije. Izopačena slika troši i djecu, još uvijek odvojenu u nastavi. Po intonaciji sasvim drukčiji članak Emira Suljagića u sarajevskim Danima (14. prosinca) govori o učincima mržnje i apartheida. Hrvatski dječak iz Kaknja, "gledajući nas očima koje su vidjele previše za njegovu dob, kaže: `Mi smo izbjeglice iz srednje Bosne.´ On i njegovi roditelji vjerojatno žive u nekom od naselja podignutih poslije rata, na putu između Mostara i Stoca. Bilo da živi u Rotimlji ili Hodovu, Vidovom Polju ili Crnićima, predstoji mu put kući, u neku od betonskih blokova izgrađenu potleušicu iza čijih prozora dopire zastrašujuća bijeda. Bijeda, kao ni drugdje, ne pravi razliku između jednih i drugih". Tko će unijeti bajramski ili božićni fokus u ovu tmušu i tjeskobu?

P.S.: Urednička politika Vjesnika nije baš najveća zagonetka naše suvremene smetenosti. Ipak vrijedi spomenuti da ovo glasilo svih (ali ne uvijek respektabilnih) hrvatskih vladara svako nekoliko iznenadi izborom i tematikom suradnika u rubrici "Stajališta". Nezamislivo je, recimo, da New York Times posudi svoju op-ed stranicu nekom marginalcu kako bi ispljuvao najreferentnijeg pisca jednog kulturnog kruga. No upravo se to dogodilo u Vjesnikovim "Stajalištima" 8. prosinca u neviđenom napadu na Ivana Lovrenovića iz pera (po svemu bivšeg) "novinara i književnika, političara i diplomata" Mire Lasića. Neću ovdje nabrajati Lasićeve "argumente". Riječ je o standardnom vokabularu hadezeovske provenijencije - riječ je o moralnoj i intelektualnoj niskosti. Tek ovo je važno. Vjesnik nije zabilježio da je Lovrenovićeva izvanredna knjiga Unutarnja zemlja nedavno objavljena u engleskom izdanju. Ali nam je upriličio bjesomučan tekst koji nas, kao u vremenskom stroju, vraća jedno osam godina unatrag. Po svemu sudeći, revanšizam je rezerviran samo za ljude poput Lovrenovića.