TUZLARIJE - VIJESTI

15.03.2008.
Sinoć u Narodnom pozorištu
Tuzlanska promocija knjige ˝Fratar i njegova Bosna˝


Knjiga "Fratar i njegova Bosna", fra Petra Anđelovića promovirana je jučer u Narodnom pozorištu u Tuzli.



Knjiga je objavljena prošle godine u povodu sedamdesetog rođendana autora i obuhvata izbor tekstova iz pet ranije objavljenjih knjiga fra Petra Anđelovića.

Tuzlanska promocija izazvala je veliko interesovanje, a načelnik Općine Tuzla, Jasmin Imamović, toplo, domaćinski, pozdravio je vremešnog fra Petra Anđelovića, promotore knjige kao i brojne posjetioce u sali Narodnog pozorišta.

Književnik Željko Ivanković, naglasio je da je važno posmatrati stvari u kontekstu pa tako i franjevce. Ne postoji institucija koja ima veći kontinuitet u postojanju kao Franjevački red, 717 godina je kako su došli u Bosnu. Ivanković je podsjetio na tri jako teška perioda u kojima je došlo do egzila stanovništva iz BiH, na pad bosanskog kralja, bečki rat i agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. U zadnjem teškom stradanju stanovništva fra Petar Anđelović znao je odgovoriti na izazov vremena, 1995. godine tekstom "Mi ostajemo" jasno je rekao šta misli. U ta ratna vremena, jedan od političara rekao je «ako izgubimo franjevce izgubili smo Bosnu», jer važno je šta drugi misle o franjevcima a i šta franjevci misle o svojoj domovini.
Čitajući knjigu "Fratar i njegova Bosna", vidimo kako Bosnu doživljava čelnik provincije Bosne Srebrene, to je njegov prilog vlastitom indentitetu, kaže Ivanković.


Promocija zainteresovala Tuzlake
Fra Petar Matanović smatra da je sam naziv knjige zanimljiv te dodaje da knjiga pripada svima, svima koji se istinski osjećaju kao Bosancima i Hercegovcima, onima koji se u njoj osjećaju kao svoj na svome. Matanović je toplo goviorio o samom fra Petru Anđeloviću kao hvale vrijednom čovjeku čijih se posjeta ratnoj Tuzli sjećamo kao ohrabrujućih da istrajemo u tim teškim vremenima.

Književnik Enver Kazaz, rekao je je Tuzla simbolično grad koji predstavlja Bosnu i Hecegovinu, jer je to jedini grad koji je uspio pronaći energiju da sačuva prethodne simbole i doda nove, što u nacionalno frustriranoj zemlji svakako nije lako. Za knjigu fra Petra Anđelovća kaže da je netipična, gotovo šokantna, koja govori o ljepoti pregovaranja koju mnogi često zaboravljaju. Franjevci su napadani, šikanirani ali i poštovani kroz dugi period postojanja, ali su znali pregovarati.


Oj lijepa Bosno moja... na kraju je zapjevao Matanović
Na kraju promocije fra Petar Anđelović izrazio je svoju radost zbog same promocije, zahvalio se načelniku za poziv, i Tuzli za gostoprimstvo. Rekao je da ima neka tajna veza između njega i Tuzle koja postaje trajna, vezao se za naš grad još kada je kao mladić služio ovdje vojni rok, veza je ojačala u ratu kroz razne situacije i kontakte s ljudima. Izrazio je i svoju bojazan, zabrinutost glasinama da je u Tuzli sve manje Srba i Hrvata, jer smatra da je samo multietnička Tuzla prava Tuzla kao i Bosna i Hercegovina.

Načelnik Imamović uporedio je Tuzlu sa bedemom koji ne smije pasti po tom pitanju, jer ako Tuzla padne pada i Bosna i Herecegovina.

Zanimljiva, poučna knjiga koju je napisao fra Petar Anđelović, čovjek od koga se svakako ima šta naučiti, vrijedna je čitanja. Može se, kad se hoće, može se živjeti u Bosni i Hercegovini bez obzira na različitost njenih građana, koja može biti samo njena vrijednost, a nikako nešto drugo.

Za one koji nisu imali priliku nabaviti knjigu navodimo par odgovora iz knjige kroz koje se može osjetiti nota razuma koja se provlači kroz ovo štivo.

- U najžešćim napadina na BiH, politikom i oružjem, nisam niti jednog trenutka povjerovao da je iko može ubiti. Ona je ostala i ostat će, pa i zato što mi bosanski fratri hoćemo. Bosne ima onoliko koliko u njoj ima pravde i pravednosti, dobra i dobrote, istine i istinoljubivosti. Bez ovoga, makar se Bosna prostirala od Urala do Jadrana, od Bosfora do Beča, ona bi bila i jad i bijeda i bilo bi bolje da je nema.

Na pitanje čemu služi medijsko podgrijavanje priče među bh Hrvatima o trećem etintetu Fra Petar Anđelović kaže:
– Nedavno sam o tom pitanju govorio u jednim hrvatskim novinama, nazvavši tu želju za oživljavanjem Herceg – Bosne. U njoj je nekima bilo dobro, a za one druge, izvan te političke tvorevine, nije ih bilo briga. Nisu se brinuli imaju li kruha, hoće li ih neko otjerati iz njihova stana ili imanja. Njihova se politička mudrost u odnosu na hrvatsko stanovništvo u Bosni svodila na tkzv "humano preseljenje", na ostavljanje svega svoga, na pretvaranje u novovjeke robove u nekim tamo tajkunskim preduzećima, na prosijačenje. Ponuda je to blago rečeno nikakve budućnosti. Znamo da je Hrvatima težak život na područjima gdje nisu većina, no njihovi problemi ne mogu se rješiti djeljenjem Federacije BiH na nove entitete, neki to nazivaju novim pakiranjem stare podjele Bosne i Hercegovine, nego upornim nastojanjem oko stvaranja pravne države. Njezini okviri postoje, svjetske sile stoje iza njih, na nama je da u tim državnim okvirima na najbolji mogući način ostvarimo svoja ljudska prava.

Šta je za franjevce Bosna?

- Šta god da Vam kažem, bojim se da će zvučati sentimentalno. Jedno ipak moram reči: mi Bosnu smatramo majkom i ne zovemo se francuski, njemački ili hrvatski ili nekako drugačije, nego bosanski fratri. Za oca nismo sigurni, iako znamo da potičemo od sv. Franje, iz njegova duha, ali smo, eto, za majku sigurni. Između nas, bosanskih franjevaca i Bosne, postoji majčinsko – sinovski odnos. Ne može ni majka, ni sinovi, ostarjeti, tako da taj odnos traje i danas. Kad Bosnu udaraju, kad je rasjecaju, i nas udaraju i nas rasjecaju. Ovo, vjerujem, ne mogu svi shvatiti, shvatiti će oni kojima je dano.


S.M.