TUZLARIJE - VIJESTIFondacija ˝Istina Pravda Pomirenje˝ Održan okrugli sto ˝Civilne žrtve između ženevskih konvencija i stvarnosti˝ Podstaći domaću i stranu javnost da se sudski procesi ubrzaju, jedan je od ciljeva okruglog stola koji je održan danas u Fondaciji "Istina Pravda Pomirenje" na temu Civilne žrtve između ženevskih konvencija i stvarnosti.  O velikom stradanju civilnog stanovništva tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu govorio je u uvodnom izlaganju predsjednik Sinan Alić, predsjednik Fondacije IPP, navodeći „Kapiju" kao primjer sporosti kada je procesuiranje ratnih zločina u pitanju. - Ubiti drugog i drugačijeg, poniziti, nanijeti mu bol, pokretačka je snaga ratne mašinerije. Teško je prihvatiti činjenicu da za uništavanje grada do sada niko nije procesuiran. Jedan od svjedoka na suđenju generalu Novaku Đukiću priznao je da su na ratnim kartama imali ucrtane urbane dijelove gradova. Zašto je ova hiperprodukcija zla, uperena protiv običnog čovjeka ostala nekažnjenja, pita Alić.  Okrugli sto pokrenuo je niz pitanja. Problem procesuiranja ratnih zločina je vrlo kompleksan i treba ga sistematski rješavati. Realna je bojazan da mnogi zločini nikada neće biti rasvjetljeni. Vrijeme ide na ruke zločincima, već je izgubljeno dragocjeno vrijeme, izgubljeni su svjedoci, umrli ili raseljeni širom svijeta, nema ni dokumenata ni fotografija, a bez toga je teško, gotovo nemoguće izaći pred sud. Sama Fondacija se susrela sa sličnim problemmima kada je evidentirala civile žrtve rata Tuzle. Dalila Demirović ispred Centra Civilnih Inicijativa – Mostar prisutnima je govorila o Inicjativi CCI. - Bosna i Hercegovina još uvijek nema strategiju za procesuiranje ratnih zločina.
- U BiH trenutno ima preko 13000 potencijalnih osumnjičenih za ratne zločine. Postavlja se pitanje koliko će biti potrebno vremena da se tako veliki broj slučajeva istraži i procesuira. Strategija bi trebala dati odgovor na sva ta pitanja kako bi se sankcionisanjem počinilaca na najbolji način odbranio proncip legaliteta, ali i uspostavio osjećaj pravde kod žrtava ratnog zločina. Kada se zagrebe ispod površine problema koji je vezan za sve koji su u ratu oštećeni, a takvih je jako puno, dobija se spoznaja o obimu problema, a na kraju i razočaravajuća činjenica da će trebati i sto godina do završetka nekih predmeta bude li se dosadašnjim tempom odvijalo. Iako se na današnjem Okruglom stolu više puta za sve sudove vezala riječ „sporo“ Vehid Šehić smatra da nije bilo Haškog tribunala ne bi bilo ništa ni urađeno. - Spor ili ne, ocjenit će oni koji trebaju, ali Haški tribunal dao je određene rezultate. Treba stvoriti ambijent u državi da se što prije donese starategija za procesuiranje ratnih zločina i načina kako ohrabriti ljude na terenu, kaže Šehić. O vrlo bitnom pitanju kada je ova tema u pitanju govorila je Jasminka Tadić ispred UHD „Prijateljice“ Tuzla. - Radimo već petanest godina sa žrtvama, neophodno je naći načina da se žrtve rata psihološki ohrabre, rekla je Jasminka Tadić. Kada žrtve pristane na svjedočenje, vrlo brzo, uglavnom nakon prvog svjedoćenja odustanu jer ne mogu podnijeti psihološki pritisak. Suđenja su za njih prave torture te vrlo brzo odustaju. Smatra dalje, da nevladine organizacije i pored najbolje volje nemaju dovoljno kapaciteta da kvalitetno sarađuju sa sudovima, zato su fokusirane na psihološke probleme žrtava za suđenje kao i na teme vezane za pomirenje, razbijanje predrasuda i sl. Ako je tačna procjena Vehida Šehića, da jedna presuda od 100 slučajeva zadovolji pravdu, podatak je koji govori koliko će ratnih zločina biti adekvatno procesuirano.
- Trinaest godina smo mi ćutali, drugo vremena je trebalo da se otrijeznimo. Bili smo u nekoj zabludi, mislili da će se rješiti, kada smo vidjeli da se ništa ne dešava počeli smo da prikupljamo materijale. Vrlo brzo nakon toga došlo je do hapšenja Đukića. Nadamo se da će ovaj proces, mada spor, makar malo ublažiti naše boli. Sama sam na sebe kivna što nismo to ranije uradili. Naš problem neće niko rješiti, situacija je takva kakva jeste, dogodio se što se dogodilo. Život teče dalje, živimo sa bolom, nastojimo neki normalan život živijeti, ali barem malo će biti lakše. Nama niko ne može našu djecu vratiti ali svi koji su zločin počinili moraju odgovarati, rekla je majka čiji je sin Alem ubijen 25. maja 1995. godine. Ipak, i pored toga što je pravda spora, što je mnogo šta uzaludno, zbog nedužnih žrtava, zbog onih koji će svoje traume nositi do kraja života, treba istrajati u traženju pravde. S.M. |
