TUZLARIJE - VIJESTINajava - Okrugli sto Manjine u BiH i njihov uticaj na javno mišljenje Večeras u 18,00 Kuća plamena mira Govoriti o manjinama danas u Bosni i Hercegovini zapravo znači razgovarati o pričama koje služe formiranju “većine” – manjina je to samo u odnosu na većinu i njezin se utjecaj i prava u odnosu na većinu razlikuju taman toliko koliko se narativ konstrukta onoga što čini većinu razlikuje od narativa koji ne služe tome. U odnosu na prava koja danas uživaju, na primjer, pripadnici i pripadnice tri “konstitutivna naroda” – pripadnici nacionalnih manjina nemaju opće pravo da budu birani u mnogim organima vlasti. Te se država koja je, u ime slobode, konstruirana od tri naroda, kako prava druga dva ne bila ugrožena, pokazuje paradoksalnom u odnosu na sve one koji su svrstani u kategoriju “ostalih” – ako ste, kao izbjeglica u vrijeme rata, završili, na primjer, u Švedskoj, a rođeni ste u Bosni i Hercegovini i, zbog porijekla ili vlastitog izbora ne izjašnjavate se kao pripadnik ili pripadnica nekog od konstitutivnih bh naroda, teoretski, postoji šansa da nekad u svom životu budete izabrani za predsjednika ili predsjednicu Kraljevine Švedske, dok to pravo, u zemlji u kojoj ste se rodili i odrasli, čiji jezik, kulturu i tradiciju baštinite – niti teoretski, prema postojećim zakonima, nemate. U ime slobode izjašnjavanja, slobode pokazivanja, življenja i praksi nacionalnih obilježja i nacionalne pripadnosti većina, manjinska politička prava su faktički ukinuta. Ovaj lažni pluralitet, koji se u praksi pokazuje kamenom spoticanja svake vrste demokratije, nije samo mjesto kršenja ljudskih prava, kao prava pripadnika i pripadnica određenih etničkih grupa – ono je mjesto gdje se urušavaju sami temelji države – budući da tri nacionalne politike ničim ne garantiraju raznolikost i pluralizam, to se njihove politike svode na međusobno suprotstavljene, a tako slične, konstrukte, zabavljene borbom za premoć i spremne u ime takve borbe zaboraviti i manjine i one koje (nominalno) predstavljaju. U takvoj konstelaciji, problem nacionalnih manjina samo je mali dio općeg problema – ali značajan dio, suštinski, onaj koji generira ogroman broj problema koji također tište Bosnu i Hercegovinu. Jer, problem „nacionalnog ključa“ producira, na primjer, sistem obrazovanja u kojem se „imitira“ postojanje i njegovanje razlika među ljudima, nudeći nam pažljivo odbrojane naslove nastavnih jedinica, različite vrste vjeronauka, prema porijeklu prebrojana imena pisaca... – gdje Razlika postaje i odomaćuje se kao mrtvo slovo na papiru, ona se iscrpljuje u prebrojavanju „krvnih zrnaca“, gradnji identiteta iz „minus-pozicije“ i pažljivog maskiranja neodrživosti ravnoteže lažnim zalaganjem za nekakve neodređene „multi“ – izume. Tolerancija je tako, kao diskurs multietničke politike potpuno depolitizirajuća – i sama dio problema. Na mjestu borbi za prevlasti istovjetnih politika, gdje uticaj dominantnih religijskih zajednica nije najmanji, problemi i pitanja seksualnih, rodnih i svake druge manjine, tretiraju se kao „šminka“, sitnice osuđene na čekanje „boljih dana“ i zabava za nevladine organizacije. Ovom prikrivanju i depolitizaciji na ruku sjajno ide i proces globalizacije – koja, u konačnici, i ne donosi ništa drugo nego ujednačavanje, istovjetnosti i vladavinu ekonomije kojoj je uzvišeni cilj tržište – a tržište ne podnosi suštinske, samo kozmetičke razlike. Gdje je mjesto manjinama u medijskoj areni Bosne i Hercegovine? Ukoliko su javni medijski servisi osuđeni na prebrojavanje po „nacionalnoj osnovi“ i službu jednoj politici, podijeljenoj prema tri konstitutivna imena, a privatni servisi na promoviranje iste politike iznajmljujući prostor kulturalnim praksama (koje uključuju i umjetničke prakse) koje se „dobro prodaju“ – onda tog mjesta, izuzev u rijetkim osmišljenim djelovanjima koji ne prevazilaze okvire getoa u koje su sve naše razlike svrstane i brižljivo klasificirane, zapravo i nema. Pri tome, najgora greška koju katastrofalno ponavlja većina organiziranih manjinskih grupa, pa bile one nacionalne, rodne, seksualne, religijske, umjetničke ili bilo kojeg drugog opredjeljenja – je konstantno izbjegavanje političkog angažmana, jasne opredijeljenosti, imenovanja, potraživanja prava koje im u jednom sistemu nisu garantirana na način primjeren onima koji se, htjeli ne htjeli, u ime osnovnih ljudskih prava moraju suprotstaviti getoizaciji. Ma kako dobre bile namjere nevladinih organizacija, udruženja, inicijativa... nalazeći stalno pribježište u apolitičkom i time izbjegavajući odgovornost djelovanja u demokratskom društvu, one neupitno doprinose ukidanju razlika i preživljavanju opcija kojima se čini sasvim dovoljnim „glumljenje“ pluralizama i teorijsko postojanje mnoštva izbora koji su zapravo lažni – kad je izbora zapravo jako malo i svode se na pristajanje ili nepristajanje na farsu kozmetičkih razlika u tkivu uvijek istoga. Utjecaj manjina na javno mišljenje u Bosni i Hercegovini danas je poput utjecaja socijalističkog folklornog umjetničkog društva – svi vidimo kako nešto „drugo“ i „drugačije“ postoji, kako je to „nešto“ sposobno i spremno producirati, doprinositi i kreativno djelovati – ali ne vidimo čemu to zapravo služi niti do koje mjere je ozbiljna namjera te „zabave“. Kad se kolo završi, gledatelji će oduševljeni napustiti dvoranu, a izvođači poskidati svoje šarene nošnje i odjenuti uniformu svakidašnjice, zaboravljajući na svako značenje u svemu što su do prije kojeg trenutka izvodili... Šejla Šehabović, moderatorica razgovora Pridružite se i dajte svoj doprinos sudjelovanjem u razgovoru, koji će biti održan u petak 30. maja u 18 sati u Kući Plamena mira u Tuzli. Priredio(la): S.M. |