TUZLARIJE - VIJESTIPromocija Lovrenovićeve knjige ˝Katakombe u Varcaru˝ U okviru 8. Književnih susreta Cum grano salis Tuzla, večeras je u bašti ispred Narodnog pozorišta predstavljena knjiga Ivana Lovrenovića „Katakombe u Varcaru“. To je knjiga sastavljena od tekstova koje je Lovrenović pisao tridesetak godina. Sadrži kolumne, eseje i novinarske članke koji govore o generaciji koja se sjeća rađanja i umiranja jedne zemlje. Naravno, riječ je o Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su rođeni ljudi koji je sada osjećaju ili ne osjećaju kao domovinu.  Miljenko Jergović je na početku svog izlaganja rekao da mu je drago da se promocija baš ove knjige, „Katakombe u Varcaru“, održava u Tuzli, gradu koji je nikao na fosilima Panonskog mora, a sada su u njemu fosilni ostaci dostojanstva i poštenja, čega je sve manje. Lovrenovićeva knjiga se čitaoca intimno tiče, posebno onu generaciju koja je imala iluziju da ima domovinu, smatra Jergović. Pričalo se, pisalo i često puno mislilo o ljudima, o svima onima koje je rat, kojeg nisu ni očekivali, planirali a ni slutili šta znači, raselio u druge zemlje. Odvojeni od rodnog grada, neki nakon svega što su čuli šta se dešavalo odlučili su da se nikada i ne vrate osim u mislima do nekih ulica svoga djetinjstva. O tome je večeras govorio Davor Beganović, jedan od onih koji su rekli da se neće vratiti, i kaže da se nije vratio u rodnu Banja Luku. Kazivao je o Ivanu Lovrenoviću, o njegovim tekstovima koji su pisani na jedan način do rata, a na drugi poslije rata, kada od Lovrenovićevih eseja dolazimo do hroničara svakodnevnog života Bosne i Hercegovine. Taj prelom u stvaralaštvu bio je uzrokovan ratnim stanjem u kojem se Lovrenović našao kao i ličnim gubitkom uspomena, biblioteke i arhive koja mu je na Grbavici nestala. Dodaje da je knjiga teška za čitanje jer nam onemogućava vremensku kontinuiranost praćenja ali je preporučuje kao knjigu koja ne ostavlja ravnodušnim.  Enver Kazaz je večeras, govoreći o Lovrenoviću kao hroničaru rekao da je Ivan Lovrenović uradio ono što su trebale državne institucije. Sjeća se Lovrenovićevih riječi s početka rata kada je rekao da ako se šta ne uradi, misleći na ograđivanje od zločinaca, na kraju će i žrtva i zločinac biti sjedinjeni u besmislu. Ivan Lovrenović se zahvalio večerašnjim gostima te rekao da ga sadašnja situacija u kojoj u malim mjestima živi dominatna većina a ostali su marginirani, podsjeća na antičke katakombe. Možda će neki dočekati da Bosna i Hercegovina doživi renesansu u kojem neće Bošnjaci, Srbi i Hrvati biti alfa i omega ove zemlje nego kroz hibridizaciju identiteta biti Bosanci i Hercegovci, kao svoji na svome. S.Mešić |