TUZLARIJE - VIJESTI

18.10.2009.
Fondacija Istina Pravda Pomirenje
Monitoring izvještaj u predmetu Ilija Jurišić


Vijeće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu u sastavu Vesko Krstajić, član, Snežana Nikolić – Garotić, član i Vinka Nikićević – Beraha, predsjedavajuća izreklo je 28. septembra 2009. godine osuđujuću presudu optuženom Iliji Jurišiću, kojom ga je osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina za krivično delo upotreba nedozvoljenih sredstava borbe iz člana 148.stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ SFRJ.

Fondacija “Istina, Pravda, Pomirenje” je od samog početka, dakle od hapšenja Ilije Jurišića na beogradskom aerodromu 11.05.2007, pa sve do izricanja nepravosnažne presude vršila monitoring svih pravnih radnji koje su u konkretnom slučaju preduzimale institucije Republike Srbije ali i Bosne i Hercegovine.

Svjesni činjenice da se nepravomoćne presude ne komentarišu, Fondacija “Istina, Pravda, Pomirenje” nalazi za shodno informisati javnost i nadležne institucije BIH, ali i predstavnike međunarodne zajednice o činjenicama koje nedvosmisleno ukazuju na to da su hapšenje, istraga, sudski postupak i izricanje presude politički motivisani.

1. Optužnica protiv Ilije Jurišića podignuta je u Beogradu 9.11.2007. godine u trenutku kada istraga nije ni okončana. Spis je bio u Sarajevu gdje su istražni sudija Milan Dilparić, zamjenik Tužioca za ratne zločine Republike Srbije, Dragan Stanković i advokat Đorđe Dozet, na zamolnicu pravosudnih organa Srbije, u Tužilaštvu BIH, saslušavali 14 svjedoka iz Tuzle. Proces saslušavanja nije ni okončan, a Tužilaštvo je podiglo optužnicu, dan prije isteka roka o pritvoru. Na ovaj način prekršen je Zakonik o krivičnom postupku Republike Srbije, a odbrani indirektno stavljeno do znanja da će glavnu riječ u svemu što predstoji voditi Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije. Ovo je nonsens jer se nikada od osnivanja Vijeća za ratne zločine nije dogodilo da se optužnica podigne prije okončanja istrage. Nekome se očigledno u Srbiji žurilo.

2. Na samom početku glavne rasprave 22. februara 2008. godine u pauzi suđenja tužilac Vladimir Vukčević održava konferenciju za medije i saopštava da je Tužilaštvo insistiralo da suđenje bude javno i da se sve snima, ali da se tome suprostavila odbrana Ilije Jurišića. Reakcije odbrane da je riječ o notornoj laži i tužilačkoj manipulaciji ostala je registrovana u sudskom zapisniku, ali je javnost Srbije sutradan informisana samo o stavu Tužilaštva. Logičan zaključak javnosti: Odbrana i optuženi nešto kriju.

3. Razlozi za osuđujuću presudu koju je usmeno saopštila predsjedavajuća sudskog vijeća su neuvjerljivi i ničim potkrijepljeni. Jednostavno sudsko vijeće nije van svake razumne sumnje utvrdilo krivičnu odgovornost Ilije Jurišića. Prepisane su formulacije iz izmjene optužnice od 18.09.2009. godine.

4. Izmjenjena optužnica dostavljena je Iliji Jurišiću 18.09.2009. (petak) u 22 sata. Istog dana izmjenjena optužnica dostavljena je advokatu Stevanu Protiću u 18, 00 dakle po isteku radnog vremena, a advokatu Đorđu Dozetu u ponedeljak 21.09.2009. neposredno pred ulazak u sudnicu na nastavak glavne rasprave rezervisane za završne riječi. Sve ovo urađeno je da bi se onemogućila bilo kakva komunikacija između optuženog i njegovih branitelja.

5. Tokom sudskog postupka sud je suprotno odredbama Zakonika o krivičnom postupku Republike Srbije dozvolio da se u sudnici odvijaju istražne radnje koje pripadaju fazi istrage. O nekvalitetno obavljenoj istrazi najbolje ilustruje podatak da je broj poginulih sa tužilačkog spiska od 92 skresan na 49. Tužilaška žurba u istrazi i podizanju optužnice rezultirala je i tragikomičnim činejnicama da se pred Sudom pojavljuju svjedoci koji nikada u životu nisu bili u Tuzli, niti su kao takvi mogli biti svjedoci u predmetu “Tuzlanska kolona” da se kao svjedoci pojavljuju mrtvi sa tužilačkog spiska ili da se kao svjedoci-oštećeni pojavljuju ljudi čiji najbliži nisu stradali na Brčanskoj Malti u Tuzlanskoj koloni 15. maja 1992. nego 9. juna iste godine negdje na ratištu Majevice itd.

6. Iako je prema Zakoniku o krivičnom postupku i Ustavu Republike Srbije osnovna zadaća suda, odnosno postupajućeg vijeća, da potpuno utvrdi činjenično stanje i eventualnu odgovornost optuženog, od tog se principa odustaje i Sud je bez ikakvog obrazloženja odbio prijedlog odbrane da sasluša svjedoke koji su imali saznanja o aktivnostima i ovlašćenjima optuženog Jurišića.

7. Sudsko vijeće je cijelo vrijeme, opravdano, slijedilo princip saslušanja velikog broja svjedoka-oštećenih, čime je omogućeno da se u sudnici čuje glas žrtava – glas porodica poginulih sudionika kolone, ali njihova svjedočenja nisu pomogla da se izvan svake razumne sumnje utvrdi odgovornost optuženog Jurišića.

8. Sud je odbacio odbranu optuženog, zbog toga što je po njegovom mišljenju u suprotnosti sa iskazom svjedoka Mehe Bajrića, koji je prema važećim pozitivnim propisima Republike Bosne i Hercegovine imao isključivu komandnu odgovornost kao načelnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla, makar je to nesuglasije bilo u nebitnim detaljima (da li je Jurišićev pretpostavljeni bio cijelo vrijeme u kancelariji ili je ušao u kritičnom trenutku kada su preko radio-uređaja stigli vapaji sa terena da vojska puca po objektima, građanima i policiji.)

9. Sud je bez obrazloženja odbio saslušanje svjedoka odbrane: Budimira Nikolića, Nikole Slavuljice i Zlatana Cuvaja koji su kritičnog dana, bili u istoj kancelariji sa optuženim i Bajrićem, i mogli su da svjedoče o tome šta se zaista dešavalo, ali i da otklone dileme koje je sudsko vijeće imalo kada je riječ o ulozi i ovlašćenjima optuženog.

10. Sudsko veće je odbilo da sasluša komandire policijskih stanica (Pašaga Mehanović, Niko Jurić, Milenko Miličević) koji su se kritičnog dana nalazili na trasi izvlačenja vojne kolone, iako su njihovi iskazi mogli biti odlučujući da bi se bez trunke sumnje moglo utvrditi: 1.) da li je u trenutku kada je optuženi preneo naredbu napad već postojao; 2.) kako je glasila naredba, i 3.) da li je bila odbrambena.

11. Izvodeći pred sud veliki broj oštećenih Sud je to opravdavao činjenicom da svaka žrtva ima pravo da se njen glas u sudnici čuje. Odbrana se tome nije suprotstavljala, ali je predlagala da se njhove izjave čitaju pred Sudom i tako unesu u spis da bi se dobilo na vremenu, posebno zbog činjenice daje Ilija Jurišić izuzetno narušenog zdravlja.

12. Sud je, odustao od tog principa bez obrazloženja, kada je odbio prijedlog odbrane da se sasluša i oštećeni Mato Zrinić, koji je bio oficir vojske koja se izvlači iz grada i koji je tom prilikom povrjeđen. Da li je ovakav stav Suda proizašao iz činjenice da je oštećeni Zrinić, kojeg su tokom sudskog postupka spominjali mnogi svjedoci, proizašao iz činjenice da je on nakon kritičnog događaja prešao iz JNA(?) u policiju Tuzle ili možda i to što je po nacionalnosti Hrvat?

13. Umjesto da se koristi sudskom praksom, a nju je lako pronaći i u presudama Haškog tribunala, Sud je olako prihvatio kvalifikacije izmjenjene optužnice po kojoj je Ilija Jurišić bio pripadnik “bošnjačke i hrvatske strane u sukobu”. Sud je jednostavno prešao preko činjenica da je Ilija Jurišić kao rezervista pripadao legalnim i legitimnim jednicima milicije pri Stanici javne bezbjednosti Tuzla čija je nacionalna struktura u trenucima kada se događa incident na Brčanskoj Malti bila identična nacionalnoj strukturi stanovništva Tuzle.

14. Odbijajući da sasluša svjedoke koje je predložila odbrana (Sud im prvo uputio pozive – Selim Bešlagić, Refik Ahmedinović, Budimir Nikolić – pa kada je dobio potvrdne odgovore donosi odluku da je njihovo saslušanje nebitno) Sud je bez ikakve rezerve prihvatio stav Tužilaštva da je Ilija Jurišić komandovao svim naoružanim jedinicama bošnjačko – hrvatskih snaga. Sud nije učinio ni najmanji napor da provjeri i izvan svake razumne sumnje utvrdi koje su snage u kritičnom trenutku bile na lokalitetu Brčanska Malta.

15. Iako je Sudu predočena valjana dokumentacija (zakonski akti Republike Bosne i Hercegovine o organizaciji i djelovanju organa unutrašnjih poslova), iako su o tome ko ima pravo da komanduje govorili saslušani vještak general Stojković i brojni svjedoci, sudsko vijeće je bez ikakvih dokaza prihvatilo stav da je Ilija Jurišić u trenutku dok je bio dežurni u Operativnom centru stanice javne bezbjednosti Tuzla imao komandnu odgovornost. To je u svom svjedočenju negirao načelnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla Meho Bajrić tvrdeći da je to, u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima BiH, bilo isključivo njegova ingerencija. Sud je ingorantski prešao i preko tog svjedočenja.

16. Sudsko vijeće je obrazlažući presudu tvrdio da je Ilija izdao naredbu za napad na vojnu kolonu, a ni u jedom trenutku ne precizira kako je ta naredba glasila, bez obzira što su i brojni svjedoci, pa i sam Meho Bajrić potvrdili daje naredba glasila “NA VATRU ODGOVORI VATROM”.

17. Obrazlažući presudu sudsko vijeće navodi da je Ilija Jurišić komandovao svim jedinicama “bošnjačko-hrvatskih snaga, Teritorijalne odbrane, Službi javne bezbjednosti i Patriotske lige”. Ovakva formulacija je odraz političkog stava, a sudsko vijeće se nije potrudilo da objasni kako i na koji način je Ilija mogao naređivati svim tim snagama da su one i faktički postojale na lokalitetu Brčanska Malta kada je tokom suđenja nepobitno utvrđeno daje putem radio-veze kontakt sa Operativnim centrom Stanice javne bezbjednosti Tuzla imalo samo pet komandira policije. Na kraju, koje to zakonsko rješenje dozvoljava da policija komanduje Teritorijalnoj odbrani u bilo kojoj od bivših republika ex-Jugoslavije i kakve su to “naoružane jedinice Službi javne bezbjednosti”. Ovakvim formulacijama sudsko vijeće je pokazalo elementarno neznanje razumijevanja sistema odbrane u svim republikama ex-Jugoslavije i očiglednu pristrasnost bespogovorno prihvatajući formulacije Tužilaštva.

18. Sud se u obrazloženju poziva na postignuti sporazum između predstavnika civilnih vlasti Tuzle i pripadnika vojske, a dokumentacija o tom dogovoru ne postoji. Čak je i komandant Kasarne “Husinska buna”, Mile Dubajić, pred sudom potvrdio da je odluku o vremenu i pravcu izvlačenja kolone donio samoincijativno, a tek pred polazak iz Kasarne o toj svojoj namjeri telefonom obavijestio predstavnike vlasti.

19. Tokom sudskog postupka nepobitno je utvrđeno da je, kao garancija bezbjednom izlasku vojne kolone, na njenom čelu bilo policijsko vozilo SJB Tuzla o kome se nalazio policajac Blagoje Stankić, u oklopnom transporteru sa komandantom kasarne potpukovnikom Dubajićem bio je komandant TO Tuzla Enver Delibegović, u sredini kolone policijsko vozilo SJB Tuzla u kome su bili policajac-član Operativnog štaba SJB Tuzla Mitrović, te tadašnji sekretar SO-e Tuzla Jasmin Imamović i Benjamin Fišeković, uposlenik Okružnog štaba TO, a potom još jedno policijsko vozilo Stanice javne bezbjednosti Tuzla u kome je bio komandir saobraćajne policije Mato Divković. I pored te nesporne činjenice sudsko vijeće tvrdi da je riječ o unaprijed pripremljenom i perfidnom napadu na kolonu i da je Ilija Jurišić znao u kom su dijelu kolone predstavnici grada (od mjesta događanja Ilija je bio udaljen oko 1, 7 km bez mogućnosti optičkog osmatranja) pa je taj dio kolone propušten.

20. Još u fazi istrage Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je u nekoliko navrata obavještavalo Ministarstvo pravde Republike Srbije da u skladu sa članom 30. Evropske konvencije o prijenosu postupaka u Krivičnim stvarima predmet Jurišić treba biti ustupljen pravosudnim organima Bosne i Hercegovine. Tom prilikom Ministarstvu pravde Republike Srbije dostavljena je dokumentacija koja govori o djelovanju pravosudnih organa BiH – Naredba Tužilaštva BiH o provođenju istrage protiv više lica uključujući i Iliju Jurišića – kao bitan preduslov da se predmet Jurišić ustupi Bosni i Hercegovini. Ministarstvo pravde BiH nikada nije ni dobilo odgovore na pisma iz Sarajeva.

21. Takođe, u fazi istrage Vijeću za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu zahtjev za ustupanje predmeta Ilija Jurišić uputilo je i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Tužilaštvo BiH se pozvalo na članove 30. i 31. Konvencije o prijenosu postupaka u krivičnim stvarima. Zvanični Beograd je tom prilikom podsjećen da je Tužilaštvo BiH stvarno mjesno nadležno za vođenje postupka imajući u vidi da je predmet u skladu sa Pravilima Rimskog puta bio na ocjeni kod Tribunala u Hagu, a potom proslijeđen pravosudnim organima BiH. Predlažući pokretanje konsultativne procedure, zbog načela no bis in idem, Tužilaštvo BiH je posebno naglasilo okolnosti koje treba imati u vidu prilikom donošenja odluke koja država treba da nastavi predmetni postupak:

21.1. Ilija Jurišić posjeduje državljanstvo BiH
21.2. Bosna i Hercegovina je država njegovog prebivališta
21.3. Ilija Jurišić je osumnjičen za krivično djelo koje je počinjeno na teritoriji BiH (uslov mjesne nadležnosti)
21.4. Glavni dokazi za uspješno vođenje postupka nalaze se u Bosni i Hercegovini
Iako je Tužilaštvo BiH podsjetilo kolege u Beogradu da član 31. Konvencije nalaže da obje strane (Republike Srbija i Bosna i Hercegovina) odlože donošenje presude u meritumu predmeta tokom trajanja konsultacija, ali da odlaganje ne može trajati duže od 30 dana od dostavljanja predmetne obavijesti, zvanični Beograd na ovu činjenicu uopšte nije reagovao. Konsultacije su izostale.

22. Ministarstvo pravde BiH, na prijedlog Tužilaštva BiH, zatražilo je medijaciju depozitara Konvencije o ustupanju predmeta u krivičnim stvarima. Zvanični Beograd je prihvatio tu incijativu, ali kada je iz Strazbura stigla informacija da će se sastanak predstavnika dvije zemlje održati 23.10.2008. Beograd je otkazao učešće bez ikakvog obrazloženja. Delegacija BiH je to saznala na putu za aerodrom.

23. Zanimljivo da je i Vrhovni sud Republike Srbije, postupajući po žalbi branilaca Ilije Jurišića, svojim rješenjem br. KŽ.P-RZ 29/07 od 09.10.2007 ukinuo prvostepeno rješenje Okružnog suda u Beogradu i svojim uputama prvostepeni sud podsjetio da prilikom odlučivanja imaju u vidu činjenicu da je riječ o krivičnom djelu počinjenom na teritoriji Bosne i Hercegovine, da je Ilija Jurišić građanin BiH, te da se u vezi sa predmetom “Tuzlanska kolona” vodi računa da je u vezi sa predmetnim slučajem u BiH pokrent krivični postupak, da je pokrenuta istraga protiv osumnjičeniog Jurišića za krivična djela “ratni zločin protiv zarobljenika (član 175 KZ BiH) i “ratni zločin protiv ratnih zarobljenika” (član 174 KZ BiH). Okružni sud u Beogradu se oglušio na ove upute Vrhovnog suda Republike Srbije.

24. Suđenje optuženom Jurišiću počelo je 22. februara 2008. godine. Od početka glavnog pretresa održana su 32 dana suđenja tokom kojih je saslušano 78 svjedoka, od kojih 46 svjedoka-oštećenih, kao i sedam vještaka. Među svjedocima oštećenima svjedočio je jedan zaštićeni svjedok, ali nijedan oštećeni koji radi i živi u Tuzli. Izveden je veliki broj materijalnih dokaza, među kojima su emitovani snimci izlaska kolone iz kasarne i početka pucnjave, koji su bili i predmet vještačenja, međutim to nije bilo dovoljno da se u slučaju optuženog Jurišića utvrdi njegova odgovornost van svake sumnje.

25. Perfidne igre Tužilaštva nastavljaju se i nakon izricanja prvostepene presude. U intervjuu magazinu DANI Vladimir Vukčević eksplicitno tvrdi da ne postoji međunarodna potjernica za Selimom Bešlagićem.( Napomena: predmet Jurišić izdvojen je iz predmeta “Selim Bešlagić i ostali)”. Takva izjava predstavlja bezočnu laž jer je po beogradskoj potjernici (Naredba izdata 27.10.2006) Selim Bešlagić priveden ekstradicionom sudiji Suda BiH 14.06.2007. Nije se pozvao na imunitet, a do ekstradicije nije došlo zbog toga što to po Ustavu BiH nije dopušteno.

26. Neuobičajeno i u dosadašnjoj pravnoj praksi Republike Srbije nezabilježno da tužilac odmah nakon izrečene neporavosnažne presude izlazi u javnost sa saopštenjem da nemaju ništa protiv da Ilija Jurišić kaznu odsluži u Bosni i Hercegovini. Da li to Tužilaštvo već sada zna kakva će biti odluka Vrhovnog suda Srbije?

27. Iako je zakonski rok za donošenje pismene presude 14 dana, Sud je taj rok već prekoračio. S obzirom daje Ilija Jurišić izuzetno lošeg zdravstvenog stanja može se zaključiti da je i ovakvo ponašanje Suda, koji onemogućava odbranu da preduzima druge zakonom dozvoljene radnje, neka vrsta torture.

Sve naprijed navedno na najbolji način svjedoči o političkoj pozadini kompletnog procesa, jer zvanični Beograd se na svaki način trudi da obezbijedi i sudsku potporu političkom stavu da su za rat u BiH odgovorni svi, sva tri naroda. To potvrđuje i rekacija Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije kada su poslije izricanja presude svojim saopštenje sačekali novinare na stubištu Okružnog suda u Beogradu. I pored činjenice da je riječ o nepravomoćnoj presudi, tvrdili su da je ovim utvrđena sudska istina u slučaju “Tuzlanske kolone”.

Sinan Alić, predsjednik
Fondacije “Istina, Pravda, Pomirenje”
Tuzla, oktobra 2009.