TUZLARIJE - VIJESTI10. Međunarodni književni susreti Cum grano salis Izbor selektora Vladimira Arsenića Za ovogodišnju nagradu "Meša Selimović" u konkurenciji je 15 romana. Književni susreti Cum grano salis, održavaju se već deset godina a ove godine i u znaku obilježavanja 100 godina od rođenja Meše Selimovića. Prvobitna namjera Književnih susreta bila je obnova mostova saradnje i prevazilaženje nametnutih granica među književnim stvaraocima i ljubiteljima književnosti a koji pripadaju južnoslovenskom području. Ideja Susreta bila je da se na prostoru zapadnog Balkana potencira ono što nas veže a ne ono što nas razdvaja. - Tuzla je širom otvorila vrata književnicima i izdavačima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore i tako postala centar romana na Balkanu. Dosadašnji selektori i članovi žirija bili su istaknuti književnici, književni kritičari, slavisti i profesori književnostu, rekao je načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović. Neki od njih su su: Ivan Lovrenović, Enver Kazaz, Branko Čegec, Marko Vešović, Irfan Horozović, Julijana Matanović, Andrew Wachtel, Renate Lachmann, Mirko Kovač, Filip David, Mile Stojić, Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić, Pavle Goranović, Muhamed Dželilović, Aleksander Jerkov, Mihailo Pantić, Semezdin Mehmedović, Sven Monnesland, Boguslaw Zielinski, Robert Hodel, Davor Beganović, Maciej Falski, Nedžad Ibrahimović i dr. podsjetio je načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović. Nagradu "Meša Selimović" do sada su dobili: Marinko Koščec - Netko drugi (Hrvatska) 2002 Irfan Horozović - Shakespare u Der es Salaamu (BiH) 2003 Ivica Đikić - Cirkus Columbija (Hrvatska) 2004 Ognjen Spahić - Hansenova djeca (Crna Gora) 2005 Sanja Domazet - Ko plače (Srbija) 2006 Miljenko Jergović - Ruta Tannenbaum (BiH) 2007. Mirko Kovač - Grad na zrcalu (Hrvatska) 2008 Bekim Sejranović- Nigdje niotkuda (Hrvatska) 2009. Postupak dodjele nagrade za najbolji roman objavljen u prethodnoj godini na govornom području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore započinje kandidovanjem objavljenih romana od strane selektora. Za svako govorno područje imenuje se po jedan selktor. Odluku o dodjeli nagrade donosi žiri. U narednom periodu ćemo objaviti obrazloženja selektora za nominirane romane. U nastavku je obraloženje selektora za Srbiju Vladimira Arsenića za romane koje je on izabrao. Prijedlozi iz Srbije 1. Selvedin Avdić, Sedam strahova. Algoritam media, Beograd, 2009 Ovo je bomba od knjige, retko štivo sa izvrsno izgrađenom atmosferom, tekst koji se ne boji da postavi pitanja ni da ponudi odgovore koji neće prijati svim ušima, nešlihtarski tekst koji sledi sopstvenu nightmare logiku života u posleratnoj Bosni i preispituje ulogu sopstvenog naroda u popularnom ratnom sportu sa ovdašnjih prostora poznatijeg po imenu ratni zločini. Ključno pitanje ove knjige je svest ili svet? I, bez obzira što podseća na ono o kokoški i jajetu, odgovor na njega prilično je nedvosmislen. Obe strane medalje, ukoliko je reč o dvema stranama, kojima sopstvo nekako dokazuje samopostojanje i pokušava da se definiše, prilično su trule. Malim zavejanim bosanskim gradom u kome obitava protagonista i narator romana hodaju utvare i duhovi, a u njegovoj glavi situacija nije ništa bolja. Iako se Avdić koristi poznatom simbolikom, ona ne smeta, naprotiv. Na primer, činjenica da je njegov junak u krevetu/materici proveo devet meseci i da nakon toga izlazi u svet koji je još gori, ili jednako gadan kakav je i bio pre njegove hibernacije koja je usledila pošto ga je supruga napustila, svojom očiglednom simbolikom ponovnog rađanja ne kvari uverljivost i motivaciju njegove odluke da uzme stvar u svoje ruke. S druge strane, roman zaista ne sledi jednostavnu narativnu logiku uzroka i posledice. On se kreće vođen sopstvenim istraživanjem koje nije upereno ka spolja, iako se prividno čini da je tako (potraga za Aleksom jeste jedan od glavnih pokretača radnje u romanu). Njegovo ispitivanje uzroka Aleksinog nestanka je u najmanju ruku rizomatično, mada se frojdijanska psihoanaliza ne bi složila sa ovom tvrdnjom i to verovatno već zbog toga što je svima jasno da je Aleksa ubijen, iako niko od sagovornika to nikada neće reći. Zavera ćutanja je naš doprinos lokalnim nacizmima i to i dan danas u većini slučajeva činimo. U romanu Sedam strahova nema čoveka ni žene koji nisu barem malo umešani u zločin, ali to nije posledica izmišljenog sveta. Zaista, radi se o vrhunskom romanu, napetom, uzbudljivom, a opet duboko humanom i kritičnom. 2. Mirjana Đurđević, Kaja, Beograd i dobri Amerikanac, Laguna, 2009. Koristeći sebi već prepoznatljiv stil koji vrca humorom i koji je spreman da iznedri tako upečatljive rečenice tipa: „Ovo je početak jednog divnog neprijateljstva.“, autorka, u stvari, kroz postmodernistički postupak (istorijska metafikcija) pokušava da ispita sopstveni odnos prema Drugosti. Roman prati život gospođe Đurđević i njenog kružoka od 1927. do 1946. godine i daje šarmantno lepršavu notu istoriji glavnijeg glavnog grada Srbije. Ne samo da je Mirjana Đurđević umontirala sebe i na koricu knjige i u gotovo svaku fotografiju koja se nalazi u knjizi, već je i glavnoj junakinji dala oba svoja zanimanja (profesorica građevine i spisateljica), kao i svoje prezime. Drugost je osnovna tema ovog romana bilo da se javlja u vidu „dobrog Amerikanca“, bilo da su u pitanju Kalmici Kaja, Učur i Ljalja ili Maruška i Tetica (banatske Švabice, sluškinje). Njihovi likovi, bez obzira što su dati kroz perspektivu Mice Đurđević, osvajaju čitaoca svojom punoćom i trodimenzionalnošću (onim što je Forster zvao zaobljenost). Pored toga, Drugost je i scenografija na kojoj se roman odigrava. Beograd koji ne poznajemo i/ili zaboravljamo, Vračar koji se gradi i radi mitska je Arkadija u kojoj se odigravaju, tačnije u kojoj je moguće da se odigraju, bukoličke igre između likova. Ovaj devetnaestogodišnji period predstavlja San letnje noći u kome će se komedija rasplesti na jedini mogući način – potpunim urušavanjem i nestankom idiličnog sveta. Možda je roman Mirjane Đurđević ulepšana i, poput parketa balske dvorane, ulaštena slika jednog minulog sveta. Moguće je takođe da on idealizuje period pretvaranja jedne kasabe u grad, da omalovažava sve ono što se Beogradu dogodilo posle Revolucije i da ne uzima u obzir sve ono što je u datom istorijskom periodu zaista bilo, u istorijskom smislu, dramatično. Ipak, harmonizacija odnosa sa Drugim i drugačijim i blagonaklono prihvatanje različitog kao ravnopravnog ostaju vrednosti kojima društva na Balkanu još, ili bi makar trebalo da, streme. Zbog toga Kaja, Beograd... predstavlja model za jednu buduću poetiku, za odmeren odgovor na pitanje smisla koje književnost očekuje u skorijoj budućnosti. Ova knjiga kroz maestralnu, i pre svega zabavnu literaturu progovara o vrhunskim moralnim načelima. 3. Zvonko Karanović, Tri slike pobede, Laguna, 2009. Narativna složenost romana jasno je uočljiva, posebno kada se uzme u obzir činjenica da se radi o poslednjem delu trilogije. Ne samo složenošću lika, ne samo snagom obrta kojim se narativna energija uspešno preusmerava, već i ukupnošću atmosfere skupljene na dva različita hronotopa (rat i bombardovanje na Kosovu, s jedne i Niš posle bombardovanja, s druge strane), Karanović je pokazao zavidno prozaističko. Pored toga, ako se na kraju prvog romana u trilogiji Više od nule i činilo da autor i ne zna šta želi da kaže, već samo oseća potrebu da govori, na kraju trilogije u coup de grace opšteg ludila, 5. oktobra 2000. godine, oko deset uveče ispred Manježa u Beogradu, jasno je da je urbana proza našla svoj politički kraj i da se očaj i destrukcija iz privatnih života gradskih legendi (ovog puta niških) polako seli na ulice i trgove, međ’ običan svet i smrtnike. Žrtve koje su pale bile su potpuno uzalud i one nemaju moć da regenerišu kancerogeno društveno tkivo koje se širi. Tri slike pobede ironičan je naslov. Bez obzira što niko od likova nije dezertirao iz rata, bez obzira na njihovu ozbiljnu želju da to učine, bez obzira na činjenicu da nemaju osećaj pripadanja ratničkim hordama, bez obzira na njihovo urbano i civilizovano shvatanje života koje se opire besmislenom ubijanju na osnovu nacionalne ili verske pripadnosti, pobeda nije ostvarena, jer pobeda takvog duha na Balkanu još nije moguća. Jer su sve tri pobede kojima protagonista biva svedokom u stvari ogromni porazi ne samo na nacionalnom i društvenom, nego na ličnom i moralnom planu. Prva je spektakularna pobeda na Kosovu, druga pobeda rata nad mirom posle njegovog povratka u Niš-tavilo, a treća lažna pobeda je ona kojoj prisustvuje u parku ispred Manježa. U tom smislu su Dnevnik dezertera kao trilogija i Tri slike pobede kao njen poslednji deo posvećeni svima onima koji se osećaju napuštenim/dezertiranim od strane etičkih principa, ali i države i društva. Jer, ukoliko logično postavimo stvari, dezerter nije onaj koji napušta vojsku, nego je onaj koga su ostavile civilizacijske norme u trenutku kada su se spustile na nivo rata i ubijanja. Dakle, dezerter je uzvišena moralna kategorija i kao takva uvek-već osuđena na neminovnu propast pred stvarnošću. Zvonko Karanović je napisao veoma kvalitetan romaneskni tekst. Svima nam je upućen poziv za dezertiranje. Prihvatimo ga što pre. 4. Andrija Matić, Šaht, Stubovi kulture, 2009. Andrija Matić ispisuje novu srpsku distopiju (ili kakotopiju, kako se drugačije i simpatično naziva ovaj žanr) u svom drugom romanu Šaht (Stubovi kulture, 2009). Radnja romana odigrava se dvadesetih godina dvadeset prvog stoleća, u vreme kada zemlju Srbiju vodi vlada narodnog jedinstva, pod sloganom Jedinstvo, vera, sloboda. Engleski jezik, mobilni telefoni i Internet su ukinuti, redovno se izvršavaju javna pogubljenja homoseksualaca, narkomana i ostalih nepodobnih članova društva, imovina je nacionalizovana, a i najneupućenijima je jasno da se radi o društvu kojem tadićevska Srbija stremi i hita. Glavni junak, Bojan Radić, profesor zabranjenog jezika, tavori na dnu socijalne lestvice, da bi spletom srećnih okolnosti dospeo u neuporedivo bolji položaj, a potom... Šaht nije humorističan ni satiričan. On pretenduje na to da bude ozbiljno shvaćena pretnja koja se može ostvariti već sutra. U tom smislu je iznošenje jasnih političkih koncepcija o ulozi Crkve, o pomirenju između nacionalista i komunista, o ekonomiji okrenutoj „prijateljskim“ zemljama, čitaocu sasvim poznato i ne deluje posebno distopijski, već nedvosmisleno i zastrašujuće opipljivo. Uzdržavanje naratora od neposredne intervencije u narativnom tkanju, koja bi naglasila na kojoj strani stoji pripovedač, navodi čitaoca da se pozicionira i sam donosi zaključke, što je opravdana pripovedačka strategija koja računa na dovoljno čitalačke empatije. Matić je dosledno sledio strukturalni model žanra. S obzirom na to da narativ predstavlja beleške pisane pod vrstom prisile nakon odigranih događaja, odnosno da je struktuiran kao klasičan detektivski roman retrospektivne ekspozicije, koja tek u Epilogu dobija svoje rešenje – sasvim je očekivano da se pripovedač koristi svedenim jezičkim izrazom, čime naglašava određenu vrstu straha i nesigurnosti, karakteristične za uslove nastanka teksta. Unutrašnja drama koju protagonista preživljava, oslikava se u ubrzanju romana do kog dolazi kada konačno odluči da dela. Matićevo igranje intertekstualnošću (Oster i Kami, npr.) i autoreferencijalnošću (aluzije na sopstveni roman Nestanak Zdenka Kuprešanina) daju tekstu dubinu i premrežavaju ga značenjski. Epilog, s druge strane, pokušava da eliminiše prividni nedostatak emocija i da otkrije konačno određenje autora o narativu. Napisan kao tekst koji citira unutrašnji monolog umirućeg junaka, on zaista jeste nešto što i etimološki i u svakom drugom smislu, dolazi posle govora (logosa), kad se sva razumna sredstva iscrpe. Nije ni čudo što predstavlja govor mržnje, mada ne u smislu u kojem bi ga upotrebio današnji politički establišment, već u smislu čiste i nepatvorene emocije. Zluradi smeh upućen onima (nama?) koji ostaju, onima koji se još neće izvući, svakako nije afirmativan, ali jeste upozorenje. Ako pustimo da se stvarnost odvija mimo nas, ako dozvolimo zlu da nadvlada, ni za koga u ovoj prokletoj zemlji neće ostati drugo osećanje osim mržnje. A kad se to dogodi, bojim se da će biti prekasno. 5. Predrag Crnković, Uvod u srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima, VBZ Beograd, 2009 Predrag Crnković do poslednje kapi spisateljske krvi brani neke od osnovnih prosedea postmoderne proze, kakvim su je definisali mnogi teoretičari (Hačion i Mekhejl, između ostalih), i sprovodi ih tako dosledno u romanu neobičnog naslova Uvod u srpsku književnost sa jugoslovenskim književnostima (VBZ, 2009). Ova istorijska metafikcija pripoveda četiri priče iz lokalne književnosti, pokušavajući da pokaže čitaocu odnose moći i prave gospodare lutaka u ovom kulturnom polju. Već ovako sažeta fabula romana preti da će neke potencijalne čitaoce oterati od knjige, jer na prvi pogled deluje veoma fahovski i "uskostručno“. Međutim, Crnkovićeva proza je duhovita, jezički razrađena i ubedljiva, polifona u bahtinovskom smislu reči i, bez obzira na to što ne može biti metafikcionalnija nego što jeste jer uporno referira na polje u kojem nastaje, predstavlja zabavno štivo za čitanje. Četiri priče koje je Crnković ispripovedao zaista predstavljaju neku vrstu mogućih tipičnih sudbina. Prva priča govori o sjajnom starijem piscu kome je nepravedno zakinuta Ninova nagrada i o njegovoj sudbini. Druga priča bavi se ambicioznim asistentom na katedri za srpsku književnost, koji pokušava da uspe kao pisac i pri tome ne bira sredstva. Treća priča je ispričana iz perspektive nacionalno osvešćenog mladog pisca kome omiljeni profesor krade devojku, a poslednja govori o sudbini državnog, partijskog pisca. Mešajući istorijske ličnosti sa svojim junacima, ubacujući u tekst, doduše u vidu fusnota, čak i urednika romana, i konačno dajući glavnom junaku poslednje pripovesti svoje ime i preuzimajući na taj način, makar i kroz igru, njegovu sudbinu, Crnković je zaista pokušao da pokaže kako stvari stoje na književnom polju. Na momente je čak, posebno u drugom poglavlju romana, ukazivao i na spregu vlasti i književnosti, odnosno na političku igru koja se u "malim“ književnostima vazda igrala. Roman se, posmatran sa nehajnošću i prostosrdačnošću čitaoca neopterećenog zlom koje se iza brda valja, čita u jednom dahu i pruža zaista vrhunsko uživanje. S.Mešić |