TUZLARIJE - VIJESTIOpćina Tuzla Ponovni Konkurs za izradu idejnog rješenja i spomenika Tvrtka I Kotromanića Općina Tuzla (Služba za komunalne poslove, izgradnju i poslove mjesnih zajednica), objavila je Ponovno obavještenje o nabavci – Konkurs za izradu idejnog rješenja i isporuku spomenika Tvrtka I Kotromanića – konjanik ili neki drugi vid predstave kralja dostojanstvenika na prijestolju i slično, u okviru uređenja Gradskog parka u Tuzli. Tekst obavještenja o nabavci objavljen je u Službenom glasniku BiH, broj 29/11, od 18.4.2011. godine i na web stranici Općine Tuzla www.tuzla.ba, „Javni pozivi i konkursi“. Krajnji datum za podnošenje zahtjeva za učešće (preuzimanje tenderske dokumentacije) je 6.6.2011., a krajnji datum podnošenja ponuda je 5.8.2011. godine. U nastavku možete pročitati osnovne istorijske podatke o prvom bosanskom kralju.
Tvrtko I postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića 1353. godine. Nakon smrti njegova oca 1354. uz njega je državne poslove vodila i majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić. Uskoro je papa prouzrokovao spor između Tvrtka i Ludovika, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko morao ustupiti Ludoviku Hum, navodno kao miraz Elizabete. Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko, ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko se opet vraća u Bosnu na vlasti. Zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem porazio je oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića 1373. i proširio se na područja Drine i Lima. Početkom 1377. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu. U njegovoj državi bilo je područje ranije države Nemanjića. Na taj način je stekao uslove da preuzme i obaveze ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, naročito u odnosima sa Dubrovnikom. Tvrtko je imao i formalne uslove da to učini. Nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. godine, on se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjićima. Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara nazvao Stefanom. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi ´kralj Srbljem´ odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju. Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivaniš Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke. Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanskih trupa. U boju na Kosovu učestvovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače. Postoji samo jedan historijski izvor iz prve ruke o Boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389.  Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1374) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću velik teritorij. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo osmansko prodiranje.
Tvrtko I je umro neočekivano 10. marta 1391. godine. [1][2] Naslijedio ga je rođak, Stjepan Dabiša. Tvrtko I je bio sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile.[3] Za vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne. Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan (lilium bosniacum). Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo. (bs.wikipedia) Priredio(la): Kabinet općinskog načelnika |
