TUZLARIJE - VIJESTIGoran Đulabić o 25. maju 17 godina poslije Živimo, neka, u inat Đukićima! Goran Đulabić dobro se sjeća 25. maja 1995. godine jer tog je dana ranjen na tuzlanskoj Kapiji. Za naš portal prisjetio se te kobne večeri. - Sa djevojkom sam krenuo u grad, na kafu. Nismo se mogli usaglasiti u koji kafić da odemo, jer ona je predlagala kafić koji se zvao „Evergreen“, a ja neki drugi, ne sjećam mu se više ni imena. Bilo je proljeće, toplo majsko veče, ja zaljubljen, u džepu 5 maraka...Ma sve idealno. Odlučili smo da ne bude ni po mom, a ni njenom, pa smo odabrali kafić “Gulam” u neposrednoj blizini Kapije, započinje priču za Tuzlarije Goran Đulabić.  Nakon što su sjeli u kafić, Goran i njegova djevojka poručili su piće. Sjećam se da je masa mladih ljudi prolazila pored nas, prijatelji, poznanici, neki su se zaustavljali da se pozdravimo, a neki samo mahali. Za stolom nam se pridružuje još dvoje prijatelja. Svi nasmijani, djeluju sretno, iako je rat. U daljini čujemo eksploziju granate, ali ne obraćamo pažnju, jer „daleko je to od nas“ u tom trenutku sam pomislio. Smijemo se ovom prijatelju: djevojka mu je otišla van grada, kod rodbine u posjetu, pa nam on priča kako je vrijeme da „uhvati“ nešto sa strane“, prisjeća se Goran Đulabić. - Nekoliko minuta prije 21h taj nas prijatelj napušta, a mi dobacujemo da se pazi i smijemo se. Kad odjednom, bljesak ispred mene! Našao sam se na zemlji. Potpuna tišina nekoliko sekundi. Mogla se čuti i muha. A onda, vriska, pozivi u pomoć, zapomaganje sa svih strana....Čujem djevojku da me doziva. Ne odgovaram i razmišljam. „Sigurno sam ranjen“, pomislio sam u sebi. „Živ sam“, govorim djevojci koja me još uvijek zove. Goranova tadašnja djevojka također je ranjena, kao i prijatelj koji je ih napustio nesporedno pred pad zločinačke granate na Kapiju. Goran, iako i sam ranjen, uspio je da ustane i da pomogne svojim prijateljima. - Niko me ne čuje, kad svi vrište. Podigao sam djevojkinu glavu i milovao je po kosi. Vidim veliku krvavu mrlju na njenom koljenu. Kolega zaziva majku, ne vidim njegove rane od dima i prašine. Naginjem se nad djevojku i tješim je. Ne vidim nikakvu ranu, ali kapljice krvi se konstantno pojavljuju, a ja ih brišem. „Odakle ovo dolazi“, mislim i tu tom trenutku shvatam, da to kaplje sa mene. Dodirujem rukom čelo, osjećam ljepljivu masu pod prstima, i nekakvo peckanje. Prestrašen sam. Ustajem. Vidim plavi kombi nedaleko od nas, neki čovjek istrčava, i gleda unezvjereno. Prilazim mu i molim ga da nam pomogne. Prelazim preko tijela ljudi, dolazim do djevojke i njenog kolege. Prvo nju ubacujemo u kombi, onda kolegu. Gomila ljudi je stigla, pokušavaju pomoći postradalima. U kombiju sam. Unose neku djevojku koja prigušeno jeca. Čini mi se da je prepoznajem u mraku kombija. Nisam siguran. Osjećam bol i u lijevoj nozi. Pokušavam dodirnuti to mjesto, i opet osjećam ljepljivu masu pod prstima, i shvatam da sam ranjen i u nogu. Stižemo pred bolnicu, masa ljudi u bijelim uniformama je oko nas, stavljaju moju djevojku i njenog kolegu na nosila i odvoze ih. Ustajem i krećem prema ulazu u bolnicu, čujem nerazgovjetne glasove oko sebe. I dalje idem prema ulazu, vrti mi se u glavi. Osjećam da tonem, ljudi su oko mene, ali su nekako daleko, glasovi se gube, sve se vrti. Ne osjećam ništa. Mrak... Goran Đulabić se probudio na operacionom stolu na Gradini. Doktori su mu izvadili gelere iz glave, ramena, nogu, prsta na ruci....Nakon nekoliko dana provedenih na Gradini, Goran je otišao na liječenje u Švedsku, gdje se uspješno oporavio i dan danas živi daleko od svog rodnog grada. Bosnu posjećuje tokom ljeta. Osobe koje su ranjene sa njim na Kapiji, također su preživjele i nalaze se negdje u bijelome svijetu.  Kada smo Gorana zamolili da nam kaže šta mu nakon svih ovih godina znači 25. maj, kakve emocije budi, koliko boli nosi, zatražio je da on bude potpisnik tog dijela teksta. U nastavku slijede njegove riječi o ovoj temi. Koliko je godina, od devedest pete do danas? Ima dosta. Ne brojim ja to više, već odavno. Ljubiša mi se javi iz Australije za 25.maj, zaželi mi sretan rođendan. Čekaju bebu, živi, radi....Cico također. Evo ga u Švedskoj, žena, dijete, život. I ja sam u Švedskoj. Obećali smo si jednom, davno, da ćemo taj dan smatrati novim rođendanom. I jest. Valjda. Ne znam... Prvih godina sam mislio da će s vremenom biti lakše. Hoće mudo Marjanovo... Nikad neće biti lakše. Prvih godina me boljelo: i fizički i psihički. Nije fizički puno, nije me puno ranilo, dobro je... U glavi je gore. Ma ne znam ni ja, pustite me. Sramota je reći, jer djece nema, matere plaču, a mene psihički nešto... Dugo me handrilo (izvinite vi što čitate, ja bolje ne umijem ovo napisati. Ma umijem, al neću), što nisam znao ni ko me rani, ni ko me... Kad uhvatiše onoga... Đukić, mens´čini da se zove (i to sam mislio da ću upamtiti, al izlapi iz mene sve ko iz polovke otvorene), pomislih da će mi biti lakše. Kad mu lice vidjeh na nekoj od slika, pomislih: „Bože, vidi ga, čo´jk....., nako..., normalan... Ima brkove ko moj Marko. Jebu li njega snovi? Bezbeli ne, on je za više ciljeve djecu pobio. Vidim, „pere se“ po internetu. Kaže nije on, a ne zna ni ko bi mogo bit´. Dvaj´st i pet godina dobio. Ništa. Ni po godine po insanu. A baška ranjeni. Više bi dobio da je u ovoj Danskoj kak´e pare ukr´o od države. A i to će mu smanjiti, bezbeli. A u mog Ljube crijeva izvadili metara i metara. Cico šepa i danas dan. Onaj ima, jedan, na štakama hoda, vidim ga ponekad kad dođem u Tuzlu. Onaj u kolicima. A gdje su mrtvi... Azur, Garo, Jasko zvjerka, ona lijepa, što zadnja umrije, ona kovrdžava... Sedamdeset i jedno. Jadna majko svoja. I opet maj. I opet djeca izlaze, žive, zaljubljuju se... Neka. U inat Đukićima. S.P. |