TUZLARIJE - VIJESTI

12.12.2013.
Dobrovoljno vatrogasno društvo
Najava Svečane sjednice u povodu 130 godina rada

Dobrovoljno vatrogasno društvo je dio bogate istorije tuzlanskog vatrogastva čiji se počeci službeno vezuju za 1883. godinu, kada su nadležne austrougarske vlasti povrdile Statut DVD-a. U povodu 130 godina postojanja i rada Dobrovoljnog vatrogasnog društva danas će u 15 sati u amfiteatru Katoličkog školskog centra biti održana Svečana sjednica Društva.

U nastavku pročitajte kako su načinjeni prvi koraci tuzlanskog vatrogastva. Kao izvor podataka i tekstova poslužila nam je monografija Vatrogasnog društva Tuzla koja je izdata u povodu stogodišnjice.

ISTORIJSKE PRILIKE U VRIJEME NASTANKA VATROGASTVA

Na Berlinskom kongresu 1878. godine, Austro-Ugarska Monarhija dobila je mandat da izvrši aneksiju Bosne i Hercegovine koja je tokom više stoljeća bila pod vlašću Turske carevine.
Za kratko vrijeme, zemlja je iz raspadajućeg osmanlijskog fedualizma ušla u sastav moćne kapitalističke države, što dovodi do dramatičnih promjena. Kao kolonijalna sila, nova vlast je uložila znatna materijalna sredstva za razvoj administrativno upravnog aparata, vojske, saobraćaja, trgovine i naravno, eksploatacije prirodnih i rudnih bogatstava. Kakvog je to uticaja imalo na Tuzlu, veoma je slikovito opisao novinar i putopisac Henrik Rener u knjizi "Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko":
U dvadeset sam godina tri put pohodio sjeveroistok bosanski i tri put sam bivao u Tuzli, svaki put uz sasvim drukčije prilike.
Prvi put godine 1878. za okupacije. Tada je to bio turski grad, znamenit radi soli, što se tu dobiva; po tom je grad imao znatan promet, no samo na tovarnim životinjama. Stara razrušena tvrđava, konak i vladičin dvor bile su tu najvažnije točke.
Onda sam vidio Tuzlu godine 1886, kada se je otvarala željeznica iz Doboja u Simin-Han; postala je već na pola modernim gradom i rudnička je radnja započela.
Za posljednjega sam boravka našao industrijalno i rudarsko središte, koje zadivljuje... Grad je skoro sasvim na novo pregrađen; ima do duše još i danas svoje turske mahale, no u glavnom su ulice široke i čiste, zgrade nove i moderne. Na mjestu stare ruševne tvrđave, koja je porušena, danas je veliki Apelov trg, prostran 8000 četvornih metara. Nasred trga stoji obelisk, a na sjevernoj strani gradska vijećnica, sagrađena u mauričkom slogu. Sagradile su se moderne zgrade za okružnu oblast kotarsku oblast, zapovjedništvo brigade, upravu solane itd. Znatan napredak vidi se i po mnogim školama..."

Prva solana podignuta je u Simin-Hanu 1884. godine, a započela je sa proizvodnjom u proljeće sljedeće godine. Proizvodila je preko 50 hiljada mtc krupne soli godišnje. U jesen 1891. godine podignuta je i puštena u pogon druga solana u Kreki, znatno većeg kapaciteta i modernije uređena, sa godišnjom proizvodnjom od oko 200 hiljada mtc fine soli. Za potrebe solane u Simin-Hanu, u Kreki je 1885. godine otvoren rudnik, a započeta je i izgradnja uskotračne pruge Doboj - Simin Han, koja je puštena u saobraćaj 29. aprila 1886. godine.
Prolzvodnja Rudnika "Kreka" vrlo brzo je rasla, tako da je on uskoro postao najveći proizvođač uglja u Bosni i Hercegovini. Već 1890. godišnja proizvodnja uglja iznosila je 500 hiljada mtc, 1894. milion mtc, a 1900. godine 2 miliona mtc smeđeg uglja. Pored toga, u sastavu ugljenokopa radila je i ciglana koja je u to vrijeme proizvodila u prosjeku milion komada cigli godišnje, a blla je podignuta u Kreki i prva koksna peć u Bosni i Hercegovini 1886. godine.
Zahvaljujući prirodnim i rudnim bogatstvima, do početka XX stoljeća, na tuzlanskom području izgrađeno je još niz drugih privrednih objekata koji su bitno uticali na život stanovništva kao i na društveno-ekonomske, političke i kulturno-prosvjetne prilike grada i njegove okoline. Među prvim industrijskim objektima blla je i prva bosanska fabrika i rafinerija špirita i ugljične kiseline, koja je počela sa radom 1888. godine, a proizvodilla je preko 8.000 ht špirita. Za daljnji industrijski razvitak tuzlanskog bazena od posebnog značaja bila je prva bosanska fabrika amonijačne sode u Lukavcu, koja je podignuta 1893. godine. Ona je godišnje proizvodila oko 240 hlljada mtc amonijačne kaustične i kristalne sode, a osnovnu sirovinu dobijala je iz Solane u Kreki. U Tuzli je također bila podignuta Fabrika piva, koja je od 1893. godine bila u sastavu Sarajevske akcionarske pivarske industrije, kao i još nekoliko industrijskih objekata značajnih za razvoj tuzlanskog područja (parni mlin, dvije električne centrale i drugi).

PRVI KORACI VATROGASTVA

Od samog početka svoje vladavine na bosanskohercegovačkom tlu, austrougarske vlasti nastoje očuvati i zaštititi uložena materijalna sredstva u industriji, rudarstvu i drugim privrednim djelatnostima od elementarnih nepogoda i požara. Ta njena nastojanja naročito su došla do izražaja poslije niza katastrofalnih požara u Sarajevu, Tešnju, Bosanskom Brodu, Banjaluci i drugim mjestima. Od tada one poduzimaju niz mjera za zaštitu od požara, pa vjerovatno već od tog vremena datiraju i instrukcije za formiranje vatrogasne službe u Bosni i Hercegovini, a shodno tome i na području tuzlanskog bazena. Potvrda tome je i činjenica da se vatrogasne organizacije formiraju jedna za drugom i u nizu industrijskih preduzeća i rudnika.

Kao zvanična godina osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Tuzli uzima se 1883. godina, kada su nadležne austrougarske vlasti potvrdile Statut DVD. Međutim, ima više ozbiljnih tragova, pa i pisanih dokumenata, na osnovu kojih se može zaključiti da je tuzlansko Dobrovoljno vatrogasno društvo počelo djelovati nešto ranije, 1880. godine.

Na razvoj vatrogastva u velikoj mjeri uticala je snažna industrijalizacija i urbanizacija tuzlanskog regiona. Posebnu pažnju austrougarske vlasti posvećivale su čuvanju imovine koja se nalazila u rukama države, odnosno onih industrijskih preduzeća nad kojima je država imala monopol. Zbog toga je, prema naređenjima austrougarskih vlasti, svaki opštinski ured u Bosni i Hercegovini morao za potrebe opštine nabaviti određene vatrogasne sprave i obezbijediti određeni broj činovnika koji su morali znati rukovati tim spravama.
Što se tiče zaštite od požara u industrijskim preduzećima, o tome su se morali brinuti vlasnici ili direktori ukoliko su se ona nalazila u rukama države. Tako su, na primjer, vlasnici Fabrike sode u Lukavcu 1893. godine osnovali vatrogasnu četu od 25 ljudi. lako su se nazivali "dobrovoljnim" vatrogascima, radnici su određivani u četu na osnovu direktorovog naređenja, kojem nije moglo biti prigovora.
Međutim, i pored svih nastojanja austrougarskih vlasti, vatrogasna služba na tuzlanskom području se veoma sporo razvijala, posebno u industrijskim preduzećima i rudnicima. Tako je, osim pomenutih, tek mnogo kasnije poslije izbijanja velikog požara u Fabrici špirita 1920. godine, koja se nalazila uz sam Rudnik uglja, pristupljeno organizovanijoj zaštiti rudničkih objekata i naselja, pa je tada osnovana vatrogasna jedinica Rudnika uglja u Kreki, a gotovo istovremeno i vatrogasna jedinica Fabrike soli.

Bilo kako bilo, organizovano vatrogastvo stiglo je zajedno sa austrougarskom vlašću. Istina, nije isključeno da se nekakvi oblici vatrogasnog organizovanja postojali i ranije, ali to tek treba istražiti. Ono što je sigurno i o čemu postoje pisani tragovi, jesu katastrofalni požari koji su Tuzlom harali.
Tako Živko Crnogorčević u svojim "Memoarima" piše:
Godine 1848. bila je ovdje jangija (požar): sva je čaršija izgorjela..."
Crnogorčević piše i o vjerovatno najvećem požaru koji je Tuzlu zadesio u prošlom stoljeću - 1870. godine:
"Opet je bila jangija. Izašla je vatra iz Pašina hana, gdi je danas Horoščića Jove magacin; sva je čaršija izgorela i sutradan do 9 sati a la franka nije se moglo ugasiti. Pred današnjom Fondovskom kućom bile su izvučene kace i napunjene vodom da se po čem ne zapali varoš, i tu je vatra presječena... Tada je došao iz Sarajeva indžinir, neki Mojzes Talijanac. Mjerio je sokake i pravio planove, i zaslužio je lijepih novaca ko je umio (da da mito) da mu se ne siječe plac..."
Međutim Kreševljaković, preciznije od Crnogorčevića, oslanjajući se na izvještaj lista "Bosna", u vezi sa izbijanjem vatre 1870. godine u Pašinu konaku, koja je zahvatila svu čaršiju, piše:
"Požar je izbio 9. 9. 1870. te je izgorjelo 296 dućana, 13 magaza, čaršijska džamija, medresa, mekteb, pet hanova, 12 kafana, 3 mehane, 2 solare i više kuća pod gradom (Kreševljakovlć: Hanovi 111 i Esnafi 98)."
Iz tog vremena ostao je zabilježen i požar 1871. godine, kada je "samo jedan sokak izgorio".

Osim ovih zapisa, malo ima dokumenata o tome kako su se Tuzlaci u najstarija vremena branili i štitili od stihije ognja i drugih elementarnih nepogoda. Jedno je sigurno, tek osnivanjem Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Tuzla i njeni stanovnici dobijaju sigurniju zaštitu i organizovanu odbranu od požara, poplava i drugih sličnih nevolja i nepogoda. Bez obzira na indicije da je vatrogastvo u Tuzli bilo poznato i u vrijeme turske vladavine, viši stepen organizovanosti i opremljenosti vatrogasne službe i poznavanja vatrogasnih sredstava veže se, ipak, za prve godine austrougarske vladavine. Tako, na primjer, postoje podaci da je već u oktobru 1879. godine, Zemaljska vlada u Sarajevu, aktom br. 21188/7, molila Zajedničko ministarstvo finansija u Beču za tumačenje: "da li gradskoj opštini Donje Tuzle može da bude dozvoljen uvoz vatrogasne opreme oslobođen od carine." Ističe se da je oprema vlasništvo gradske opštine u Donjoj Tuzli, a nabavljena je u Beču. Zajedničko Ministarstvo finansija u Beču, aktom br. 5190/BiH od 20. oktobra 1879. godine, odgovara da je uvoz "vatrogasnih potrebština za Tuzlu, oslobođen plaćanja carina". Pored ostalog, ovim odobrenjem tuzlanski su vatrogasci nabavili jedan vatrogasni šmrk.
Ubrzo zatim, već početkom 1886. godlne, i Uprava Solane Simin Han nabavlja iz Beča opremu sa priborom ... koji omogućava samostalno obavljanje vatrogasne službe". U ovoj opremi takođe je bio jedan vatrogasni šmrk...
Osim indirektene potvrde da organizovano vatrogastvo postoji i prije formalnog datuma osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva "Tuzla", ovo ipak govori da organizovana vatrogasna služba i u Tuzli, kao i drugim našim krajevima, počinje tek sa prvim godinama vladavine Austro-Ugarske Monarhije.
To nije slučajno, jer je već u prvoj polovini 19. stoljeća svaka austrijska pokrajina imala svoju vatrogasnu organizaciju sa pravilima i uputstvima o tome kako se organizuje "protupožarna zaštita i odbrana od ognja".
Nov način života, sve veći broj stanovnlka u gradovima i počeci industrijalizacije Bosne i Hercegovine stvaraju i nove potrebe, uključujući i vatrogastvo. Među oficirima i činovnicima koji su došli na službu u naše krajeve, bilo je najviše Poljaka i Čeha, a zatim Nijemaca, Mađara i Talijana. Većina njih je iz zemalja i područja u kojima je vatrogastvo bilo dobro razvijeno, pa su oni, uz moralnu i materijalnu pomoć vlasti, počeli sa osnivanjem vatrogasnih društava. Sa svoje strane, austrougarska vlast pridavala je vatrogastvu veliku važnost i značaj, o čemu svjedoče i mnogi zakoni, pravilnici i odredbe kojim je nova vlast regulisala vatrogasnu preventivu i organizaciju vatrogasnih društava i jedinica.

Da austrougarska vlast ništa nije prepuštala slučaju, vidi se iz ustrojstva i organizacije DVD Tuzla. Ono se temelji na sistemu vojne organizacije i komandovanja. Po pravilu, na čelu društva bio je okružni načelnik kao predsjednik, gradonačelnik - potpredsjednik, a za komandanta su postavljeni režimu odani i iskusni vojni službenici i starješine. I na druge neposredne načine režim je nastojao da osigura svoj odlučujući uticaj na rad Društva, obezbjeđujući apsolutnu većinu u Upravi Društva i komandnom sastavu pojedinih odjela vatrogasne čete. Godine 1887, na primjer, DVD Tuzla imalo je u Upravi 13 članova, od kojih je osam bilo stranog porijekla. Za domaće ljude bile su "rezervisane", uglavnom, funkcije potpredsjednika Društva.
0 nastojanju austrougarske okupacione vlasti da sistemom organizacije čvrsto drži društvo vatrogasaca pod svojom kontrolom govori i činjenica da su sva zvanična dokumenta i akta DVD Tuzla tog vremena, kao i cijela administracija i korespondencija, vođeni na njemačkom jeziku. Statut iz 1883. godine, memorandum Društva, pečat i grb, bili su ispisani na njemačkom jeziku. Po pravilu, sve zapisnike glavnih skupština Društva vodio je djelovođa Opštinskog vijeća. Od značaja je napomenuti, takođe, da su komande bile na zemaljskom -domaćem jeziku, što je ostalo duže vremena. Ipak je već 1887. godine na glavnoj skupštini predlagano da se komanda uvede na njemačkom jeziku "... pošto članovi izvježbajući većinom zemaljski jezik ne znaju." Ovaj prijedlog nakon duže debate većinom glasova je odbijen, mada je ubrzo ipak uvedena komanda na njemačkom jeziku.

Eto, tako je to počelo dalekih osamdesetih godina prošlog vijeka. U narednim decenijama život Društva preplitao se sa politikom i istorijom koja je zabilježila čak dva svjetska rata, smjene raznih političkih sistema, a svi zajedno preturili smo i srbijansku agresiju 1992. godine. Za sve to vrijeme, Društvo nije nikada prekidalo sa radom, što je podvig sam za sebe.
Sva ova priča je samo zrnce bogatog mozaika. Nismo spomenuli ni jedno ime, ni jedno od mnogobrojnih dobrovoljnih i industrijskih društava, vatrogasne saveze, a već smo utrošili jako puno prostora. A koliko toga bi se moglo napisati neka ilustruje podatak da je recimo 1963. godine, Sreski vatrogasni savez imao 36 DVD-a, 35 IDVD-a i jednu profesionalnu vatrogasnu jedinicu.