TUZLARIJE - VIJESTINačelnik Imamović primio Gabriele Nissima U zgradi Općine Tuzla danas je načelnik Jasmin Imamović primio Gabriele Nissima kao i Svetlanu Broz za njenim saradnicima. Povod ovog prijema je promocija knjige „Tribunal o dobrim ljudima u vremenu zla“, koja će biti u Kući plamena mira u 17:30.  Gabriele Nissim, romanopisac, historičar i esejista iz Italije, osnovao je 1982. godine „ Osmi dan“, italijanski i časopis koji se bavi temama besmisla u istočnoj Europi. Iza njega su brojni dokumentarni filmovi o tajnom suprostvaljanju komunističkim režimima, o problemima post – komunizma, te o situaciji Jevreja u zemljama istočnog bloka. Predsjednik je Komiteta za parkove pravednika, koji pronalazi pravednike u svim genocidima širom svijeta  Predsjednik „tribunala dobra“ čiji život Gabrijele Nissim rekonstruiše u ovoj knjizi, naslutio je, kako možda niko nakon Holokausta, izvanrednu vrijednost „sjećanja na dobro“, koje pokazuje mogućnost moralne regeneracije čak i u ekstremnim trenutcima, koje je u stanju da pruži žrtvama nadu i snagu za novi početak, koje predstavlja najvažniju moralnu baštinu za nove generacije, kako bismo se protiv zla mogli boriti svaki put kako se ono pojavi u svijetu. Načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović istakao je prijateljsku vezu koju Bosna i Hercegovina, a posebno Tuzla ima sa Italijom. Sramnim događajem za UN, kada su slike vojnika koje su vezane za banderu ostavili pripadnici Miloševićevih, Karadžićevih i Mladićevih sljedbenika, obišle svijet, onemogućeno je da se sazna da se u Tuzli desila najveća tragedija nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini tokom minulog rata, 25. maja 1995. godine. Novinar iz Italije pripadnik UN, koje načelnik smatra krivim za mnoga ružna događanja, prekršio je pravila, otišao u Zagreb i rekao o tuzlanskoj tragediji. Svetlana Broz navela je slučaj Aleksandra Langera, koji je od prvih konvoja boravio u Bosni i Hercegovini i pokušao probuditi Evropu, reči joj šta se zbiva. Zadnji njegov boravak u Tuzli bio je nakon 25. maja 1995. godine. Nedugo nakon toga, u 42. godini izvršio je samoubistvo, ostavivši ceduljicu na kojoj je pisalo „ umro sam razočaran“ . Godine prije toga navodio je Tuzlu kao primjer mogućnosti suživota, a nakon ove tragedije njegovo razočarenje u svijet je bilo toliko veliko da je digao ruku na sebe. Taj čovjek, kao i Srđan Aleksić iz Trebinja, zatim Srbin iz Višegrada, kome ne znaju ime, a koji je linčovan jer se bunio protiv ubijanja nedužnih i mnogi drugi su pravednici kako ih autor knjige naziva. Predlaže načelniku da napravi Park pravednika, ljudma koju si pokušali zaustaviti zlo. O takvom jednom čovjeku, Moši Bejskom i govori ova knjiga. U Jurezalemu postoji mjesto koje zovu Parkom pravednika. Tu je posađeno po jedno drvo za svakog čovjeka koji je za vrijeme Holokausta spasio bar jednog Jevreja od nacističkog progona. Stvorio ga je Moše Bejski, koji je umio svoju sudbinu pretočiti u univerzalni primjer. Progonjen od nacista u Poljskoj, naišao je na Oskara Šindlera, njemačkog poduzetnika koji je, uspijevajući da zavara SS - ovce, spasio život stotinama Jevreja. Nakon što je zahvaljujući Šindleru, pobjegao iz Aušvica, Bejski mu se odužio vodeći dugogodišnju kamapnju koja se suprotstavila opštim tokovima, a čiji je cilj bio odavanje počasti Šindleru kao moralnom primjeru. Bilo bi lijepo da i mi imamo Par pravednika, u kojem bi se svakim posađenim drvetom sjetili onih koji su pokazali svoju humanost kada je bilo najteže. S.M. Priredio(la): S.M. |