TUZLARIJE - KULTURAPiše: prof. dr. Enver KAZAZ Makov i Mešin obrat Četrdeset godina od objavljivanja Derviša i smrti Meše Selimovića i Kamenog spavača Maka Dizdara dobar je povod za raspravu o stanju bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnog kanona, principima njihovog izvođenja, kriteriologiji koja je prisutna u njihovoj osnovi te modelima izvođenja kanonizacije u ovdašnjoj praksi vrednovanja književnosti.
Selimović je u svom djelu sintetizirao iskustva modernističkog romana interliterarne južnoslavenske zajednice. Preko paraboličkih aspekata svoje priče pokazao je nasilje u formiranju pojedinčevog identiteta u kontekstu postničeanske kulture drame ateizacije na Zapadu, ispitao tu kultura sa stajališta telosa ka kojem je ona upravljena, a njenoj apsurdnosti suprotstavio ideju trasncendentalnog statusa pisma u kontekstu svijeta kao egzistencijalnog gubilišta. Istodobno s tim, ovaj romansijer je na planu strukturiranja naracije na bazi svog antitetičkog mišljenja u maksimalnoj mjeri dramatizirao i intelektualizirao naraciju. Iz demokratije u društvo špijuna Na toj osnovi on je pokazao prostor ljudske svijesti i ukupan horizont ljudske psihe kao topos i etičke, i emocionalne, i psihološke, i političke, i ideološke, i metafizičke, dakle, ukupne drame uma, ali i drame ljudske akcije. Njegov roman pripovijeda priču o odisejskom udesu čovjeka zapadnjački shvaćene moderne koji se našao u poziciji lukačevski shvaćenog transcendentalnog beskućništva i stalno promjenjivog identiteta. Antitetičko mišljenje kao osnov dramatizirane naracije i Derviša i Tvrđave omogućilo je Selimoviću zasnivanje bahtinovski shvaćene polifoničnosti romana. Ona, međutim, nije u Dervišu puka narativna tehnika, već model konsturiranja junakovog sistema mišljenja i dehijerarhizacije društvenog poretka, čime je ovaj romansijer, govoreći iz pozicije čovjeka koji se koprca u prostoru apsurda egzistencije, doveo u pitanje utopijski karakter ne samo totalitarne ideologije nego i ukupne megakulture zapadnocentrične moderne.
To i jesu elementi na osnovu kojih Derviš prevladava svaku kulturalnu granicu izdižući se iz lokalne u prostor univerzalne kulture. Ali, politički aspekti Nurudinove antitetički utemeljene dramatizirane ispovijesti o apsurdu i smrti i života, prevladavaju i vremenske, a ne samo prostorne granice u kulturi. U današnjem postmodernom bipolarnom svijetu kao konstruktu američke ideološke i svake druge moći, u kojem je američki predsjednik Džordž Buš ideološkom naracijom o globalnoj prijetnji terorizma omogućio promjenama zakona pretvaranje američkog demokratskog društva u društvo špijunaže, ucjene i straha, hvatajući u tu svoju zamku i ukupan međunarodni politički poredak - raspala se posljednja utopijska naracija Zapada, ona o parlamentarnoj demokratiji kao idealu slobode i vrhunacu povijesnog napretaka i emancipacije čovječanstva. Selimović je, ali ne samo on već i niz drugih romansijera, u političkim aspektima svoje parabolično organizirane priče pokazao kroz Nurudinovu dramu raspad svih ideoloških i političkih utopija, te se tim svojim antiutopijskim duhom ovaj roman smjestio na granicu između megakulturnih koncepcija moderne i postmoderne. Otud njegova priča nije samo bolna apsurdna ispovijest o totalitarnom poretku komunizma, već simbolička priča o totalitarnoj prirodi svakog oblika ljudskog društva i totalitarnoj sadržini ukupne povijesti. Ta sposobnost Derviša i smrti da misli sadržaj ukupnog vremena i čini ovaj roman transkulturalnim esteskim fenomenom.  Na sličan način transkulturalan je i Makov Kameni spavač. U svom konstruiranju bosanskohercegovačkog povijesnog identiteta, Mak jeste pošao od tradicije bosanskog srednjovjekovlja i kosmogonije bosanskih krstjana, ali se u ciklusu Slovo o nebu, prije svega u pjesmama kao što su Sunčani hristos, Vrata itd. to povijesno vrijeme suočilo sa metafizičkim beskrajem, pa Kameni spavač jest poezija susreta vremenitog i vječnog, povijesnog i metafizičkog, tradicionalnog i modernog koncepta čovjeka unutar postupka arhazacije modernih iskustava i modernizacije arhaičnih. Baš onako kako su se npr. u Modroj rijeci susrele politeističke koncpecije smrti sa onim monoteističkim. Pri tom je, pokazuje Mak u svojim intertekstualnim obuhvatima ukupne kulture u ovoj pjesmi, monoteizam izdigao u beskraj kosmosa politeističku strogo definiranu prostornost smrti iz različitih mitskih figura podzemnog svijeta. Zato su rijeke Stiksi Leta postale modrom rijekom u kojoj se njenom širinom, dužinom i duljinom sabire ukupan prostor i ukupno vrijeme zagledani u metafizičku vječnost i kosmičku beskrajnost.
Uronjen u lokalnu historiju, Kameni spavač je arhaizacijom modernog i modernizacijom arhaičnog sveljudskog iskustva suočio zapadnu materijalistički koncipiranu kulturu moderne sa nužnošću transcendiranja materijalizma i nužnošću povrataka metafizičkom konceptu mišljenja, što ga je moderna izgubila padom svetih i mitskih jezika u modernistički logocentrizam i prostor političke funkcionalizacije svetog. Baš kao što je Selimović u Dervišu ostvario modernistički koncept metatekstualnosti kroz dramu pisanja kao dramu samospoznavanja stalno promjenjivog Nurudinovog identiteta, i Dizdar je u ciklusu Slovo o slovu, pogotovo u pjesmi bbbb, samoosvjestio poeziju na bazi modernističke metatekstualnosti krenuvši od sumnje u riječ kao mitsko tvorbeno prapočelo, da bi je iz biblijskomitskog vratio u vremenito područje. Imajući u vidu da su ovo tek nacrti jednog od niza mogućih čitanja ova dva djela, oba pisca postaju u kontekstu bošnjačke i bosanske literature, u okvirima eliotovski shvaćenog susretu individualnog talenta i tradicije, književni zakonodavci, Selimović u romanu, a Dizadar u poeziji. Oba pisca, također, kako je to napomenuto, matičnu literaturu i kulturu čine transkulturalnim fenomenima, potvrđujući nužnost redefiniranja zapadnocentričnog književnog kanona, pri čemu je centar smješten u viskodiferencirane literature tzv. velikih jezika, a rub je u nediferenciranim literaturama tzv. malih jezika. Konačna posljedica jest uvođenje bošnjačke i bosanskohercegovačke literature i kulture, nakon Andrićevog dobijanja Nobelove nagrade, u poredak zapadnocentričnog književnog kanona. To znači da su sa Selimovićem i Makom, a poslije i sa Skenderovim sonetima, bošnjačka i bosanska književnost modernizma nakon Andrićeve nagrade prešle iz statusa lokalnih u područje globalno važnih kulturnih fenomena. Panoramički kanonizirana književnost Kada se ima u vidu Makova i Selimovićeva estetska gesta i prevladavanje lokalnih kulturnih mjerila za račun modernistički shvaćene univerzalnosti esteskih kriterija, postavlja se pitanje da li je to ostavilo traga u postupku kanonizacije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i da li se kanon izvodio iz perspektive Selimovićevog i Dizadrevog eliotovski shvaćenog književnog zakonodavstava, ili je, pak, kulturni, politički i ideološki kontekst tražio drugačije postavljenu kriteriologiju u konstruiranju književnog kanona. Bošnjačka književnost, nažalost spada u literature sa samo djelimično izvedenom kanonizacijom. Svi dosadašnji pokušaji njenog kanoniziranja, od Isakovićeve čuvene antologije Biserje, preko projekta Muslimanska književnost u dvadeset i pet knjiga i Alefovih antologija bošnjačke književnosti, što ih je uređivao Enes Duraković, do aktuelnog Preporodovog projekta Bošnjačka književnost u 100 knjiga, ustvari, su nastojali pomiriti u sebi kriteriologiju panoramskog predstvaljanja ove literature sa postupcima njene modernistički koncipirane kanonizacije. Razlozi za takvo kombiniranje kriterija panoramičnosti i kanonizacije nalaze se koliko u književnoj toliko i u široj društvenoj praksi.  Akademska zajednica nije uspjela do danas izvesti historiju bošanjačke literature, pa su svi projekti, zapravo, bili u poziciji da vrše funkciju njene zamjene. Zato namjesto kanona kao “skupine književnih djela kojoj je (obično) akademska kulturna institucija pripisala središnju važnost za jednu kutlurnu zajednicu” (Vladimir Biti: Pojmovnik suvreme književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 170.), bošnjačka akademska zajednica operira sa antologijama i projektima bošnjačke književnosti predstvaljene u 100 ili 25 knjiga kao književnohistorijskim panoramama koje vrednuju spistaljeske opuse i pojednična književna djela kroz smjenu stilskih formacija. A to znači da namjesto estetičke strogosti koju kanon u sebi podrazumijeva, bošnjačka književnost se u dosadašnjoj praksi vrednuje preko kriterija panoramičnosti, tj. kriterija književnohistorijske vertikale, čime, zapravo, akademska zajednica pokazuje nemoć da realizira bilo koju formu historije bošanjačke književnosti. Budući da “tvorba je kanona u neku ruku pretpostavka svake književnokritičke škole, jer ona preko njega legitimira svoje estetičke i ideologijske sklonosti” (Isto, str. 170.), nužno je ispitati i književno teorijske modele ovdašnje književne znanosti, da bi se moglo podrobnije prosuđivati o načinima na koje je ona legitimirala svoju estetiku i svoju ideologiju u nastojanjima da izvede kanonizaciju literature. Preovlađujući tzv. imanentni metodi u proučavanju književnosti, uz još uvijek jak uticaj tradicionalnog obrasca pozitivizma, te tek sporadično uspostavljanje postrukturalističkih postupaka kontekstualizacije u tumačenju literature, nisu uspjeli estetsko nametnuti književnohistorijskom u postupku kanonizacije književnosti. To jest i razlog što su ovdašnje antologije književnosti više zasnovane na kiriteriju književnohistorijske panoramičnosti, nego na strogosti estetskog koje bi literaturu, u skladu sa idejom atutonomnosti književnosti i esencijalističkim postulatima tzv. imanentnih metoda u njenom proučavanju, emancipiralo od političke i ideološke funkcionalizacije. Politika i autonomnost A to znači da je antologičar bošnjačke književnosti nužno bio u poziciji da svojom antologijom potvrđuje postojanje književnosti kojoj je bilo uskraćeno pravo čak i imenovanja, a kamo li identitarnog samosvješćenja kroz književnohistorijsku valorizaciju. Time je on prinuđen da iz strogo imanentnog područaja ulazi u prostor političkog i ideološkog, u sferu borbe za dokazivanje postojanja nacionalnog identiteta. Zato su antologičari bili u situaciji da pomiruju nepomirljivo - ideju autonomnosti literature sa njenim političkim, ideološkim i nizom drugih društvenih funkcija. Na toj osnovi antologije bošnjačke književnosti potvrđuju stav o kulturološkoj zasnovanosti ovdašnjih nacija, pri čemu se u antologiji vidi neka vrsta telosa ka kojem je usmjerno kretanje nacionalnog identiteta u vremenu. Ako je upotreba kriteriologije panoramičnosti u predstvaljanju bošnjačke književnosti i razumljiva stoga što je ona bila izravnim odgovorom ideološkom i političkom negiranju bošnjačke književnosti kao samosvojne književnohistorijske i kulturne cjeline unutar južnoslavenskih književnosti, onda ralozi za nju prestaju onog trenutka kada se bošnjačka nacija u potpunosti institucionalizirala, postala, skupa sa drugim bosanskim nacijama, nosilac međunarodnog političkog suvereniteta i time međunarodnim političkim subjektom. Istodobno s tim procesom nestale su sa scene i političko-ideološke negacije bošnjačke književnosti, što znači da je akademska zajednica morala preći u novu fazu deskribiranja ove literature i njene međunarodne znanstvene afirmacije.
Ovako poredane stvari posvjedočuju puni paradoks. Derviš i Spavač su još daleke 1966. godine kada su objavljeni, bošnjačku literaturu učinili međunarodno važnim fenomenom. To su, zapravo, ona djela koja jednu literaturu zbog svoje velike vrijednosti uključuju u poredak svjetske književnosti. I Derviš i Spavač su i u bošnjačku i u bosanskohercegovačku književnost uveli univerzalnost estetičkih kriterija i učinili ovdašnje kulturne identitete bitnim subjektima na globalnom kulturnom planu. Nakon što su Hasanaginica ili lirski korpus sevdalinke tokom 19. vijeka kao fenomeni literarne tradicije uveli ovdašnju književnost u Geteov koncept svjetske literature, Selimović i Dizdar su u 20. vijeku bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost skupa sa Andrićem i Kulenovićem priključili svojim djelima borhesovskoj vavilonskoj knjižnici. Na drugoj strani, bosanskohercegovačka interliterarna zajednica također je ostala bez esteski strogo definiranog kanona. Iako se u višetomnom projektu priloga za istoriju književnosti naroda BiH, što ga je osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenuo i pred sam krvavi rat djelimično završio sarajevski Institut za književnost, nalazi dobar nacrt za uspostavljanje tradicionalnog obrasca književne historije, akademska zajednica u BiH nije u mogućnosti relaizirati interkulturnu povijest bosanskohercegovačke književnosti. Vladajuće nacionalističke ideologije u BiH vide u takvom jednom projektu opasnost po svoj koncept homogenih, etnički potpuno čistih identiteta. Pogubnost takvog ideološkog stava ponajbolje se vidi u činjenici da se bosanskohrvatski i bosanskosprski kulturni identiti marginalizairaju za račun vladajućih pannacionalnih ideoloških fantazmi. Zagrebocentrična i beogradocentrična panhrvatska i pansrpska koncepcija nacionalnih identieta, negira hibridnost srpskog i hrvatskog kulturnog identiteta, a samim tim negira samosvojnost bosanskosrspkog i bosanskohrvatskog kulturnog identiteta. Na toj osnovi ideološka moć vrši potpunu destrukciju bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, povlačeći stroge granice među literaturama koje tvore tu zajednicu i autokolonizira bosanskosprsku i bosanskohrvatsku kulturu za račun pannacionalne ideološke fantazme. Davno prevladana frustracija U otvaranju teorijske rasprave o književnim kanonima u BiH bi se, zapravo, mogao tražiti odgovor kako prevladati postojeće stanje. Jer, novi teorijski pristupi kanonu pokazuju svu raznolikost poststrukturalističke kontekstualizacije u tumačenju književnosti. Kritika univerzalističke prirode ortodoksnog shvaćanja kanona uslovila bi teorijsko samoosvješćenje bosanskohercegovačkih akademskih instituacija, koje više ne bi mogle u interpretiranju književnosti konstruirati predstave o esencijalistički koncipiranim nacionalnim identitetima, već bi morale uvidjeti njihovu hibridnost i povijesnu dijalektičnost, ali i preći na deskribiranje niza marginalnih identiteta prisutnih u književnim tekstovima. Na taj način bi decentrirana, relitivistička koncpecija kanona, potvrdila njegovu kulturotvornu funkciju. Prihvati li se Bitijeva tvrdnja da «uza svu njegovu problematičnost koju ne treba niti jednog trenutka zaboraviti, kanon je u sadašnjim okolnostima nužnost, dapače uporište književnog sistema », onda je neophodno bosanskercegovački vladajući model kanonizacije lišiti njegove vjekovne frustracije – puke borbe za dokazivanje postojanja nacionalnih literatura kao sastavnica bosanskohercegovačke interliterarne zajednice. Paradoksalno, tu su frustraciju prevladali davno i Mak, i Meša, i Skender, i Andrić, ali i bosanskoherecgovačka interliterarna zajednica u cjelini. Oslobođenje KUN - prilog za kulturu, umjetnost i nauku |
