TUZLARIJE - KULTURACum grano salis 2007 Miljenko Jergović nakon proglašenja najboljeg romana Nakon dodjele književne nagrade "Meša Selimović", novinari raznih medijskih kuća okupirali su ovogodišnjeg dobitnika mastionice i pera. Miljenko Jergović je strpljivo odgovarao na sva pitanja, a dio pitanja i odgovora smo pripremili za ljubitelje njega i njegove pisane riječi. Nema sumnje da je Miljenko Jergović veliki pisac, nagrađena knjiga je prema ocjeni žirija nešto najbolje što je on do sada napisao, a napisao je puno.
Dobitnik ste ovogodišnje književne nagrade "Meša Selimović", recite nešto o nagrađenom djelu? Knjiga "Ruta Tannenbaum" govori o stradanju, o jednoj žrtvi holokausta i o atmosferi u kojoj takvo zlo nastaje. Knjiga koja tematizira mržnju obično ne bude dočekana s ljubavlju, tako to biva, nije to ništa u mom slučaju neočekivano. Ima li neko ko će pročitati knjigu na način na koji je ona napisana, a to je ono osnovno u čitanju, da se pročita onako kako je napisana. Priča je inspirisana nekim stvarnim sudbinama i pričama ali s druge strane je potpuno izmišljena, potpuno je, neću reći plod mašte, ali hajde da kažemo, imaginacije. Koji su razlozi da vas je baš ova tema zaokupila? To je tema koja nije tema trenutka nego naših života, tema holokausta, genocida, tema masovnog stradanja je nešto što nas prati kroz cijelo 20 stoljeće i to je možda najvažnija književna tema. Mene principijelno zanima stradanje drugih, stradanje onih koji nisu JA i onima kojima JA, banalno govoreći, u vjerskom i nacionalnom smislu ne pripadam, a dio su mog svijeta. Svi smo mi izgubili, od 1941. do 1945. kada smo izgubili svoje Jevreje, kada smo izgubili dio vlastitutog identiteta. Nije naš identitet samo ono što u nacionalnom smislu jesmo ili mislimo da jesmo. Nas identitet su svi ljudi koji nas okružuju, koji su nas nečemu naučili. Smatra te li da je književna nagrada "Meša Selimović" jedna od relevantnijih nagrada? Mislim da je nagrada "Meša Selimović" najknjiževnija književna nagrada na prostoru bivše Jugoslavije. A najknjiževnija književna nagrada je zbog toga jer ne postavlja sebe u okvire državnih granica, nego postavlja sebe u okviru međusobno razumljivih jezika. To je jedina takva nagrada, i to je zapravo tako velika i važna stvar. To Tuzlu čini središtem, neću reći književnog života, nego svijesti o književnosti južnih Slavena.
Puno mi je značilo. Za vaš kažu da ste bh i hrvatski pisac, gdje ste sada, u kojim se krugovima krećete? Krećem se u potpuno privatnim krugovima, među svojim prijateljima i među ljudima koji me vole, a oni nisu nužno pisci, i oni u ogromnoj većini nisu pisci, ali moj životni prostor je, recimo to tako, prostor rubova Zagreba i prostor Općina Centar i Stari Grad u Sarajevu, eto to je prostor u kojem se ja krećem. Kakav je Vaš komentar onoga što se moglo vidjeti u nekim hrvatskim medijima kao "Jerga Jerga daleko ti tvoja lijepa čerga"? Iz kojih krugova to dolazi? Tesko mi je reći, pogotovo ako ne želim biti vulgaran i ne želim psovati sada. Kada vam neko predlaže da se vratite svojoj čergi «jerga jerga daleko ti lijepa čerga, to je rečenica jednog od mojih ljubitelja, čovjek na neki način može biti ponosan, ako mi se indirektno kaže da sam Ciganin ja mogu biti samo jako sretan i zadovoljan. Slažete li sa ocjenom žirija, i sta kažete na onu zadnju rečenicu Muhameda Dželilovića kada kaže da ste nam s ovom knjigom pokazali kolika smo mi zapravo đubrad? Ja ne mogu govoriti o ocjeni žirija, jer bi bilo krajne nepristojno. Mislim da nam zlo čine uljepšane slike nas samih. Radimo gluposti kada o sebi previše dobro mislimo i kada o sebi previše dobro govorimo. Kad kažem mi, mogu misliti na Evropljane, Hrvate, Bosance ... mogu misliti na bilo koju grupaciju. Zlo počinje onog trenutka kada neki počnu misliti o sebi jako dobro. Vaš komentar na ostale nominirane romane? U Bosni roman koji je najmanje poznat, roman Srđana Valjarevića, moćan je i odlično napisan roman "Koma", kojeg preporučujem svima i nadam se da će ljudi u Bosni i Hrvatskoj to pročitati. Roman "Sin", Andreja Nikolaidisa, čitao sam još u rukopisu, nisam mogao dočekati izlazak knjige jer mi se prethodni njegov roman jako svidio, roman sam čitao sa onim istim oduševljenjem kao i njegov prethodni roman. Roman Jospipa Mlakića - "Psi i klaunovi" je zapravo nastavak njegovog bavljenja opsesivnim bosanskim temana, taj roman je važan kao neka poveznica u njegovom opusu ali kao i jedna od bitnih knjiga o Bosni novog vremena, knjiga koje štošta mogu objasniti. "Elijahovu stolica" Igora Štiksa sam pročitao vrlo brzo nakon što je izašla i još prije nego što je u Hrvatskoj postala jako komentirana i čitana. Roman je na trenutke u Hrvatskoj bio eufornično dočekan, što mi je bilo drago, jer je dobro, i na neki način način ljekovito, kada jedan sarajevski roman bude tako u Hrvatskoj dočekan bez ikakve kočnice, bez imalo ograde, što im je važno i što s pravom doživljavaju kao nešto svoje.
Koji je bio Vaš favorit? Ni jedne sekunde nisam o tome razmišljao. Ne želim o književnosti tako razmišljati, nije književnost skok uvis, nije to neka egzaktna nauka ili sport pa da možemo imati svoje favorite. Favorite ne želim imati jer je to na neki način uvredljivo. Moj favorit je Meša Selimović kojeg je štošta u životu mimoilazilo, nije ni jedna čaša žući prošla bez njega, on je postao favorit pred kraj svoga života, a definitivni favorit posebno nakon svoje smrti, a to i nije neka sreća. Šta kažete na to da ste vi dobili nagradu "Meša Selimović"? Šta da kažem, sretan sam zbog toga i to mi je neka važna i životna i književna satisfakcija. Kako ste se osjećali u Tuzli? Odlično, ja svake godine dolazim na ove susrete i to me uvijek veseli. Dva tri dobra dana, tri dana u kojima puno razgovaraš sa ljudima a ne stigneš se ni sa kim posvađati, iako sam pričao sa ljudima s kojima se inače svađam. Prekrasno mi bude u Tuzli i dolazim svake godine. Tuzla je lijepi grad, s nekim proleterskim štihom, cijela Tuzla, okolica, ima taj neki starinki radnički štih koji je danas gotovo iščezao u Evropi, onih dijelova gdje sam ja boravio. S.M. |
