TUZLARIJE - KULTURA“Hrvatski glasnik” obilježava 15 godina postojanja Ljubav je u prednosti Piše: Fatmir Alispahić Kad se zagleda u katoličku, a potom i hrvatsku povijest tuzlanskog kraja, uočava se strateška urednost pojava, kakva nije svojstvena balkanskim komotnostima i fatalističkim predanostima sudbini. Hrvatski znakovi u bosanskoj historiji imaju jednu zajedničku, dominantnu nit: predanost budućnosti. I danas, kad postoje kao historiografski fakti, iz njih kipti ambicija da se nadraste svoje vrijeme, da se bude veći od mogućnosti, da se buduće generacije intoniraju u duhu tog zalaganja za hrvatski i bosanski boljitak. Domaćinski u budućnost Šta god da su kroz povijest, u organizacionom smislu, činili Hrvati župe Soli, to je sobom nosilo stamenu sigurnost da će se biti i živjeti na svojim ognjištima, što podrazumijeva i planski, domaćinski odnos prema budućem vremenu. Iz te urednosti povijesnih i kulturnih pojava kao da izvire sigurnost koju ova nesretena zemlja nikada u kritičnoj masi nije imala: izvire posve prirodno shvaćanje da je ovo ovdje NAŠE, hrvatsko koliko i bosansko, bosansko koliko i hrvatsko, i da ne postoji ništa što bi moglo poremetiti lagani i otmjeni vremenski hod; uostalom, kao kod svih evropskih naroda. Da li govorili o osnivanju Hrvatskog pjevačkog društva Majevica, iz 1896, ili o osnovanju Zavoda Kraljice svete Krunice, od časnih sestara Kćeri Božje ljubavi, trinaest godina prije, ili pak o pokretanju “Hrvatskog glasnika” 1992. godine – mi zapravo govorimo o jednoj te istoj priči, u kojoj se samo biološkim slijedom smjenjuju likovi koji odmotavaju istoznačnu fabulu, čiji je cilj da sačuva i afirmira, nadogradi i razgrana hrvatski bitak u tuzlanskom kraju. Kulturno prisustvo katoličkog i hrvatskog bogatstva u tuzlanskom krugu, mora se reći, kroz povijest je mnogo dominantnije u odnosu na samo fizičko prisustvo Hrvata; tako je bilo s kraja 19. stoljeća, tako je i na početku 21. stoljeća; ni muslimanska ni pravoslavna društva ne uspijevaju, ili ne žele, ili ne znaju, biti tako prisutna u društvenom životu Tuzle. Vrijedi istaći požrtvovanost Hrvata kada je riječ o shvaćanju temeljnice svake nacionalne higijene - da nema individualnog dobra bez činjenja za kolektivnu dobrobit, kao snagu svakog pojedinca. Jedino visokim stupnjem shvaćanja individualnih obaveza u zajedničkim perojektima, moguće je objasniti tako razvijenu i bogatu mrežu hrvatskih projekata u kulturnoj povijesti Tuzle. Fascinantna je povijest hrvatskih institucija u tuzlanskom kraju. Blagodareći mreži katoličanstva, koja se okrijepila nakon dolaska Autrougarske, Tuzla se u oblicima društvenog života, kod sve četiri konfesije, primakla, i pratila ritam, evropskih sociokulturnih pomaknuća. Primjerice, Tuzlaci su bioskop vidjeli tek koju godinu nakon Nijemaca, Francuza ili Engleza; sva druga evropska strujanja, pa i kada je riječ o institucionalnim vidovima društvenog života, u Tuzli su se iz Evrope prelivala za sve manjim kašnjenjima. Tuzlanski katolici, među kojima je 1895. godine četvrtina bila nebosanaca, prednjačili su u povezivanju Tuzle i savremene Evrope. Tradicija kao izvor sadašnjice Do Drugog svjetskog rata osnovano je petnaestak različitih hrvatskih društava, koja su se bavila kulturnim, prosvjetnim, privrednim, sindikalnim i sportskim aktivnostima, kao što su: Društvo hrvatskih žena, Hrvatski sokol, Hrvatska narodna zajednica, Organizacija radnika Hrvata, Hrvatski radiša, Društvo rudarskih i tvorničkih radnika Hrvata, Gospodarska i seljačka sloga, itd. Iz ovih nekoliko primjera se vidi da su Hrvati tuzlanskog kraja imali razgranate strukovne udruge, dakle posve institucionaliziranu brigu o svim vidovima djelatnosti. Nakon višedecenijskog spaljivanja nacionaliteta na lomači, te komunističkog priječenja makar i kulturnih oblika nacionalne institucionaliziranosti, dogodit će se da HKD Napredak (osnovano 1909) obnavi svoj rad u novembru 1990, a Društvo Hrvatski dom (osnovano 1913) u martu 1993. godine. Ovi nesumnjivo povijesni događaji od prije desetak godina, već su u vremenima rata osjetno doprinijeli obogaćenju kulturnog života Tuzle, ali i reafirmaciji hrvatskog kulturnog bitka u ovome kraju. Narednih godina naročito će biti zamjetna bogata muzičko-koncertna aktivnost hrvatskih društava, te Crkvenog mješovitog pjevačkog zbora, koji djeluje u okviru Župe Svetog Petra i Pavla u Tuzli. Samo postojanje i djelovanje hrvatskih kulturnih udruga ne bi imalo puni smisao bez aktivne spoznaje da je današnjica tek vrh na piramidi kulturološke tradicije Hrvata u Tuzli. Ta spoznaja je ostvariva tek preko medijskog projekta koji je u stanju kontinuirano istraživati i afirmirati značajke iz kulturne povijesti Hrvata, u Tuzli i šire. Tek medijska forma omogućava ispoljavanje punine hrvatskog sadržaja u biću ovog kraja. Osnivanjem “Hrvatskog glasnika” 1992. godine ne samo da je obogaćen medijski i kulturološki prostor Tuzle, već su tuzlanski Hrvati dobili mogućost da zaokruže cjelinu u mehanizmu koji istražuje, štiti, afirmira i razvija njihov sociokulturni i politički identitet u Tuzli. “Hrvatskim glasnikom” je omogućeno da suglasje hrvatske stvarnosti čine i hrvatska tradicija i hrvatska sadašnjost, kao jedinstven organizam koji upućuje na hrvatsku budućnost.
Priredio(la): S.M. |