TUZLARIJE - KULTURAUskoro ˝Marketing tragedije˝ Nedžad Ibrišimović napisao predgovor za novu knjigu Fatmira Alispahića Pisac „Vječnika“ i jedan od najboljih bh. prozaista, Nedžad Ibrišimović, po prvi put je napisao predgovor za jednu knjigu izabranih kolumni. Nakon što je u toku 2006. i 2007. u desetak bh. gradova promovirao prethodne knjige Fatmira Alispahića, a za jednu čak uradio i naslovnu stranicu, Ibrišimović je potkraj 2007. napisao predgovor pod naslovom „Fatmir“, za knjigu „Marketing tragedije“ koja ovih dana ide u štampu.  Piše: Nedžad Ibrišimović Šta je to što me je ponukalo da pokušam sam sebi, a time možda i još ponekome, objasniti svoje pristajanje uz aktualne novinske tekstove Fatmira Alispahića? Ono što me nuka da to predočim jamačno je u isti mah i razlog moga pristajanja. Odlučio sam se za tu riječ pristajanje, umjesto možda riječi: divljenje, oduševljenje, čestitanje, zahvalnost, promišljanje, osvješćivanje, odazivanje, ili nekih drugih sličnih riječi možda najviše stoga što je moje pristajanje utemeljeno ponajprije u mojim sopstvenim nedostacima i manjkavosti kao muslimana, Bošnjaka, Bosanca, Bosanca i Hercegovca, živa čovjeka i umjetnika. Moje pristajanje uz ono što on piše i objavljuje i što je sada sabrano u ovoj knjizi pod naslovom Marketing tragedije, a i ono što je objavio ranije u dvije-tri knjige, ponajprije dolazi otuda što je u meni, ne znam više sasvim zbog čega, ta sposobnost, ako sam je, naravno, ranije ikada i imao, da opišem kakovu aktualnu stvar, nešto što vidim, doživljavam i osjećam u ovom svom stvarnom miljeu, ugasla i ja više ne znam, ili se ne usuđujem znati, riječima imenovati stvari koje se tiču sudbine naroda kome pripadam i zemlje u kojoj živim. Naravno, najteže je sada objasniti zašto ne neki drugi autor, jer u nas ima još ljudi umnih i pametnih koji svim žarom svoga srca iskreno i hrabro pišu promišljajući našu stvarnost. Prije svega, čini mi se da to dolazi otuda što očito ne postoji opće uvjerenje da Fatmir Alispahić za sve ljude ima ono značenje koje ima za mene. I, ono moje pristajanje uz ovoga autora je pristajanje uz sve njegove tekstove koje je bilo kada napisao, a sam ih nije derogirao, dočim kod mnogih vrsnih autora događa mi se da mi se neki članak veoma dopadne, a da potom napišu drugi koji mi se ne dopada. Ima, dabome, u nas cijela bulumenta nadmoćno razbaškarenih autora čija pisana lena i feudi uglavnom se temelje na dušmanskom odnosu spram vrijednosti koje su vrijednosti za mene, a za njih ne, pa i oni ponekad napišu stvari koje me svojom istinitošću obraduju, ali strah i nepovjerenje u njihove osnove, očas izjedu takvo radovanje. Dakle, moje pristajanje uz tekstove ovoga čestitoga, i slobodno mogu reći, dobrano usamljenog viteza pera na vjetrometinama javne riječi i na udarima glasila koja su demokratičnost uglavnom svukla u blato, je neka vrsta intuitivne vjere i nade da me svojim tekstovima nikada ni u buduće neće iznevjeriti, mada bih bio najsretniji kada pisac prema kome, evo, pokušavam iskazati svoju duboku naklonost, više ne bi imao povoda ni za jedan svoj članak. Ali šta je ono osnovno što se zbiva sa mnom dok čitam njegove tekstove? Osnovno je ono što je autor vjerovatno i htio, a to je da se svaki put upitam šta ja osobno činim da ono o čemu on piše više ne bude tako porazno, uvredljivo i opasno po nas. I paradoksalno, to što sam sebi izgledam posvemašnje manjkavo kad god pročitam kakav njegov članak, upravo je to ono što u meni izaziva moje najveće poštovanje prema Fatmiru Alispahiću, književniku, pjesniku i publicisti iz Tuzle. Priredio(la): V.K. |