TUZLARIJE - KULTURA

20.02.2008.
Objavljena knjiga
„Marketing tragedije“ Fatmira Alispahića
Zbirka 70 političkih eseja


Knjiga obuhvata izbor od 70 političkih eseja objavljivanih u magazinu „Saff“ u periodu 2003. – 2008. godine, među kojima je i esej „Evropski put u islam“ koji je imao evropsku promociju i valorizaciju. Predgovor je napisao Nedžad Ibrišimović, recenzenti su Indira Kučuk Sorguč i Kemal Baković, a naslovnicu je uradio Arif Ahmetašević, jedan od bosanskih očeva čije je dijete ubijeno u ratu. Na naslovnici je fotografija sa masovne grobnice na Snagovu, koju je ustupio Dokumentacioni centar „Istina za pravdu“. Knjiga se pojavljuje kao autorsko izdanje.


U nastavku možete pročitati predgovor Nedžada Ibrišimovića te recenzije Indire Kučuk Sorguč i Kemala Bakovića




Predgovor Nedžada Ibrišimovića Šta je to što me je ponukalo da pokušam sam sebi, a time možda i još ponekome, objasniti svoje pristajanje uz aktualne novinske tekstove Fatmira Alispahića? Ono što me nuka da to predočim jamačno je u isti mah i razlog moga pristajanja. Odlučio sam se za tu riječ pristajanje, umjesto možda riječi: divljenje, oduševljenje, čestitanje, zahvalnost, promišljanje, osvješćivanje, odazivanje, ili nekih drugih sličnih riječi možda najviše stoga što je moje pristajanje utemeljeno ponajprije u mojim sopstvenim nedostacima i manjkavosti kao muslimana, Bošnjaka, Bosanca, Bosanca i Hercegovca, živa čovjeka i umjetnika. Moje pristajanje uz ono što on piše i objavljuje i što je sada sabrano u ovoj knjizi pod naslovom Marketing tragedije, a i ono što je objavio ranije u dvije-tri knjige, ponajprije dolazi otuda što je u meni, ne znam više sasvim zbog čega, ta sposobnost, ako sam je, naravno, ranije ikada i imao, da opišem kakovu aktualnu stvar, nešto što vidim, doživljavam i osjećam u ovom svom stvarnom miljeu, ugasla i ja više ne znam, ili se ne usuđujem znati, riječima imenovati stvari koje se tiču sudbine naroda kome pripadam i zemlje u kojoj živim. Naravno, najteže je sada objasniti zašto ne neki drugi autor, jer u nas ima još ljudi umnih i pametnih koji svim žarom svoga srca iskreno i hrabro pišu promišljajući našu stvarnost. Prije svega, čini mi se da to dolazi otuda što očito ne postoji opće uvjerenje da Fatmir Alispahić za sve ljude ima ono značenje koje ima za mene. I, ono moje pristajanje uz ovoga autora je pristajanje uz sve njegove tekstove koje je bilo kada napisao, a sam ih nije derogirao, dočim kod mnogih vrsnih autora događa mi se da mi se neki članak veoma dopadne, a da potom napišu drugi koji mi se ne dopada.
Ima, dabome, u nas cijela bulumenta nadmoćno razbaškarenih autora čija pisana lena i feudi uglavnom se temelje na dušmanskom odnosu spram vrijednosti koje su vrijednosti za mene, a za njih ne, pa i oni ponekad napišu stvari koje me svojom istinitošću obraduju, ali strah i nepovjerenje u njihove osnove, očas izjedu takvo radovanje.
Dakle, moje pristajanje uz tekstove ovoga čestitoga, i slobodno mogu reći, dobrano usamljenog viteza pera na vjetrometinama javne riječi i na udarima glasila koja su demokratičnost uglavnom svukla u blato, je neka vrsta intuitivne vjere i nade da me svojim tekstovima nikada ni u buduće neće iznevjeriti, mada bih bio najsretniji kada pisac prema kome, evo, pokušavam iskazati svoju duboku naklonost, više ne bi imao povoda ni za jedan svoj članak.
Ali šta je ono osnovno što se zbiva sa mnom dok čitam njegove tekstove? Osnovno je ono što je autor vjerovatno i htio, a to je da se svaki put upitam šta ja osobno činim da ono o čemu on piše više ne bude tako porazno, uvredljivo i opasno po nas. I paradoksalno, to što sam sebi izgledam posvemašnje manjkavo kad god pročitam kakav njegov članak, upravo je to ono što u meni izaziva moje najveće poštovanje prema Fatmiru Alispahiću, književniku, pjesniku i publicisti iz Tuzle.

Novembra 2007.




Recenzija Indire Kučuk Sorguč Premda sam većinu kolumnističkih zapisa Fatmira Alispahića čitala na stranicama magazina "SAFF", tek ovako sakupljene na jednom mjestu i u svoj sadržinskoj punini njihove cjelokupnosti, one postaju koncepcijski determinirane, autorski zatvorene i spremne za valorizaciju.
Fatmir Alispahić svakoj od tema pristupa prevalentno analitički s izraženom dozom potrebe da «raščlani na faktore» sve što je predmet njegove refleksivne analize koja ne preza od nominacije problema, imenovanja njegovih krivaca i glavnih političkih protagonista kao ni od, što je glavno svojstvo kritičkog promišljanja, sagledavanja stvari iz više uglova i ponude rješenja. Jer nije zadaća kolumniste samo da ukaže na nešto «skriveno ispod žita» i tako gradi vlastiti originalan pristup nego da kaže «popu pop a bobu bob» uspostavljajući i instituciju rješenja problema.
Iz njegovih tekstova sukcesivno slijedi osobni primjer i konkretna akcija. Kad kaže: „Osobno, spreman sam da godinu dana života provedem kao prosvjetni radnik u ma kojem povratničkom mjestu“, Fatmir potiče, podstiče, hrabri, hoće jer zna da može(mo) više učiniti zajedno na denacifikaciji genocidom utvrđenih prostora i na osvješćivanju nacije i to vlastitom sakrificijelnošću. Pa makar pokušajem.
Takva sveobuhvatna i budna analiza rijetka je na društvenoj karti bosanskohercegovačkog društva koju uglavnom odlikuje intelektualna mrtvaja, politički snobizam i medijska sveznadarska zatupljenost. Fatmir Alispahić ni po čemu nije konvencionalan autor, šturi knjiški analitičar koji iz udobne fotelje svoga doma pokušava izlogicirati društveno-političku stvarnost kao apstraktan pojam koji ga se lično ne dotiče. Takvih tragičnih intelektualnih pojava Bosna nažalost ima i previše ovaploćenih u imenima svakoraznih univerzitetskih piskarala i kvazi geopolitičkih stratega koji surfaju na bujici riječi ali ne imenuju problem pa se samim tim ne mogu adekvatno suočiti s njim, a kamoli ponuditi rješenje.
Naravno, Alispahić predstavlja usamljen primjer slobodomislećeg čovjeka koji na talasima vlastitog nonkomformizma i svojevrsnog autopresinga ulazi u sve goruće strukture jednog društva. On ne kalkulira s odabirom tema, ne razvrstava ih na one od kojih bi ga mogla boljeti glava i one koje bi bile konjukturne i prihvatljive za njegov imidž u javnosti. On ne pravi kompromise sa svojom nacijom, niti sklapa paktove sa određenim političkim oligarhijama zarad «mira u kući». On, naprosto, ne reže problem po ivici nego po krvavoj sredini puštajući da ugrušala krv izađe na vidjelo, a pritom se očajnički bori za pacijenta vrlo spretno tražeći brzo i najbolje rješenje.
Njega evidentno zanima zdravlje bošnjačke nacije i u ovim novinskim tekstovima upućuje na mogući «modus vivendi» u ovom raslojenom, podijeljenom i segregativnom stanju društvene svijesti u BiH danas. Svakoj temi koju je obradio, bilo da je riječ o dnevnopolitičkoj ili dubokoj sociološkoj, historijskoj ili da se bavi perspektivama, Fatmir Alispahić obukao je vizionarsko odijelo promatrajući svojim periskopom misli i jedinstvenom vještinom izražavanja, njenu fenomenologiju i specifikume.
Osnovna razlika između ove knjige kolumni i ranijih je u tome što je autor u magazinu "SAFF" dobio i fizički prostor za potpunu i detaljnu obradu svih rubnih mjesta naše svakodnevnice a da pri tom njegova lucidna oštrica, ironijska boja jezika i osebujna snaga stila, pogotovo u vanrednim komparacijama, nisu izgubili na izražaju. Ova duža esejistička forma opservacije podigla je podiok serioznosti u autorovom analitičkom pristupu i fundirala misaoni teren za sklapanje sinteze.
Čitajući ove tekstove posložene po hronologiji ispisivanja, sasvim sam sigurna da bolje i tačnije sonde u sagledavanju opće društvene slike u BiH od 2003. do 2008. nećemo imati, a da pri tom našoj nauci bude poklonjena i ogledna studija o mentalnom, mentalitetnom i duhovnom stanju bošnjačke nacije.
Danas kada Bošnjaci ne razvijaju svoje obrazovne i naučne institucije koje bi trebale voditi računa o onome šta jedan ethnos određuje, i kad, dakle, ne razvijamo historiju, etnologiju, antropologiju, arheologiju, statistiku, etnomuzikologiju, sociologiju itd., ovi eseji imaju svoju neprocjenjivu važnost sa stanovišta uvida u karakterologiju Bošnjaka i ukupan duhovni prostor njihove domovine BiH.
I u tome je njihova dvojaka vrijednost.
Unatoč svim «scilama i haribdama», prozivkama, zvonima, etiketama koje mu meću o vrat dežurni moralisti tzv. demokratske alternative, kroz sve ove godine njegovog javnog djelovanja, Fatmir Alispahić je ostao svoj. Zato je njegov misleći patriotizam i oreol pravednosti istinski antikvitet, a on posljednji pravedni «gejzir» u bošnjačkom intelektualizmu, kako ga je svojevremeno atribuirao Nedžad Ibrišimović.
Knjigu „Marketing tragedije“ odlikuje stoga visokooktanska snaga intelektualizma, čist i nepatvoren stav o svakom pitanju iz pitanjima prebogate BiH ali i neupitna samokritika koja je proizišla iz jasno izražene autorove misaone zrelosti.
Kada s ove vremenske distance čitamo njegove rečenice, izdvojene iz aktualne političke kontekstualnosti, možemo primijetiti da im je novo vrijeme udahnulo samo još veći značaj i dalo određenu anticipacijsku dubinu. To je uistinu dobar znak za njihovu historijsku validnost.




Kemal Bakovič, glavni i odgovorni urednik "Saffa" (2003-2007)
Usmrćeni angažman

Od stotinu kolumni pod naslovom "Borba za opstanak", koliko je u periodu 2003.-2008. objavio u magazinu "Saff", Fatmir Alispahić je odabrao sedamdeset i objedinio ih u knjigu pod naslovom "Marketing tragedije". Ovo je trinaesta knjiga Fatmira Alispahića, a peta u kojoj objedinjuje svoje novinske tekstove.
U knjizi "Krv boje benzina" (1996) objedinio je svoje predratne i ratne tekstove, a najznakovitiji je ciklus pod naslovom "Borba za bošnjaštvo", iz kojeg se vidi da se Alispahić za nacionalno ime Bosanskih Muslimana, serijom tekstova i polemika, zalagao mnogo prije Bošnjačkog sabora. Potom, u knjizi "Diwanhana" (2002) objedinio je svoje istoimene kolumne iz "Oslobođenja", koje su objavljivane svakog utorka od 1999. do 2001. godine. Knjiga "Dnevnik revolucije" (2005) obuhvata četverogodišnji period Alispahićeve saradnje u magazinu "Walter". Knjigom "Ljetopis 2005" (2006) Alispahić je revitalizirao i svome rukopisu primjerio žanr ljetopisa, i to tako što je iz dana u dan pratio, bilježio i komentirao događaje koji su obilježili kalendar 2005. godine.
Posljednja knjiga izabranih kolumni, koja obuhvata period od 2003. do 2008., zaokružuje 15-godišnje hroniku zbivanja u Bosni i Hercegovini, koju je kroz svojih pet novinarskih knjiga ispisivao Fatmir Alispahić.
Vrijedi primijetiti da su ovih pet knjiga, ipak, sažetak novinarskog rada Fatmira Alispahića. Izvan ovih knjiga ostale su stotine Alispahićevih kolumni, analitičkih tekstova i feljtona, koje je objavljivao kao stalnu saradnik još desetak listova u bivšoj Jugoslaviji, u zemlji i u bh. dijaspori. Treba se prisjetiti da je Alispahić godinama bio istaknuti komentator nacionalnog sedmičnika "Ljiljan" (ugašen 2005), zatim, "Dnevnog avaza" i "Jutarnih novina", te niza listova u bh. dijaspori.
Uknjižavanje njegovih tekstova određeno je formalnim kontinuitetom višegodišnje saradnje sa "Oslobođenjem", "Walterom" i "Saffom", a što se u konačnici pretočilo, ne samo u hroničarske, već i u izražajne cjeline i prepoznatljivosti. Koliko je magazin "Walter", nastao na talasu omladinskog buntovništva, Alispahića podsticao na stilski egzibicionizam, toliko ga je "Saff", kao islamski časopis, podsticao na rafinirani esejistički izraz. Iz ovih usporedbi vidimo kako kontekst može odrediti i razvijati različite jezičke i stilske osobenosti jednoga autora. Primijetimo i to da je šteta što na ovaj način nisu objavljeni izabrani Alispahićevi tekstovi iz "Ljiljana", među kojima je bilo vanredno lijepih političkih eseja o Bosni i Bošnjacima.
Možda ste osjetili da o novinarskom putu Fatmira Alispahića govorimo sa prizvukom konačnosti. Na kraju ove knjige autor donosi tekst pod naslovom "Kako sam usmrćen", kojim obznanjuje svoju novinarsku usmrćenost. Sa 40 godina života, u najplodnijem dobu, jedan od najistaknutijih bošnjačkih novinara, prognan je sa scene. Kao i mnogi drugi slobodni bošnjački intelektualci. Njegova posljednja knjiga implicira odgovore na ovaj odlazak. Po njemu, Bošnjaci su jedini evropski narod koji živi u informativnom mraku, a s druge strane, represivni dejtonski mehanizmi su takvi da kažnjavaju i naplaćuju luksuz slobode mišljenja. Bošnjačka politika je izgubljena pred historijskom obavezom, i zagnjurena u šićarske i estradne interese. Alispahić smatra da je bošnjačko političko pismo uhapšeno i obespravljeno, te je takvim – usmrćenim - postao i njegov angažman.

Priredio(la): S.M.