TUZLARIJE - KULTURASinoć, pred punim gledalištem Narodnog pozorišta Premijerno odigrana predstava ˝Kad bude biće˝ Pred punom salom Narodnog pozorišta Tuzla, sinoć su glumci novoosnovanog Udruženja ART TEATAR odigrali premijernu predstavu «Kad bude biće».  Dok su još pozorišna svjetla ugašena, a publika očekuje izlazak glumaca na scenu, onu nekada neprijatnu tišinu sinoć je zamijenila obrada bosanskh sevdalinki, izvedenih sa nizom instrumenata koji ne ruše njenu autentičnost a s druge strane zvukom električene gitare i klavijatura daju joj prihvatljiv ugođaj i za onu mlađu publiku.  Publika je sinoć budno pratila šta se dešava na sceni, Nermin Omić, Jasmina Čelebić, Remira Osmanović i Midhat Kušljugić, uspjeli su držati njenu pažnju i nasmijati je od srca. Upečatljiv, sjajno ostvaren lik Rukije, priproste žene tipične za mnoga naša bosanska sela, a koju glumi Remira Osmanović, toliko prirodno da ne čudi da su mnogi u publici upravo nju čekali da se pojavi na pozorišnim daskama. Publika se često zna poistovijetiti sa likovima, pa kad u predstavi Rukija u razgovoru sa kćerkom kaže «najbolje bi bilo da ja crknem», rečenicu toliko puta izgovorenu u mnogim kućama od strane roditelja, nije ni čudo što izaziva smijeh, a nije sve za smijeha. Iako je to pozorišna predstava, likovi i situacija izmišljeni, zbog sličnosti sa mnogim stvarnim životnim sudbinama mora se se o njoj razmišljati. Koliko li žena živi kao lik Sabine u kojem se mlada glumica Jasmina Čelebić dobro snašla uz pomoć starijih kolega, koliko li žena dobija batine bez razloga, u kući se tretiraju kao sluškinje, kojima se zabranjuje i da se šminkaju, i čak šetaju? Koliko li žena proklinje svoju sudbinu, živi u neizvjesnosti i ne zna gdje dalje, zarobljena u mreži muža tiranina, majke kojoj je važnije šta će svijet reći, i djeteta zbog kojeg mora naći način da živi dalje. Kad se cijela predstava stavi u realne okvire onda i najduhovitiji glumački komentari drugačije zvuče, a poruke iz predstave potiču na razmišljanje. Tekstopisac i glumac u predstavi, Midhat Kušljugić, svojim tekstom dotiče se i problema alkoholizma koji je u predstavi Sabininog muža Hilmiju zamalo napravio ubicom, pa nezaposlenosti, problema života u zajednici, finansijske ovisnosti žene, i mnogih drugih socijalno društvenih problema. Srećom opredjelio se za vedriju varijantu pa se predstava završava sretno, buđenjem ambicioznosti kod žene, želje da učini nešto od svog života te se zapošljava, školuje, dobija više samopuzdanja i samim tim i postiže bolji odnos muža prema njoj. Dobro odabrana ekipa glumaca koji se međusobno dopunjuju i očito dobro poznaju, sinoć su predstavu odigrali kao da nije premijerna nego već uigrana predstava. Nema sumnje da će predstava imati svoju publiku i izvan sale Narodnog pozorišta što i jeste jedan od ciljeva "Art teatra". Prema tekstu Midhata Kušljugića, u režiji Renea Jamija predstavu su igrali Nermin Omić, Jasmina Čelebić, Remira Osmanović i Midhat Kušljugić, scenografiju je uradio Semir Ramić, muziku Denis Hadžić, inspicijent je Dragan Krstić, grafički dizajn je uradila Adela Bajrić, majstor scene je Fahrudin Mustačević. S.M. |