TUZLARIJE - KULTURANijaz Alispahić, dobitnik Godišnje nagrade DPTK „Pjesmovite priče“ su spomenik podrinjskom zavičaju Odlukom stručnog žirija u sastavu Muhidin Džanko, Ibrahim Kajan i Jagoda Iličić, Godišnju nagradu DPTK za 2007. ravnopravno su podijelili Nijaz Alispahić sa knjigom "Pjesmovite priče" i Šejla Šehabović sa knjigom "Priče - ženski rod, množina". Nijaz Alispahić iza sebe ima mnogo ispisanih stranica, bilo da je riječ o pozorišnim komadima, prozi, poeziji, ili nekom drugom književnom izražaju. U svojim javnim nastupima kroz riječi koje kazuje, Nijaz Alispahić ostavlja utisak čovjeka koji Bosnu nosi u duši, sa posebnim emocijama sjeća se svog djetinjstva, majke, prve porcije ćevapa koje je pojeo u Tuzli kao dječačić, i još mnogo toga. U djetinjstvu pohranjene uspomene isplivale su te pretočene u pisanu riječ. Evo šta o "Pjesmovitim pričama" u kratkom razgovoru kaže autor, Nijaz Alispahić. Vaša nova knjiga „Pjesmovite priče“ svojevrsni je omaž podrinjskom zavičaju. Je li to prva knjiga ove vrste u Vašem već obimnom književnom opusu? ALISPAHIĆ: Rodni Kozluk, to bajkovito lijepo mjesto mog užeg zavičaja stjecajem životnih okolnosti napustio sam u osmoj godini života. Ali ni nakon šezdeset godina koliko je prošlo od mog preseljenja iz Kozluka u Tuzlu, nisam nikada pokidao i prekidao veze sa zavičajem. I do danas ostao sam i ljudski i književno u prisnoj vezi sa zavičajem. Moja prva knjiga pripovjedačkih proza, „Vrtovi sirotog Halimije“ iz 1979. godine, po svim odlikama skoro je u cijelosti kozlučka, podrinjska i zavičajna. Dakle, na samom početku svog književnog puta ja sam ovo svoje zavičajno podneblje uveo u bh. književnost. Da li se knjiga „Pjesmovite priče“ može tumačiti i kao Vaš dug prema zavičaju? ALISPAHIĆ: Jeste. I to do sada najznačajniji. To su moje pjesničke kaze, odnosno priče o zavičaju. Svaka od tih kaza jeste i priča i pjesma. Svaka od njih ima neku zanimljivu fabulu, ali je sročena u stihu, kao šesterac, sedmerac, osmerac. Knjiga bi mogla imati i nešto modificiranu naslovnu sintagmu, primjerice: zavičajne, podrinjske, ili kozlučke pjesmovite priče. Isapisane su lijepim rukopisom, vlastitim kaligrafskim darom. Od naslovne strane do posljednje stranice. Knjiga je oplemenjena mojim ilustracijama, kao što su crtež, iluminacija, likovna minijatura i arabeskni detalji. U knjizi nema traga Gutenbergu. Čak su i Atif Kujundžić i Mirzet Ibrišimović svoje recenzije ispisali rukom. I CIP i impresum su takođe ispisani rukom. A zašto? Jer sam želio da napišem i takvu jednu knjigu. Na tragu i u duhu srednjevjekovne tradicije, kad su knjige pisane rukom, nerijetko i u tamnicama ili dvorskim odajama, ponekad i na mjesečini. Pri tome su i ukrašavane, kićene prelijepim jazijama, koloritnim iluminacijama, minijaturama. Ovo umijeće ostvarilo je najveće kreativne domete u istočnjačkoj kaligrafskoj umjetnosti. Moje „Pjesmovite priče“ podsjećaju na tu staru, vrlo staru tradiciju. Napisali ste da su „Pjesmovite priče“ spomenik bosanskom jeziku? ALISPAHIĆ: U bilješci pod nazivom „Umjesto bilješke o autoru“ zapisao sam i to da je ova knjiga moj poetski spomenik zavičaju i bosanskom jeziku, jer su i meni, kao i mnogim drugim piscima, i u nas i u svijetu, barbarogeni bojovnici nasilno oteli zavičaj, i još uvijek nasrću i negiraju bosanski jezik kao neoborivu historijsku činjenicu. Ovom knjigom stao sam u odbranu vlastitog identiteta, tradicije i jezika. “Pjesmovite priče” jedna je od onih knjiga koja se čita, pročita, a nikada ne iščita, uvijek ima nešto zbog čega joj se vraćamo. S.M.
|
Zahvatom u tradiciju od koje nasljeđuje leksik, versifikaciju sa slavenskim šestercima i sedmercima, s lirskim, osjetljivim humorom koji nije bez sjete i bez udaljenog bolnog eha autor je izgradio neobičnu poetsku knjigu za koju je teško naći usporedbu.