TUZLARIJE - KULTURASuradnja galerije u Širokom Brijegu i ˝Novog hrama˝ Haim Pinto i stare priče Suradnja ˝La Benevolencije˝, odnosno galerije ˝Novi hram˝ s Franjevačkom galerijom u Širokome Brijegu nastavljena je. Bolje reći, dodatno učvršćena rijetkim kulturnim likovnim događajem - izložbom slika Haima Jamesa Pinte.  O značenju ove izložbe i suradnji dvije galerije govorio je umjetnički voditelj Franjevačke galerije fra Vendelin Karačić, dok je o životu umjetnika, protkanom tragedijom i slavom, govorio Eli Tauber. Izložbu je pred mnoštvom posjetitelja i uglednika otvorila Elma Kalnitz, generalna tajnica Zajednice židovskih općina u BiH. Tuzlanski Monmartr Pinto je jedan od najneobičnijih izdanaka naše mješovite kulture, koji je, još davno, dok je prošlo stoljeće ulazilo u posljednju dekadu prve polovice, na poziv već iseljene sestre Erne, krenuo na predaleki prekooceanski put. To su ona putovanja kada se više nikada ne osvrnete za sobom. Zato je i naša spoznaja o njemu prilično tanka, premda se radi o velikom umjetniku, s velikom i debelom biografskom i filmskom pričom, koje možda ne bi ni bilo, kao što vjerojatno ne bi bilo ni ove izložbe, da se te 1939. godine nije odlučio poslušati sestru i izbjeći naslućivani pakao holokausta, kojega neće preživjeti niti jedan izdanak njegove obitelji, ostale s ovu stranu velike bare. Pinto je rođen u Bijeljini, ravno prije stotinu i jedne godine, a otac se s tom uglednom židovskom obitelji seli u Tuzlu, gdje mali Pinto počinje slikati i tom gradu ostavlja u baštinu vrlo živu aktivnost, kao što je i u domu Pintinih uvijek bilo živo, čega se u nekoliko rečenica svojedobno prisjetio i veliki mu susjed i generacijski "parnjak", Ismet Mujezinović.  U neslužbenoj tadašnjoj tuzlanskoj čaršiji Mujezinović i Pinto su slovili za "konkurenciju", dok su u stvarnosti radije uživali u prijateljevanju. Jer, živote umjetnika uskoro će sudbina razdvojiti, pa Ismet kaže:
"Njegova kuća je bila kuća melodije i ritma. Dom Haima Pinte, zračenjem ugođaja skladnog odnosa u porodici, bio je često, ne samo moje, prijatno utočište, mjesto zanosnog doživljavanja lijepog, u raznim oblicima duhovnog stvaralaštva." Zato ne treba čuditi tvrdnja uvodničara u sjajno opremljenom prigodnom katalogu, tiskanom u povodu stote godine umjetnikova rođenja i dvadesete od njegove smrti u Meksiku, da je ˝kuća Pintinih nazivana tuzlanskim Monmartrom˝. Pinto odlazi, dakle, ravno Los Anđeles, u Holivud, gdje je Erna radila, odmah se s dobrim preporukama i s nesumnjivom snagom nadarenosti baca na rad u studiju nikog drugog, do Walta Disneya. Tu će dočekati američko državljanstvo i dodati novo, američko ime. Svoj udio u stvaranju nove povijesti i slamanja fašizma, Pinto će dati sudjelujući u teškim borbama protiv Japanaca po pacifičkim pučinama i otočjima, e da bi se tek poslije rata mogao vratiti svojoj jedinoj ljubavi - slikarstvu. I tek u 41-oj godini života steći diplomu umjetničke akademije na losanđeleškom The Chouinard Art Institute, i navaliti na izložbe. Putovanje bez osvrtanja Taj posao, a valjda i neki nemir zbog događaja koji bi ga psihički dotukli svaki put kada se prisjeti Bosne i obitelji, vodi ga do Mexica, i Pinto ide na još jedno putovanje bez osvrtanja. Nastanjuje se u novoj domovini 1950. godine, u potrazi za novim obzorjima i mitovima, utvrđujući svoje opredjeljenje za likovnim doživljavanjem Mexica tako što prihvaća mjesto predavača na Institutu Allende, u San Miguel de Allendeu, "okrećući" i sebe i studente prema tehnici murala. Radi "Život i smrt Ignacija Allendea" u suautorstvu s velikim meksičkim muralistom Siqueirosom, onda čuveni mural "Geneza" u Rimu, a murali koje je potom ostavio za sobom u kalifornijskom Clairmontu i drugdje, uvrstili su Pintu među vodeće muraliste američkoga kontinenta. Na svom fakultetu bio je i šef katedre i dekan, i u mirovinu će otići kao "dekanemeritus". Silu značajnih nagrada je dobio, o njemu će Carlos Merida napisati i ovo: ˝Rođeni slikar, sa izvanrednim mogućnostima i pravi stvaralac! Njegov kolor je pojava delikatne suptilnost i najvišega dometa. Neka od njegovih djela postižu istinsku hromatsku simfoniju.˝ (Dragan MARIJANOVIĆ - Oslobođenje) |