TUZLARIJE - KULTURAMali princ ostaje u Tuzli Piše: Maja Nikolić (Dnevni list) U Tuzli je sinoć održana završna Manifestacija Susreta dječjih pisaca Vezeni most koji organiziraju Udruženje prijatelja knjige Mali princ, Dom mladih Tuzla i Izdavačka kuća Bosanska riječ iz Tuzle.  Nagrada Mali princ po prvi put je pripala tuzlanskom dječjem književniku Zejčiru Hasiću. Njemu ova književna nagrada mnogo znači, mada kako ističe mnogi su oni koji dječje pisce doživljavaju u smislu „takvi nemaju pametnijeg posla“. „Neopravdano dječja književnost je na repu skale od onoga što se piše, a kada ljudi prepoznaju da je pisac za djecu nešto lijepo i plemenito napisao bez čega zapravo prave književnosti i nema onda je to nešto što ljude vezuje.“
Kazao je književnik Zejčir Hasić i dodao da je ovo odlična prilika da nisu uvijek samo glavni gradovi oni u kojima se nešto događa. Susreti dječjih pisaca BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore pod nazivom Vezeni most organiziraju se u cilju afirmacije i daljeg poticanja dječjih književnih stvaratelja u BiH, poticanja navike čitanja, kao jedne od najbitnijih vrijednosti u razdoblju odrastanja i formiranja mlade osobe. Kako Hrvatska doživljava ovu čuvenu književnu nagradu Mali princ pojasnio je hrvatski književnik Hrvoje Hitrec koji je bio nominoran s knjigom Humandel. „U Hrvatskoj se veoma malo zna za ovu nagradu. Znaju oni koji trebaju znati, ali večina je tek samo čula. Mali princ se čuje ali ne dovoljno, a meni osobno znači dobra prilika da dođem u Tuzlu.“ ističe Hitrec. Dječja književnica iz Srbije Vesna Ćorović Butrić bila je nominirana s knjigom Unatraške. Ona ističe da se boji tehnologije koja sve više zamjenjuje knjigu. „Ja imam sina od osamnaest godina i po njemu vidim da je to generacija koja ima popunu drugačiju svijest kako doživljavaju svijet. Oni imaju neke svoje male prinčeve, imaju neke svoje planete i to valjda tako i treba biti.“ističe Ćorović Butrić. Gdje živi more naziv je knjige Dušana Đurišića iz Crne Gore. Prema njegovim riječima dječja književnost je veoma važna, jer upravo iz nje izrastaju veliki čitatelji. „Ništa ne može zamijeniti knjigu u rukama, knjigu iz koje majka djetetu čita uspavanku, iz koje dijete uči pjesmu, iz koje dijete uči ilustraciju i u kojoj se utkiva u ljepotu pjesničkih poruka.“kazao je Đurišić. Cilj književnih susreta Vezeni most je svakako da Tuzla postane jedno prepoznatljivo središte dječje literature u regiji i mjesto u kome se dječji pisci okupljaju s radošću, kako su to činili i ranije, punih 19 godina na književnim susretima Oktobarska poetska dugovanja. Nagrada za najljepše pismo Malom princu pripala je Uni Alić, učenici III b razreda Osnovne škole Novi Grad iz Tuzle. Susreti dječjih pisaca koji imaju međunarodni karakter, na ovaj način ipunjavaju svoju misiju i cilj, posjetiti i obradovati što više broj djece u što više sredina, predstaviti što više pisaca i novih knjiga iz drugih zemalja, uključiti što više djece i mladih da budu aktivni sudionici. Nagrađeno pismo Dragi Mali Prinče, Molim te da nakratko prekineš svoje pustolovine, malo oboriš pogled i upoznaš nekog manjeg od sebe. Zovem se Una jer su tako odlučili moji roditelji. Možda je tako bolje. Da se ja pitam svakog dana bi imala drugačije ime. Tako mi se više sviđa. Uostalom, sva djeca bi trebala imati privremena imena dok ne porastu i sama odluče kako će se zvati. Ja sam dobila ime po rijeci Uni. Ova rijeka je daleko od tebe, u jednoj maloj zemlji koju niko ne voli. Rijeka je čista i lijepa i po njenim slapovima voze gumene čamce hrabri i ludi ljudi. Moji roditelji su jednom išli da plove niz Unu. Njihova vožnja ima nekakvo čudno strano ime, koje nikako ne mogu da zapamtim. To nije ni važno. Važno je da su se oni prevrnuli i da se moja mama nagutala mnogo vode. Ja to nisam osjetila, mada sam već bila u njenom stomaku. Tata kaže da sam svakako bila u vodi i to u nekakvom maminom balonu. Tada su odlučili da mi daju ime Una. Šta bi bilo da se njihov čamac prevrnuo u rijeci Vrbas? Ili Jali? Čitav razred bi se smijao mom imenu. Zapravo, ja pomalo sumnjam u njihovu priču. Prvo i prvo, još nisam imala priliku vidjeti čistu i lijepu rijeku. Gdje god sam išla susretala sam samo plastične kese zapletene u krošnje okolnih vrba, gume, staklo i lim. U mom gradu rijeka ružno miriše. U rijeci treba da stanuju ribe, a ja ih nikada nisam vidjela. Vodu iz česme ne smijemo piti, već samo onu skupu, iz flaše. Onda te prazne plastične flaše završe u rijekama s ostalim smećem. Zato ne vjerujem da postoji ta čista rijeka koja se zove isto kao ja. Drugo i drugo, kada sam tražila da me odvedu da vidim tu rijeku tata je šutio, a mama rekla: „Drugi put“. Tata je mnogo tih od kad je ostao bez posla. Od tada manje putujemo, a mama se rjeđe smije. Ponekad mislim da je to zbog mene i tada sam strašno tužna. Voljela bi ih vidjeti nasmijane i sretne kao na onoj slici gdje tata vesla, a mama ima veliki stomak i žuti šljem na glavi. Zato te molim Mali Prinče da dođeš u zemlju koju niko ne voli i da me odvedeš daleko, daleko. Da vidim rijeku po kojoj sam dobila ime. Obori pogled jer sam mala i možda me nećeš vidjeti. Tamo ću se slikati u onom istom gumenom čamcu. Plazit ću jezik, kolutati očima i praviti glupe grimase. Radit ću bilo šta samo da osmjeh ponovo vratim na lice mojih roditelja. Povjerovat ću čak i da postoji čista i lijepa rijeka po imenu Una. Priredio(la): S.M. |
