TUZLARIJE - KULTURA

02.09.2008.
Cum grano salis - predstavljanje nominiranih romana
˝Grad u zrcalu˝ Mirka Kovača


Od 4. do 7. septembra 2008. godine u Tuzli će biti održani 8. Međunarodni književni susreti Cum grano salis. Danas vam predstavljamo roman "Grad u zrcalu" Mirka Kovača, koji je jedan od pet nominovanih romana za književnu nagradu "Meša Selimović.

MIRKO KOVAČ

Mirko Kovač, rođen 1938. u Petrovićima kod Bileće. Autor je više romana, zbirki pripovijedaka, eseja, TV i radio-drama i filmskih scenarija. Već prvom knjigom proze «Gubilište» (1962.) izaziva političke i ideološke osude. Za knjigu priča «Rane Luke Meštrevića» (1971.)

Mirko Kovač
dobiva nagradu «Milovan Glišić» koja mu je dvije godine kasnije oduzeta, a knjiga je povučena iz knjižara i knjižnica. Za «Slike iz porodičnog albuma Meštrevića», novu pripovijest u zbirci, dobiva Andrićevu nagradu. U Zagrebu mu izlaze romani «Ruganje s dušom» (1976.) i «Vrata od utrobe» (1978.). Knjiga dobiva NIN-ovu nagradu kritike za roman godine (1978), Nagradu Željezare Sisak (1979) i Nagradu biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu (1980).

Slijedi roman «Uvod u drugi život» (1983.), te knjiga eseja «Evropska trulež» (1986.), za koju će Kovač dobiti i drugu NIN-ovu nagradu. Knjiga priča «Nebeski zaručnici» objavljena je 1987., a potkraj 1990, sarajevska «Svjetlost» objavljuje Kovačeve «Izabrane knjige» u šest tomova. U istom gradu, još za trajanja rata, 1995. objavljuje roman «Kristalne rešetke». Godine 1996. u Zagrebu izlazi «Rastresen život», dopunjena, uređena i pročišćena verzija romana «Uvod u drugi život».

U Beogradu iste godine izlaze pripovijetke pod naslovom «Na odru». Izabrani Kovačevi scenariji objavljeni su u knjizi «Okupacija u 26 slika i drugi scenariji» (1990.). Mirko Kovač dobitnik je uglednih međunarodnih književnih nagrada Tucholsky-Prize (1993.) koju dodjeljuje Švedski PEN-centar i Herder-Preise (1995.) jednog od najznačajnijih književnih priznanja na njemačkom govornom području. Djela su mu prevođena na francuski, njemački, engleski, talijanski, švedski, nizozemski, poljski, mađarski, češki i dr. U jeku rata, godine 1991., napušta Beograd i nastanjuje se u Rovinju gdje i danas živi.

"GRAD U ZRCALU"

Dvanaest godina nakon izlaska svoga posljednjeg romana «Kristalne rešetke» Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov «Grad u zrcalu». Ovim romanom Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta.

Ipak, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnoga piščeva života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva, kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da, ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog ja da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima – kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom – prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno.

Pripovjedač «Grada u zrcalu», inače i sam književnik, vere se po obiteljskom stablu i njiše mu grane tresući na papir plodove životnih priča koje tvore kroniku njegove porodice, odnosno obiteljski nokturno, što je i podnaslov romana. Iz pozicije odrasle dobi pripovjedač rekonstruira prošlost i prisjećajući se vremena svoga odrastanja sabire rasute trenutke svoga i života svojih bližnjih proživljenih na tvrdom hercegovačkom kamenjaru.

Pritom se ponajviše ipak zadržava na životnoj priči i sudbini svoga oca, pomalo neodgovornog i prilično grubog, ali inteligentnog patera familiasa, koji je u čestim lutanjima u koja se upuštao – ako ništa drugo, onda u zemlju alkohola – neuspješno pokušavao pobjeći od sebe sama. Uzevši književnika za pripovjedača Kovač se upušta i u propitivanje procesa nastanka književnoga djela, odnosno umjetnosti, kao i osvješćivanje smisla umjetničkoga stvaranja, odnosno pisanja, ali se ne libi ni komentiranja i analize vlastita rukopisa, posredujući pritom i pojedine anegdote iz svoga bogatoga književničkog iskustva. No, pri pisanju ipak neprestano pazi na koherenciju rukopisne arhitektonike koja unatoč čestim metaliterarnim ekskursima i digresijama ni u jednom trenutku ne biva narušena, niti poljuljana.

Izvrsnim romanom «Grad u zrcalu» Mirko Kovač suvereno dovršava višesveščanu ali i višedesetljetnu »vožnju uskotračnom prugom obiteljskoga vlaka« krševitim predjelima zavičaja, rasplićući magije života i halucinacije dječaštva na literarno nesvakidašnje moćan način te potvrđujući ponovno predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkoga stvaranja.

(Božidar Alajbegović, «Vijenac», broj 368, april 2008.)