TUZLARIJE - KULTURA˝Kipovi˝ Franje Ledera
Kao neko u čijoj se kući govorilo njemački i ko je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1932. godine, mogao je birati gdje će raditi i živjeti. Ipak, dok su po završetku studija iz njegove generacije odlazili u svjetske umjetničke prestolnice, Leder se vratio u svoju rodnu Tuzlu. A Tuzla, rudarski gradić, bez velikih umjetnika koji su u njemu stvarali, bez umjetničke i kulturne tradicije, nije bio mjesto gdje bi se veliki talenat Ledera mogao razvijati. Emotivno vezan za Tuzlu cijeli život je ostao u njoj, nije imao riješena ni osnovna egzistencijalna pitanja, živio je dan za danom, u nekom svom svijetu, pomalo izgubljen. Nije mario za tuđe priče, a ljudi su pričali, i sada pričaju svašta, i kao u svim pričama bilo je i istine i pretjerivanja. Nizak rastom, sa šalom oko vrata, kapom i obaveznim mantilom, bio je bučan, otresit. Dok je radio kao profesor u gimnaziji izazivao je čuđenje jer je znao i opsovati na času. Bilo mu je važno mišljenje rudara, radnika, imao je želju koja mu se nije ostvarila, da mu jedno veliko djelo bude na Brčanskoj a drugo u Kreki, pa kad rudari ulaze u grad da kažu „eno našeg Ledera“. Nije mu se ostvarila želja ni da bude uz ženu koju je beskrajno volio i za kojom je izgleda cijeli život patio. Prema figuri ljubavi iz studentskih dana izvajao je čuvenu Ledu na Slanoj Banji. Pokušavajući da se snađe u ovom svijetu pio je puno, sve više i više dok mu alkohol nije oduzeo sve, pa i stvaralačku moć. Zato i njegova kasnija djela imaju manju umjetničku vrijednost. Prijatelji su mu pokušavali pomoći ali bi na kraju dizali ruke i puštali ga da živi kako je htio. Spavao je na klupi, pokriven mantilom, tražio je od poznanika novac koji bi prvom prosjaku dao, grad ga je prijavio i za narodnu kuhinju, a on je tu hranu nosio životinjama na Slanoj Banji. Jednog dana 1963., mala bučna figura nije se pojavila na tuzlanskim ulicama, pročulo se po gradu da je umro. Cijeli grad izašao je tada da mu oda posljednju počast a njegova kontraverzna ličnost nastavila je da živi kroz njegova djela i priče o njegovom boemskom životu. Kroz ciklus priloga o tuzlanskim spomenicima, o svakom njegovom djelu, a na žalost mnoga su i uništena, napisat ćemo nešto. Radio je mnogo ali je skulptura vrijednih pažnje malo ostalo. Likovno najvrijednija njegova djela su uništena 1941. godine i to portreti osnivača sokolstva u Čehoslovačkoj, koji su se nalazili u Sokolskom domu Tirš, Masarik, zatim poprsje Todića, kralja Petra I, reljefi “Put ka slobodi”, velika kompozicija i još nekoliko veoma uspješnih skulptura. Danas predstavljamo četiri velika kipa – Lederove Kandelabre na prvom betonskom mostu preko Jale čija je gradnja počela 1935. godine prema projektu Bogdana Đukića.  Sljedeće 1936. godine postavljeni su kipovi i od tada Tuzlaci most zovu „most sa kipovima“ ili u kraćoj verziji jednostavno "kipovi". Iako su rađeni u vještačkom kamenu Leder je postigao sklad linija ljudskog tijela.  Dva kandalabera su u jednom periodu bila pala u Jalu, što je izazvalo veliku pažnju prolaznika, a onda su izlivena nova dva u istoj tehnici.  Slike koje objavljujemo pokazuju kako Lederovi, sada već sedamdesettrogodišnjaci, izgledaju danas. Komentari su uključeni pa možda svi zajedno saznamo i nešto više. S.Mešić |
