TUZLARIJE - KULTURAPutopis Senada Švrake Dolazak u Mauritaniju Sve naše brige o ulasku u Mauritaniju (vidi prvi nastavak), pokazale su se nepotrebnim. Nakon 3 km vožnje po bespuću ničije zemlje stigli smo na granični prelaz. Žandarmerija je upisala brojeve registarskih tablica u kompjuter, policija je ubilježila brojeve pasoša u teku i izdala nam vize. Na carini smo potpisali izjave kojima se obavezujemo da nećemo prodati vozila u Mauritaniji i da ćemo ih izvesti iz zemlje u roku od 30 dana. Platili smo po 20 eura za vize, po 10 eura za vozila i oko 30 eura za osiguranje. Atmosfera na afričkim granicama je pomalo zbunjujuća za bijelce nenavikle na afrički stil, ali u suštini sve je to bila obična formalnost i nakon pola sata zadržavanja bili smo slobodni da idemo svojim putem. U glavnom gradu Mauritanije, Nuakšotu, dočekao nas je moj prijatelj, Ali Si, koga sam upoznao deset godina ranije u Parizu.  Ali i njegova porodica su nas primili kraljevski. Četiri dana smo uživali u toploj atmosferi pravog afričkog gostoprimstva. Tome je naročito doprinijela gospođa Si pripremajući za nas raznovrsne domaće specijalitete i tradicionalni mauritanski čaj kad bismo se uveče vratili kući.  Ali nam je pomogao da se snađemo u ovom haotičnom gradu od 800.000 stanovnika. Odveo nas je da vidimo pijacu deva, zanatski centar, ribarsku plažu, veliku džamiju i pokazao nam put do marokanske ambasade gdje su, nakon popriličnog natezanja sa neljubaznim službenicima i protesta kod konzula, Adnan i Armin nekako uspjeli dobiti marokanske vize. Bez njih ne bi mogli ponovo ući u tu zemlju i bili bi prisiljeni zaobići pola Afrike da bi se nekako vratili u Evropu – ili bi morali do kraja života ostati u Mauritaniji.  Nisam siguran za njih, ali mene to možda i ne bi previše pogodilo. Mauritanija je zemlja gdje su ljudi veseli, žene graciozne, a život teče ugodnim, usporenim ritmom. Još kad se tome pridoda da je Mauritanija islamska republika i da svako smije imati više žena... (Opaska: to se može i kod nas, ali se ne smije...)  Bilo kako bilo, kad je došlo vrijeme da se oprostimo od naših ljubaznih domaćina, bilo je to sa iskrenim žaljenjem, ali vrijeme nas je neumoljivo tjeralo naprijed. Takva je sudbina putnika – uvijek mora ići dalje...  Najveća pustinja na svijetu, Sahara, proteže se od Crvenog mora do Atlantskog okeana prekrivajući površinu od 9 miliona kvadratnih kilometara. To je prostor 180 puta veći od Bosne i Hercegovine. A ko je od nas obišao cijelu BiH, svaki njen zakutak, iako živimo tu cijeli život? Uglavnom, skoro niko. Jasno je dakle da je u jednom kratkom putovanju kao što je naše, nemoguće upoznati ogromni prostor Sahare. Zato smo zadali sebi precizan cilj: posjetu starim gradovima Šingeti i Uadan, oko 650 km sjeveroistočno od Nuakšota.  Vozili smo se cijeli dan među pješčanim dunama i golim vulkanskim brežuljcima. Uveče smo se ulogorili ispod jednog takvog kamenitog brda i proveli mirnu noć pod vedrim nebom. Ovde nije bilo ni kreketa žaba da nas uspava, ni zrike zrikavaca, ni zujanja komaraca – samo trepet zvijezda...  Ujutro smo poranili i popeli se na 300 metara visok brijeg od stvrdnute lave da osmotrimo okolinu. Kamen, pijesak i poneka trunka kržljavog zelenila prostirali su se unedogled. Adnan je bio ponio zamotuljak suhog drveta, pa je na vrhu zapalio vatru i kuhao nam kafe i čajeve, već prema tome šta ko voli. (Barba ne pije kafu, kao da nije Bosanac...) Poslije doručka na vrhu brda, vratili smo se u logor da se spremimo za nastavak puta. Tu nas je dočekalo iznenađenje: dok je podizao šator, Adnan je ugledao neželjenog gosta: velikog akrepa. Misleći da je našao baš zgodnu, prostranu rupu u kojoj će u miru provesti dan, zaštićen od vrućine i mrskog mu sunca, akrep se zavukao pod šator, ne pitajući se da li tu već neko stanuje. Na svu sreću, Adnan ga je primijetio na vrijeme, pa ga je otresao sa šatora. Svjestan koliko je ružan, akrep je strugnuo po pijesku i brzo se sakrio u obližnji busen trave, da ga niko ne vidi (akrepi izlaze samo noću).  Šaljivi ton ove anegdote, ne znači da se s akrepima treba šaliti: od akrepa u Maroku pogine stotinjak ljudi svake godine! (Pretpostavljam da svako zna da je akrep turska riječ za škorpiju). Poređenja radi, nepravedno ozloglašene ajkule pojedu manje od deset ljudi godišnje u cijelom svijetu. Nakon uzbuđenja s akrepom, završili smo s dizanjem logora i krenuli dalje na put, sve dalje u pustinju ... (nastaviće se). Senad Švraka Vezani tekst: Od Tangera do ničije zemlje Priredio(la): S.M. |