TUZLARIJE - KULTURAPutopis Senada Švrake Povratak u Maroko Pogrešno je zamišljati pustinju kao monoton, dosadan predio u kojem se nema šta vidjeti. U Sahari postoji velika raznolikost pejzaža. Od pješčanih duna, preko planinskih visoravni, do oaza izgubljenih u bespuću, oku putnika uvijek se nudi nešto novo, interesantno i neobično. Ljepota ovih netaknutih predjela je veličanstvena. Ipak, nije svako u stanju vidjeti i prepoznati tu ljepotu, jer svaka ljepota se nalazi prije svega u oku posmatrača. Zato, ako je i u vašem oku negdje skriven djelić plavog neba, ili sinjeg mora, ili neki snijegom zameteni, a još neotkriveni vrh Himalaja, za koji samo vi znate, nastavite sa mnom i mojim drugovima Adnanom i Arminom našu malu afričku pustolovinu.  Mauritaniju smo ostavili sa iskrenim žaljenjem, dijelom zbog magije Sahare, ali još više zbog ljubaznog prijema na koji smo naišli u ovoj siromašnoj ali prijatnoj zemlji. Forsiranim tempom stigli smo na granicu i nakon nekoliko sati kuhanja na suncu, dok smo čekali da nas pretrese ukupno 6 državnih službi, (dvije žandarmerije, dvije policije i dvije carine), našli smo se ponovo u Maroku. Tačnije bi bilo reći da smo se našli u Zapadnoj Sahari, jer marokanska okupacija ove teritorije nije nikada međunarodno priznata. Ipak, marokanska vojska, policija i carina sjede na granici, pa bi bilo malo blesavo insistirati na pobijanju očigledne činjenice da su Marokanci ovde gospodari. Bilo kako bilo, to zapetljano geopolitičko pitanje bilo je za nas od drugorazrednog značaja, jer smo u tom momentu bili zaokupljeni mnogo važnijim pitanjem: "gdje je naše pivo"?  Naime, u Mauritaniju je zabranjeno unositi alkohol, a nama je bio ostao jedan karton Premingera koji smo u dolasku zakopali u pijesak tridesetak kilometara prije granice. Preduzeli smo sve potrebne mjere da budemo sigurni da ćemo dragocjenu tekućinu pronaći u povratku. Zabilježili smo GPS poziciju mjesta gdje smo sakrili naše blago, a da bismo smanjili rizik da pivo pronađu neovlaštene osobe, zakopali smo ga na rubu minskog polja i mjesto dobro zamaskirali kamenjem. Sve ove predostrožnosti su donijele očekivane rezultate i naše drago pivo smo pronašli tačno tamo gdje smo ga ostavili, netaknuto. Naše veselje bilo je bezgranično. Teško možete i zamisliti, dragi čitatelji, šta znači karton piva u Sahari.  Okrijepljeni Premingerom, nastavili smo dugo putovanje na sjever. Zapadna Sahara je dugačka zemlja, nevjerovatno dugačka. Cesta je ravna, tu i tamo poneka krivina, ali uglavnom pravac se nastavljao na pravac i teško je bilo ostati budan za volanom, odnosno za upravljačem motora.  Kad smo došli do Agadira, skrenuli smo u planine i vožnja je postala interesantnija. Započeo je uspon na Atlas. Prelazili smo visoke prevoje, pratili vijugave planinske rijeke, kampovali pod stablima argana, drveta po svemu nalik maslini, ali koje ipak nije maslina. Vrijeme je postalo neobično hladno. Nakon saharske vrućine, ova promjena klime nas je neugodno iznenadila. Kampovanje pod vedrim nebom postalo je aktivnost na vlastiti rizik. Ko se prehladi, ko mu je kriv. Kako smo se penjali sve više nebu pod oblake, tako su ceste postajale sve vijugavije, sve uže i asfalt sve lošiji. 26. marta stigli smo u selo Imlil, smješteno na visini od 1800 metara. Ovde je bio kraj ceste. Dalje se moglo samo pješke.  Odlazimo u "maison des guides", (u doslovnom prevodu "kuću vodiča"), nešto kao turistički ured, potražiti informacije. Tamo nalazimo jednog vodiča koji je istovremeno i vlasnik prenoćišta. On nas poziva da pođemo pogledati njegov "hotel". Idemo s njim i nakon sat vremena mukotrpnih pregovora, obilno zalivenih jakim marokanskim čajem, postižemo dogovor o cijeni prenoćišta i logističke pomoći za uspon na vrh. Ta pomoć se sastojala od mule koja će nositi naše stvari do granice snijega na visini od oko 2800 metara i kuhara koji će ići s nama do planinske kuće na visini od 3200 metara i pobrinuti se da gore u planini ne budemo gladni.  Najviši vrh Atlasa, Tubkal, visok 4167 metara, na fotografijama dostupnim na internetu izgleda veselo, osunčano i gostoljubivo. Pošto se nisam imao namjeru penjati na vrh, ocjenjujući da je to iznad mojih mogućnosti, nisam pridavao previše pažnje planinarskoj opremi. Smatrao sam da će mi za uspon do planinarskog doma smještenog ispod Tubkala, na visini od 3200 metara, biti dovoljne obične cipele i nešto toplije odjeće. Zaboravio sam da se u planini, isto kao na moru ili u pustinji, ne smiješ igrati s prirodom i da moraš uvijek biti spreman na iznenađenja... Nastaviće se. Senad Švraka Vezani tekstovi: Od Tangera do ničije zemlje Dolazak u Mauritaniju Tri Bosanca u Sahari Priredio(la): S.M. |