TUZLARIJE - KULTURAPutopis Senada Švrake Pohod na vrh Atlasa Zadnji nastavak Hladno, vlažno jutro u selu Imlil na Atlasu. Prethodnog dana, kad smo stigli ovde, 4167 metara visoki Tubkal, najviši vrh Atlasa, bio je okupan suncem. Danas uzalud pogledom tražimo planinske vrhunce izgubljene u tmurnim oblacima. Pitamo vlasnika prenoćišta (ko biva domaći je čoek pa bi trebalo da zna) hoće li se oblaci razići? Zagledan u nevidljivi vrh, on mudro, ko da mu je Solomon bio djed, odgovara: vidjećete kad se popnete – ako se popnete.  U 8:22 ujutro, sve je spremno za polazak. Mula je natovarena, oprema tri puta pregledana. Zemljanom stazom pješačimo oko 3km, zatim gazimo preko potoka koji teče po dnu širokog riječnog korita, prekrivenog oblucima veličine od krompira do lubenice. Poslije prelaska gaza, staza se sužava, postaje strma i kamenita. Ritam hoda se usporava, dah postaje kraći i teži. Mula se puši pod teretom naših ranaca i opreme.  Umjesto priželjkivanog razvedravanja, oblaci postaju sve gušći i ubrzo nas prve kapi kiše primoravaju da obučemo nepromočivu odjeću. Adnan i Armin kao iskusni planinari, dobro su opremljeni kako odjećom tako i obućom, ali ja na nogama imam samo visoke cipele namijenjene za vožnju motocikla, koje su već prešle 8000km kroz Afriku. Izgrebane i oštećene, odavno su izgubile svaku nepromočivost. Pošto sam bio "isplanirao" lijepo i sunčano vrijeme za uspon, ne samo zbog naše udobnosti nego i zato da snimci i fotografije ljepše izledaju, nisam ponio odgovarajuću opremu za slučaj lošeg vremena. Atlas je odlučio da me primjerno kazni zbog te nesmotrenosti. Dva sata po polasku iz Imlila, kiša se pretvorila u pljusak, a staza po kojoj gazimo, pretvorila se u potok. Tražimo kamenje koje viri iz vode da na njega spustimo stopalo, preskačemo najdublja mjesta. Oblačimo debele jakne za koje smo mislili da nam uopšte neće trebati. O snimanju pod tim uslovima, nema ni govora. Naše muke ostale su nezabilježene video kamerom i samo nekoliko mutnih fotografija svjedoči o nevremenu koje se sručilo na nas. Na visini od 2700 metara kišu smjenjuju krupne snježne pahulje. Vlasnik mule rastovara svoju životinju i okreće nizbrdo, nestrpljiv da se što prije izvuče iz ovog kijameta i vrati u dolinu i topli dom. Mi to ne možemo sebi dozvoliti. Nastavljamo se probijati kroz sve gušću snježnu zavjesu koja postepeno prerasta u pravu mećavu. Vjetar huči, snijeg nas šiba po licu i neobičnom brzinom zatrpava i zameće stazu koja se više ne može razaznati. Oprezno gazimo po već dubokom snijegu, nastojeći da ne polomimo noge na stijenama nevidljivim ispod snježnog prekrivača ili da se ne okliznemo i skotrljamo u 300 metara duboki klanac na čijem dnu huči planinska rijeka. Moje su noge već odavno potpuno mokre i ne samo što odvratno šljapkaju u teškim, promočenim cipelama, nego su i potpuno sleđene i uprkos hodu, ne mogu se zagrijati. Na visini od oko 3000 metara počinjem osjećati efekte razrijeđenog zraka. Kao da osjeća da mi je teško, Čiko skače oko mene, umiljava se i pokušava da me ohrabri. Posljednjih sto metara uspona iziskuje nadljudski napor. Više ne vidim ni Armina, ni Adnana, ni neumoljivu planinu oko sebe. Uspon koji sam bio zamislio kao malo naporniju šetnju po lijepom vremenu i čistom planinskom zraku, pretvorio se u pravu borbu. Sad ne smijem stati, a nemam snage da idem dalje. Pokrećem noge kao automat i konačno se uspijem dovući do planinskog doma i svaliti se na klupu ispred ulaza. Sljedećih nekoliko sati provodim u borbi sa hipotermijom koja je počela da me obuzima. U planinarskom domu temperatura je oko 15 stepeni, vlaga se kondenzuje na zidovima i stropovima i uprkos toplim dekama i vrućim čajevima, neprekidno drhtim od zime i nikako se ne uspijevam zagrijati. Tek predveče, domaćin je naložio vatru u ognjištu pa sam nekako uspio povratiti tjelesnu temperaturu sjedeći uz kamin. Za to vrijeme, Adnan i Armin su mirno igrali šah. Mlađi i jači od mene, njih dvojica su bez poteškoća podnijeli ovaj uspon koji je za mene bio tako dramatičan. U planini sve je relativno i svako treba da zna procijeniti svoje snage...  Sutradan, sviće vedro jutro. Tubkal je obasjan suncem, ali dolinu zaklanja teška masa sivih oblaka. Adnan i Armin se spremaju za napad na vrh – ja i Čiko ćemo ih sačekati u planinarskom domu. Obučeni kao astronauti, sa metalnim kramponima na cipelama i cepinima u rukama, Adnan i Armin se uspinju uz snježnu padinu i nakon nekoliko minuta nestaju u planini. Lijepo vrijeme nažalost nije potrajalo. Nakon manje od sat vremena, sunce prekrivaju oblaci, vrh nestaje u mliječnoj zavjesi, snijeg ponovo počinje padati. Po lijepom vremenu, potrebno je oko tri i po sata za uspon i povratak s vrha u planinarski dom. Ali, četiri sata nakon polaska, dva hrabra bosanska planinara još se ne vraćaju. Šta je s njima? Da li su uspjeli osvojiti vrh? Da li su zalutali u magli? Da li se neko povrijedio? Još pola sata traje neizvjesnost, a onda Čiko počinje da laje i par minuta kasnije iz magle izranjaju dva lica obrasla u inje i led. Tubkal je pao! Pod teškim uslovima, izborivši se sa mećavom, Adnan i Armin su pronašli pravi put i razvili plavo-žutu zastavu na vrhu Atlasa!  Nakon pauze za ručak, krenuli smo nazad u dolinu. Vrijeme je i dalje bilo loše i silazak naporan po klizavom, snijegom prekrivenom terenu. Povratak u dolinu pokazao nam je pune razmjere nevremena protiv kojeg smo se morali izboriti prethodnog dana. Granica snijega se za 24 sata spustila za 800 metara nadmorske visine. U povratku nas je snijeg pratio sve do 2000mnm. Preostalih 200m denivelacije prešli smo po kiši i u sumrak stigli u naše prenoćište u Imlilu.  Preostalih desetak dana u Maroku iskoristili smo za posjete kraljevskim gradovima Marakešu, Fesu i Meknesu. Obišli smo i sto metara visok vodopad Uzud, najviši u Maroku, te pitoreskni Šefšaun, grad plavih kuća i ulica.  Šestog aprila krug je zatvoren u Tangeru. Nakon pedeset dana provedenih u Africi i pređenih deset hiljada kilometara, našoj maloj avanturi je došao kraj. Doživjeli smo i vidjeli mnogo lijepih stvari.  Naše vrijeme je bilo ograničeno i uspjeli smo posjetiti samo jedan mali djelić Afrike, ali to nam je bilo dovoljno da zavolimo ovaj kontinent i poželimo da se jednog dana vratimo. Dok nas je trajekt nosio prema Evropi, razmišljao sam o tome kako je tužno što se svaka priča mora završiti – ali i kako je to neophodno da bi se napravilo mjesta za nove priče i nove avanture. Senad Švraka Vezani tekstovi: Od Tangera do ničije zemlje Dolazak u Mauritaniju Tri Bosanca u Sahari Povratak u Maroko Priredio(la): S.M. |