TUZLARIJE - KULTURASinoć u BKC-u Održana promocija knjige ˝Odbrana slobode˝ Sinoć je u Bosanskom kulturnom centru održana promocija knjige Alije Uzunovića „Odbrana slobode 1992-1995“. U prepunoj sali BKC-a o knjizi su govorili književnik Atif Kujundžić, Žarko Milanić kao i autor knjige Alija Uzunović.  Odbrana slobode 1992-1995 izbor je novinskih tekstova novinara Alije Uzunovića koji su nastajali tokom srpske agresije na našu zemlju. Knjiga sadrži 150 tekstova, autentičnih izjava i svjedočanstava, a pojavljuje se i više od tri stotine imena aktera rata.  Autor je tekstove grupisao u nekoliko ciklusa. Prvi ciklus nosi naziv „Svjedočanstva“. U njega su uvršteni tekstovi koji govore o zločinima srpskih agresora nad bošnjačkim i hrvatskim narodom počinjenim na području gradova od Bijeljine, Zvornika, Srebrenice, Vlasenice do Banja Luke, Trebinja, Tuzle, Brčkog i ostalih gradova u BiH. U ostalim ciklusima mogu se pročitati intervjui u koje su uvršteni razgovori sa Stipom Mesićem, Dobroslavom Parganom, Ismetom Trumićem i drugima. Takođe, tu si i sadržaji o ratnim susretima s pojedinim hrabrim borcima i humanistima. U ciklusu „Reportaže“ Uzunović nadahnuto piše o užasima koje je rata u BiH donio sa sobom kao što su genocid, masakri civila, nacional-šovinizam, kulturocid i dr. Tu su i tekstovi o dobrim ljudima na svim protivničkim stranama. Knjiga je ilustrovana ratnim fotografijama i objašnjava surovost ratnih dešavanja tokom srpske agresije na BiH. Ovom knjigom profesor Uzunović je zauvijek sačuvao između korica sliku jednog teškog vremena na jednom prostoru. Izdavač knjige Odbrana slobode 1992-1995 je BMG Bosanska medijska grupa iz Tuzle, koja u svojoj biblioteci “Dokumenti” već objavljuje drugu knjigu sa ratnom tematikom. Urednik izdanja je novinar i publicista Mehmed Pargan. U nastavku možete pročitati jednu od priča koja je objavljena u knjizi a vezana je i za naš grad. Objavljena je novinama Front slobode, 16.oktobra 1992. godine Slavku – slava!
Nevjerica i tuga useliše se u Rudarsku 37. u Tuzli. “Je li istina”? i “Jesil ti čuo” – bijaše u utorak najčešće pitanje pri susretima u zgradi, na ulici, u gradu. Duda i Mela nas pitaju, Fadil potvrđuje. Miri kad saopštismo stadoše oči, a Ismeta ih odmah natopi suzama. I tako redom. Najprije dođoše iz Komande jedinice da izraze saučešće roditeljima Dragi i Bojki i sestrama Slavici i Mileni. Komšije i prijatelji potom, s mukom traže riječi utjehe. Uglavnom bez efekta. Nije mala stvar – sin je jedinac, a i sestre, baš kao u onoj tužnoj pjesmi, dok je ljuta borba vođena izgubiše brata rođena. Uskoro ulica i Tuzla na za to određenim mjestima dobiše jedno žalosno štivo za čitanje – posmrtnicu sa gotovo dječačkim Slavkovim likom. Ovaj mirni, dobri momak se među prvima prijavio za odbranu grada. U šali je govorio da je na dvostrukom čekanju: kao tehničar u Siporexu i kao dobrovoljac za Armiju. A kad za ovog artiljerca stiže poziv, iako je imao nekih stomačnih i reumatičnih problema, ne htjede ljekaru. Omiljene hobije šah i ribolov zamijenio je težak ali častan patriotski posao: borba za slobodu. Ponosio se otac Drago na svog sina. Dok su njegovi bivši zemljaci iz Gojčina čet (nik) ovali i udarali granatama po Tupkoviću, Slavko je protiv takvih vodio borbe na Majevici. Novine objelodaniše 13.oktobra: Bandera je u naše ruke pala, a mi iz Rudarske, eto, čusmo da je tu pao i naš Slavko. Ispraćaj u srijedu proteče, kako se kaže uz sve dužne počasti. Dostojanstveno u žalosti, bol u duši, tuga u srcu. I posljednja poruka Slavku: Slava ti i hvala, zemlja da ti je laka, ne zaboravljamo te. Sijalo je tog dana sunce. Za Slavkove suborce ono nije daleko. (Front slobode, 16.oktobar 1992) |
