TUZLARIJE - KULTURAOdržana promocija knjige ˝Dovoljno lud˝ Nihada Mešića Rivera U prostorijama NUB“ Derviš Sušić“ Tuzla sinoć je održana promocija knjiga poezije i proze „Dovoljno lud“ Nihada Mešića – Rivera.  O knjizi je govorio Sabahudin Hadžialić, književnik i novinar, Ajša Salihović pročitala je recenziju dr. Damira Arsenijevića te otpjevala svom prijatelju Nihadu Mešiću jednu od njegovih omiljenih pjesama. Mladi gitarista učenik Srednje muzičke škole u Tuzli Emir Okanović odsvirao je dvije kompozicije a sam autor knjige čitao svoje stihove što je promociji kojoj je prisustvovala rodbina, prijatelji i ljubitelji pisane riječi dalo šarm književne večeri. Jednostavnošću jezika plijeni. Konstrukcijom misli iznenađuje. Poetsko- proznom simbolikom nadahnjuje. I dalje, zarazno moli i voli. Svijet, i sebe u njemu. On voli svoj grad. I njemu se divi, ali i tužno vapi za smislom unutar besmisla proganjajuće svakodnevnice, kazao je Sabahudin Hadžialić te dodao Godinama je skupljao i bol, i ljubav, i žal, i sreću, i tugu, tako da je to moralo buknuti. U pjesmi. U priči. U životu samom. Nihad Mešić je surov i sirov u svom izričaju, ali istovremeno prepoznatljiv duhom, književnošću što zrači.  (...) knjiga čiji je stih aktuelna želja lirskog subjekta da se uhvati u koštac sa prolaznošću i nestalnošću svijeta u kojem živi. Svijet u kojem se živi, i svijet kojeg nema - da li je to jedan te isti svijet, pita se (...) Svijet kojeg nema – osjećaj gubitka evociraju ljudi i mjesta, knjige i pjesme, čime istovremeno ovaj svijet i gradi nanovo kako bi stao, makar na tren, rame uz rame ovome sad, napisao je između ostalog o knjizi i autoru dr. Damir Arsenijević. Kroz pripremljene tekstove može se osjetiti na šta je mislio. Dovoljno lud Kiša pere tuzlanske trotoare, a meni uskraćuje malu noćnu šetnju. Kad se čovjek uljeni, Svaki izgovor je dobar. Bilo bi dobro biti na tren Gane Kelly i plesati i pjevati na kiši. Možda ipak jednom hoću. Biti dovoljno Lud. Kad lajem na drage Kad uhvati me onaj osjećaj iskakanja iz kože, nisam ti ja ba nizašta. Kad lajem na one drage, i nemam snage da budem fin, kažu – nervozan ko pseto, onda me ostavi da se dobro na zraku provjetrim ili me dobro izdevetaj riječima! Kriv Priznajem grijehe svoje. Kriv sam što se trsim drugačiji biti, što kompliciram ono što bi možda jednostavno bilo. Kriv, što bih mogao biti zadovoljniji. Sobom, i drugima. Napisa mi jedan prijatelj, na rastanku u subotu: „you´re as tall, as your soul“. Sad mi valja otvarat´ dušu još više, a stid me. 1972 Eh, gdje su ona vremena, mislim da je bila 1972. Kad sam svečano obećao da ću „marljivo učiti, istinu govoriti i biti vjeran i dobar drug“. Kad ti je sedam godina, nekako povjerujes u sve to. Bojim se da već dugo izbjegavam obećanja. Treba naći hrabrosti i obećati, sebi uprkos. Trudiću se....  Promotor za generaciju Nihada Mešića, reče sinoć Generacija izgubljenih nada. Usvojenih, naoko čudnih sudbina. Danas cyber prostorom omeđenih. Otuđenih. Ne, ja ga neću izdevetati riječima kao što on čini meni, hudom čitaocu njegovom. Ne, ove mazohističke riječi i nisu ništa drugo do pokušaj da dijelom budem dio njegovih izrečenih, ali ne i dosanjanih sanja.
Stihovi i rečenice ispisuju tanana osjećanja, koja je teško skrivati, potiskivati ali i pokazati. Teško reči, teško napisati. Nihad Mešić River ih je ispisao a nakon čitanja cijele knjige vrlo je moguće da će se mnogi osjećati kao on na kraju priče „Jedne večeri o jednom kinu“ u kojoj Mešić spominje i druga Vanju, i mladu učiteljicu Jelenu iz IVb OŠ “Džemal Mandžić“ koju su vidjeli u kinu s momkom, a koja je poginula na Kapiji 1995., uličnog svirača, i još puno toga a završava sa rečenicom „da mi ne vidi suze“. Knjiga, koja se možda i sa suzama čita ali oplemenjuje dušu zbog spoznaje da ima još ljudi, onih koji osjećaju, i misle na druge. S.M. |