TUZLARIJE - KULTURATeatar Kabare, večeras u 19:30 Hanibal podzemni  Na programu Teatra Kabare večeras je predstava Hriste Bojčeva "Hanibal podzemni" u režiji Gorana Damjanca i produkciji Susreta pozorišta BiH Brčko i Teatra Kabare.
Igraju: Damir Mahmutović, Sabit Sejdinović, Emina Goletić, Hazim Mujčinović i Sanela Babić Scenografija: Suad Avdagić Kostimografija: Maja Hrvanović i Šefika Hukić Muzika: Albert B. Savić Izbor muzike: Goran Damjanac i Albert B. Savić Dizajn afiše i plakata, TV spot: Marko Dukić Fotografija: Irfan Brković i Azra Mešić Scenski govor: Damir Mahmutović Scenski pokret: Sanela Babić Tehnika glasa: Emina Goletić Svjetlo i ton: Emir Sulejmanović Jedne noći, u garsonjeri Vasila Vrbanova, siromašnog učitelja pjevanja, iznenadno se pojavljuje Hanibal, dijabolični super-heroj iz podzemlja, radnik na kopanju tunela iz nepoznate podzemne civilizacije. Hanibal Klaudije Tiberije došao je da Vasku uruči milion dolara jer, kako kaže, u Hanibalovim pećinama je u doba Nerona stvorena i tokom istorije razvijena, cijela jedna naprednija civilizacija u odnosu na ovu našu – nadzemnu, i dole, veli on, svi žive u ekstremnom blagostanju, pa su odlučili da svakom stanovniku zemlje poklone po milion dolara, te redom prokopavaju tunele i isporučuju novac... Žanr: Fantastična tragikomedija Kritika: Igra kao inspiracija Ono što fascinira u izvedbi drame Hriste Bojčeva, savremenog bugarskog dramskog pisca, u režiji Gorana Damjanca i ansambla Teatra Kabare iz Tuzle, jeste zdušnost igre i mladalački polet ansambla ovog Teatra, entuzijazam i spremnost da se prihvate svi zahtjevi koje je reditelj postavio pred njih i da daju puno uobličenje idejama koje su prenošene iz tekstualnog predloška u scenske prizore. Igra, pri tom, nije bila samo sredstvo kojim su se akteri koristili da bi došli do svoga cilja, igra je, zapravo, bila njihova inspiracija, bila onaj unutarnji movens, kojim su težili da upravo igri daju i dodatne unutarnje poticaje da se ona razvijori do misterija, do rituala kojim bi teatar ulazio u samu strukturi pjesničkih ideja i da ih obogate sopstvenim uživljavanjem u te ideje predajući gledalištu onu puninu scenskih prizora kojim se teatar oslobađa tekstualnih ograničenja stvarajući novi fon govorenja, onaj fon koji samo teatar može obezbijediti. Teatar Hriste Bojčeva uvijek hvata čovjeka u mreži modernih spletova uslovnosti u kojima dolazi do otuđenja njegova bića, do smisaonog ispražnjenja njegovih egzistencijalnih potencija. U ovoj drami on je uneobičajio svoju storiju time što je načinio dvije dramaturške kružnice sa različitim unutarnjim znakovnim potencijama: vanjskom kružnicom on uspostavlja opće stanje čovjekovo, njegovu zagubljenost u gustoj mreži društvenih institucija u kojima se osjeća zagubljenim kao u paukovoj mreži. To je realno stanje čovjekovo u kojem novac postaje mnogo više od puke čovjekove potrebe. U drugoj kružnici dramaturško usmjerenje dobiva potpuno drugačij određenje, zasnovano na oniričkoj težnji da se dođe do novca, jedinog sredstva kojim se ostvaruju čovjekove egzistencijalne težnje: iz grotla, oniričke jeze, iskače lik sa oznakama davno izumrle rimske civilizacije, sa imenom Hanibal, i, poput klasične formule «Deus ex machina», nudi udovoljenje čovjekovim žudnjama – preobilje novca. I tu počinje igra. Igra koja bi se morala napisati velikim slovom: akteri izvode svoje rituale na površini scene, prostoru realnih stanja, a onda uranjaju u grotlo, povlače se katakombama i tunelima u kojima su se skrivali prvi krišćani od rimske vlasti koja ih je progonila da bi, u podnožju realne istine, kroz stiješnjene otvore ponovo ulazili u realitet scenske istine, ali, još uvijek, opijeni blagodetima do kojih su došli posredstvom svojih oniričkih žudnji za novcem. Istina realnog zamijenjena je oniričkim ritualima kroz koje se, samo na momente prokradala realna istina: šta da čine s tolikim novcem, ali bi ponovo bili obuzeti oniričkim pjanstvom od džakova novčanica koje štedro rasipaju oko sebe. Goran Damjanac, reditelj sa prvim koracima koje čini u staralačkom prostoru svojih rediteljskih zamisli, nalazio je gotovo idealan razmjer iz materijalne činjenice sa preobiljem novca i unutarnje razigranosti aktera. Taj razmjer omogućio je akterima da oslobađaju svoje stvaralačke potencije, da se podaju ritualima u svoj njihovoj raspusnosti, da oblikuju svoje sopstvene igrive partiture, da toj svojoj igrivosti obezbijede individualnu puninu, a potom da ih sprežu i jedinstvenu cjelinu u kojoj su ujednačavali i svoje razigrane potencije i da stvaraju djelo u kojem su se tako moćno izjednačavali da se dobijao dojam da je na sceni bio samo jedan akter rastvoren u nekoliko glumačkih pojedinosti. Njihova su imena: Damir Mahmutović (Hanibal), Sabit Sejdinović (Vasko), Hazim Mujčinović (Pećko), Emina Goletić (Kleopatra) i Sanela Babić ( Sonja). To je ona jedinstvenost koja se u gledalištu oblikovala u cjelovit doživljaj koji su gledaoci štedro pozdravili svojim aplauzima i dali visoku predstavi.. Vojislav Vujanović |