TUZLARIJE - KULTURAOdržana promocija knjige ˝Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince˝ Knjiga o kojoj se u zadnje vrijeme dosta govori a zove se "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince", večeras je promovisana u Tuzli. Autor knjige je Tuzlak Emir Imamović Pirke. Brojnim gostima na promociji koja je održana u 19 sati na "Tenisu", prisutnima se, uz autora, obratio i načelnik Općine Tuzla Jasmin Imamović, koji je između ostalog rekao da je ovo jedna od onih knjiga koje se čitaju u jednom dahu. Zainteresovani su mogli i kupiti knjigu po cijeni od 20 KM. Zanimljivo je da su na promociji bila tri Imamovića. Uz autora knjige, te načelnika Tuzle, promociji je prisustvovao i poznati bh. režiser Ahmed Imamović U nastavku slijedi intervju kojeg je autor dao Feralu povodom izlaska njegove knjige EMIR IMAMOVIĆ, SARAJEVSKI NOVINAR I PISAC, POVODOM SVOGA PRVOGA ROMANA "JEL NEKO VIDIO DJEVOJČICE, KURVE, RATNE ZLOČINCE" KROĆENJE STVARNOSTI Igor LASIĆ 4. svibnja, 2006. Sarajevskog novinara i urednika Emira Imamovića odsad ćemo najavljivati i kao pisca, ma koliko se on ovdje protivio takvoj inauguraciji. Naime, upravo je objavljena njegova prva knjiga, roman "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince" (AGM, Zagreb), veoma ozbiljna, a urnebesna komedija o istinitom slučaju – otmici četiriju djevojčica i pratećem nizu krajnje čudnovatih događaja u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Ako je u BiH, kako kaže Imamović, više išta čudno... - Roman ste pisali po istinitom događaju, što znači da su ga danima pratili mediji. Kako je izgledala čitava situacija? - Zapravo sam najviše motiva i našao u novinama. Adnan Buturović je u Slobodnoj Bosni, nakon hapšenja dvojice otmičara, objavio priču sa puno bizarnih detalja, a iz razgovora sa prijateljem iz te redakcije, Nedimom Hasićem, saznao sam kako je neke činjenice prešutio, jer su bile beskrajno blesave. Već dugo živim s ovom pričom, pa više nisam siguran šta se stvarno zbilo, a šta sam ja izmislio. Pamtim nekoliko detalja: fotografiju jedne od žrtava napravljenu nakon povratka kući, na kojoj djevojčica usisava, a ispod piše kako se vraća svakodnevnim obavezama i dječijim radostima! Sjećam se i da je svako ko je u kući imao visak, dvadeset dekagrama graha, neoprano suđe od kafe i ostale stvari pogodne za proricanje budućnosti, dobio prostor u novinama da kaže gdje su djevojčice. Ipak, moram priznati kako sam, kao valjda i sav normalan svijet, zbilja bio zabrinut činjenicom da su djeca oteta i da sam u onome što će kasnije postati materijal za tekst pronalazio nove razloge za strah. Lako je sada, kad se sve dobro završilo i uglavnom zaboravilo, praviti cirkus. Ne mogu ni zamisliti kako su se roditelji otete djece osjećali. Zato i nisam razgovarao sa akterima događaja niti se trudio da bilo šta, osim motiva i najbizarnijih detalja, bude vezano za događaj o kojem govorimo. Da jesam, ne bih mogao napisati komediju. Ljudskoj se nesreći, ma koliko bila satkana od apsurda, možeš smijati samo dok unesrećene ne upoznaš. Mladunče dinosaurusa - Za sve te događaje saznao sam prvo u kafani, tamo ste nam ih prepričavali prije dvije godine. A rijetke su dobre kafanske priče koje postanu i dobri tekstovi, pa većinu zaboravimo... - Jebeš priču koja se ne može ispričati u kafani! Kad kažem kafana, ne mislim na mesingano mermerne ordinacije u kojima se okupljaju muškarci sa neizbježnim ključem od terenca, mini mobitelom i maksi bicepsima, i žene koje doručkuju kafu bez šećera i kofeina, ručaju salatu, a večeraju jeger i kokain. Kafana – Nostalgija ili Dom za vješanje u Sarajevu – je mjesto za pijenje i propadanje, ali i jedinstvena institucija u kojoj se status ne kupuje nego stiče. Vi ste u pravu kada kažete da puno dobrih priča ode sa dimom čim konobar otvori vrata da se objekat izrači. Čuo sam da je Avdo Sidran svaku svoju veliku rečenicu – a napisao ih je bezbroj – prvo provjerio za kafanskim stolom. Zašto to drugi ne rade? Mislim da je riječ o kombinaciji lijenosti i nepotrebnih težnji da se ne piše onako kako se priča, nego da se u onome što će dobiti CIP katalogizaciju bude neviđeno pametan. Ja sam neke od najboljih rečenica – ako takvih imam – pokupio sa šanka i oko meze. Recimo onu koju sam čuo od Ahmeda Burića: "Volim svaku muziku osim glazbe." - Da se glavni tok priče odvija danas, pretpostavljam da bi akteri svakako negdje zapeli za visočke piramide... Očito se ima o čemu pisati, nije baš dosadno u Bosni i Hercegovini? - Mi, kada hoćemo da nam se vjeruje van poroznih državnih granica, koristimo maštu da stvarnost svedemo u razumne okvire. Kako, majke ti, nekome u Oslu – ma kakvom Oslu, u Karlovcu - objasniti da je u Zenici auto smrvilo kunu zlaticu, a da se država digla od straha, jer se pojavilo mladunče dinosaurusa?! Ili da je borba protiv ptičje gripe počela kada su trojica lovaca iz Hutovog blata prijavila patku koja se - kako je rečeno na Dnevniku – sumnjivo ponašala?! Ja sam naivno mislio da je dovoljno zapisivati događaje bez slovnih grešaka. Kada sam pokušao, shvatio sam da mi niko neće vjerovati. Ponekad imam osjećaj da je BiH veliki TV studio i da nas posmatraju kao Trumana u onom sjajnom filmu Petera Weira. S tim što je on mogao pobjeći, dok nama trebaju vize za izlazak izvan kulisa. A što se piramida u Visokom tiče... Ne znam je li postojala – zapravo čisto sumnjam – ali me neće iznenaditi ako se ukaže. Kada je mojoj tetki Hajri pet tenkovskih granata srušilo kuću podno Visočice, rahmetli tetak, kojeg su inače zvali Dženet (Raj), samo je kazao: "Napraviće dedo novu." Takav je svijet u Visokom: ako trenutno i nema piramide, nema nikakvog razloga da je, ipak, ne bude. Dječak s krilima - Na kraju knjige, kao svojevrstan odgođeni moto, citirate neke glasovite rečenice iz djela Meše Selimovića. O Bosni i Bosancima, o tome kako je sve to moguće, i o vama kao piscu? - Nisam ja, jarane, tako daleko dobacio. Ne smatram se baš nekim piscem – reditelj, recimo, postaješ, bez obzira na diplomu, nakon trećeg filma – jer imam, ne računajući novinske tekstove, ukupno 195 kartica nečega što je kao knjiga. Derviš i smrt sam citirao zato što, po mom krajnje skromnom sudu, bolja knjiga nije napisana na južnoslavenskim prostorima. Mešu Selimovića doživljavam kao polaznik košarkaške škole Michaela Jordana. Nigdje nisam pročitao bolje, ljepše i tačnije rečenice o nama, zatočenicima Bosne i Hercegovine, nego u Dervišu i Tvrđavi. Andrić je, opusom i Nobelom, vjerovatno veći od Meše, ali ja kod njega – ma kako to moglo zvučati – ne vidim ono što vidim kod Meše. Andrić je savršeno secirao bosanski mentalitet, dok je Selimović definirao emocije koje u kombinaciji sa urođenom iracionalnošću čine ludake zaljubljene u "ovu našu mrtvaju". - Roman je filmski strukturiran, radnja je veoma filmična, a poznato mi je i da radite na jednom drugom scenariju. O čemu se radi u tom slučaju, i planirate li film po ovom romanu? - Djevojčice su i trebale biti scenario. Počeo sam ga pisati na nagovor supruge Oriane, nakon što smo u dva dana gledali sjajnu komediju Lock, Stock and Two Smoking Barells i saznali detalje bosanske otmice. Prvu, očajnu i potpuno pogrešnu verziju teksta sam poslao Radivoju Andriću i on se čak zagrijao, ali kako nije bilo nikoga da nas tjera, nismo makli od prve razmjene mailova, pa je pod pritiskom Krune Lokotara nastao roman. Ako se pojavi neko ko je spreman otkupiti prava, rado ću ih prodati. Najsretniji bih bio kada bi scenario pravili Ahmed Imamović i ja, pa da on režira, a Raša asistira. Što se tiče drugog scenarija, Ahmed, Boris Dežulović i ja se spremamo da raspišemo priču motiviranu tabloidskom viješću da je u Bratuncu rođen dječak s krilima i freskom Beli anđeo iz Mileševa. Prema našoj verziji, svakih 777 godina rađa se dječak s krilima, a posljednji je svoj portret ostavio baš u Mileševu pokazujući prstom u pravcu naredne inkarnacije. Dakle, na Kosovu se rađa dječak s krilima, koji nakon smrti staratelja putuje Balkanom, upada u nevolje, upoznaje pitoreskne bandite i bježi od super obučene agentice/monahinje, da bi na kraju spoznao svoj zadatak... Napisali smo sinopsis, scenoslijed i sada treba naći lovu za razvoj scenarija. Obzirom da je riječ o skupom projektu, vjerovatno ćemo prvo probati napraviti Djevojčice, jer je odokativni budžet pet puta manji. Priredio(la): S.M. |