Piše Elvir Bijedić: Željanovo svjetlo

Red na šalteru u glavnoj pošti na Bulevaru je bio prilično dug. Meni, tinejdžeru, srednjoškolcu, nimalo nije smetalo što se red praktično nije ni pomjerao. Plaćanje računa je bio razlog da tog popodneva malo izbjegnem učenje.

Ispred mene su se čuli zajedljivi komentari kako službenica nije plaćena da popunjava uplatnice i to sa dobacivanjem starijoj gospođi koja se nalaktila na šalter: "Valjda imate kući nekoga ko je mogao popuniti, ako Vi ne vidite".

Ispred mene je vrlo strpljivo čekala mlada žena, ali je njenom sinu, predškolskog uzrasta, mnogo zabavnije bilo klizanje po uglancanim pločicama pošte.
Par puta ga zovnula tiho, a onda je to "na treću" moralo biti ipak glasnije.
" Đani !".
Nastade tajac u pošti i čuo se samo jak udarac pečata po ispunjenoj uplatnici one starije gospođe.
A onda opet tihim glasom:
" Polako".

Ime mi je zaparalo uho i tek onda sam malo bolje pogledao u njeno lice.
Da...
U redu je stojala Enisa Pilavdzic, supruga Željana Pilavdžića sa sinom.

Košarku i Sloboda - Ditu sam pratio od kako znam za sebe.

Prvi komšija u mom ranom djetinjstvu je bio Rizo Nurkanović, košarkaš Slobode. Tačnije, komšije su bili Brkovići u čijoj kući su živjeli moji roditelji kao podstanari kod tete Habibe i čika Ibrahima koji je mamu odvezao u bolnicu na Gradinu kad sam se trebao roditi.

Još kao osnovac iz Mosnika sam išao na utakmice Sloboda - Dite u Univerzitetsku dvoranu, dok se nekako u isto vrijeme gradio veličanstveni hram košarke tačno ispod dvorišta OŠ Muharem Merdžić u koju sam išao.

Znao sam apsolutno sve igrače Sloboda - Dite, mjesta gdje izlaze, njihove porodice, djevojke, auta koja voze. Bili su mi idoli. Tako sam znao i da je Enisa Željanova supruga i da imaju sina Đanija.

Kosmos je odigrao partiju u moju korist, već 1991 godine kada sam kao mladi fizioterapeut dobio i prvo zaposlenje i to baš u KK Sloboda - Dita čiji se sastav značajno izmjenio u odnosu na 80-te godine.

Na prvom večernjem treningu sam u svlačionici na dohvat ruke, u pravom smislu te riječi, imao svoje idole. Sene, Braco, Žare, Slađo, Lija, Mrša, Fulać...

Rizo je igrao za Drinu iz Zvornika, ali je igrao neke utakmice Kupa za Slobodu.

Željan Pilavdžić je tad već bio u trenerskim vodama i vrlo uspješno je vodio Borac iz Banjaluke. Rijetko sam ga viđao u Tuzli i nismo se dobro poznavali.

Ratne okolnosti su ´92 potpuno rasformirale jednu sjajnu generaciju Slobode, ali košarkaška tradicija je nastavila da traje i to u izuzetno teškim ratnim godinama.

Željan se vratio u svoju Tuzlu i naravno da grandiozni direktor Slobode, Mišo Berberović, nije propustio priliku da Upravnom odboru ponudi fantastično trenersko rješenje.

Željan je okupio ekipu koju je predvodio daleko najbolji igrač u BiH u to vrijeme, legendarni Sene. Treninzi su se održavali, ali rijetko kad u punom sastavu.
Sa ove vremenske distance se možda i najbolje može razumjeti bitnost opstanka Slobode u to vrijeme.

Željan i njegovi momci su bili simbol otpora, ekipa koja je nas je duhovno i moralno hranila i mentalno balansirala.
Bili su jako svjetlo u ratnoj tami.
Borci na frontu i na parketu.
To su bili heroji koji su nam, držali glavu iznad vode pa makar to bilo i na sat - dva.
Željan je bio stražar nad svojom Slobodom.

Svi smo mi ponekad strpljivo čekali da ponovo upalimo svjetlo na stubištu ako ga automat ugasi dok dragi gosti još nisu sišli niz stepenice. Upravo tako Željan i njegovi momci nisu dali da se svjetlo ugasi.

Čekalo nas je i prvo košarkaško prvenstvo BiH.

Prolazak kroz tunel i ulazak u pakao razorenog Sarajeva. Treninzi, utakmice i, naravno, šampionska titula i zlatne medalje za Željanove momke.
Zlato za duh Tuzle.

Prvi trener koji je sa svojim timom osvojio titulu u nezavisnoj Bosni i Hercegovini jeste Željan Pilavdžić.

Splet okolnosti je bio takav da smo obojica u ratu stanovali u Slavinovićima tako da je odlazak na trening i povratak iz Mejdana, pješke naravno, bila prilika da se puno bolje upoznamo. Za vrlo kratko vrijeme smo osjetili potrebu intenzivnijeg druženja. Kafići i restorani nisu bili adresa za ratni kokuzluk, ali su zato kućne posjete uz neonke, nakačene žicama na akumulator, bile savršena destinacija.

Enisa i njena umjetnička duša su me kupili za sva vremena. Đani je i dalje nestašno rastao u energiji rijetko viđene ljubavi.

Igrali smo remija i tad sam vrlo često pomislio da su ratne noći čak i dvaput bile duže Željana, jednostavno, ne možeš dobiti na remiju. Par puta mi je ponudio šah, ali sam vrlo pristojno odbio. U remiju bar imaš džokere.

Vicevi koje je Željan donosio jako često i danas pričam. Rijetko specifičan humor praćen gestikulacijama strastvenog pušača i velikog ljubitelja slatkog programa.

Sa svakom granatom više naše prijateljstvo je postajalo sve čvršće.
Sa svakim treningom, utakmicom, pobjedom i porazom smo bili sve bliži.
Porodično smo se bili, bukvalno, stopili.

Radovao sam se svakom susretu sa čika Salkom, Željanovim ocem, lafom velikog srca i teta Mandicom krhkom i tihom snagom mora.

Prijateljstva sa Željanovom porodicom, sestrom Lelom i zetom Zlatkom, itekako su živa.

Moja sjećanja na velikog šampiona u srcu još i više.

Na Željana pomislim kad god vidim bilijarski sto, na kojem je bio neprikosnoven.

Kad god bih se se klincima spuštao niz vodeni tobogan objašnjavao sam Željanovu teoriju kako se spustiti brže i kako uletiti u vodu. I svaki put je uspijevalo.

Na jednom od termina rekreacije gdje se igrao mali fudbal, pukla mu je i Ahilova tetiva. Operisao ga je naš veliki zajednički prijatelj, vrsni ortoped dr. Kačar. Rehabilitacija nakon operacije i dugotrajne imobilizacije zahtjeva ozbiljnu rehabilitaciju. Toliko ozbiljno je to shvatio, da me je sa svojim pristupom i razumijevanjem novonastale problematike potpuno razoružao.

Naravno, na tenisu je opet počeo pobjeđivati u rekordnom roku nakon operacije.

Željanu je, jednostavno, sve išlo od ruke. Rijetki su ljudi takvog mentalnog koncepta.
Uramljivao je slike savršenom preciznošću, uostalom kao i sve što je radio.

Ono što mu nikako nije išlo za rukom to je igra van okvira fair playa. Na to šampionsko srce nikad ne pristaje pa koliko god da košta.

Željanovo srce je kucalo za svoju porodicu, prijatelje, za košarku i svoju Slobodu.

Željan je tiho, nenametljivo, u stilu svog života, zauvijek ostavio svoj potpis s unutrašnje strane mojih grudi.

Danas je godinu dana otkako nas je napustio.

Dostojanstveno, ne remeteći ničiji red.

Počivaj u miru, šampionu.

Ti Imaš puno pravo na to.

Sve što si radio, to je bilo s dušom, a ona je neuništiva. Uostalom kao i istorija koju si ispisao.

Da, prvi trener koji je osvojio titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Željan Pilavdžić.

Elvir Bijedić

TUZLARIJE - VIJESTI