25.05.2026. u 11:23 Broj citanja: 551 Na Slanoj Banji položeno cvijeće za ubijene na Kapiji: Kapija se svake godine odboluje
Da je živ, Adnan Hujdurović Kindže imao bi 49 godina, Lejla Atiković 45, Lejla Bučuk 47, Sandro Kalesić 33, Suzana Đušić 45, Ilvana Bošnjaković 48... Imali bi, ali nemaju jer su već 31 godinu pod zemljom. Ubijeni su na najsuroviji način, kukavički, ispaljenim granatama sa Ozrena. Granatom na djecu, mladost, civile. Zašto? Ko ima pravo uzeti nečiji život, ubiti nečije dijete, nečije sve na svijetu?
Ko zna šta bi danas radili, imali svoje porodice, djecu, živjeli svoje živote onako kako bi smatrali da treba. Nije važno ni šta bi radili, čime bi se bavili, bili bi živi. Žrtve su bezumne mržnje.
Ubijeni pod zemljom, povrijeđeni i nakon oporavka ostali ranjene duše, oni znaju kako s tim žive. Roditelji, rodbina, prijatelji dijele život na prije i poslije kobnog 25. maja 1995. godine. Ništa više nije isto.
Svakog 25. maja otvaraju se stare rane, bol ista, samo se naučilo s tim živjeti. Boli spoznaja da je jedini osuđen na mizernih 25 godina, pa mu smanjeno na 20, Novak Đukić, na slobodi. Čuvaju ga i paze u Srbiji. Baš to što ga štite pokazatelj je stanja svijesti vlasti u Srbiji. Štite ubicu djece? Možda oni koji su ispalili granatu borave u Tuzli, možda prođu Kapijom, popiju kafu, ko zna, puno je možda, a možda i karma ima zadnju riječ u svemu.
Od ranih jutarnjih sati, na Slanoj Banji, mjestu gdje je većina žrtava ukopana, okupljaju se svi koji žele odati poštovanje ubijenim. Grobna mjesta, sva ista, prekrivena cvijećem, okružena rodbinom, prijateljima, koji ih neće zaboraviti.
Roditelja, koji mogu doći, sve je manje, pomrli, bolesni, u godinama. Oni koji dođu teško govore, ne znaju više šta bi rekli nakon 31 godine.
Uz tugu za izgubljenom djecom boli ih nepravda, što niko nije odgovarao za ovaj zločin.
Najstarija od roditelja ubijene djece, Seniha Hodžić, sa štapom, uz pomoć drugih došla je, pomilovala sliku svog sina Nedima. Kaže da je morala doći, ali ne može ništa govoriti.
Majka ubijenog Adnana, Zekija, teško bolesna, smogla je snage da dođe. Poručuje da se stide sudije i da ih treba sve smijeniti.
Bahri Hasanović jedan je sin ubijen 1993. u Srebrenici, nisu ni došli sebi, a onda je na Kapiji ubijen i Senad. Kaže da nepravda najviše boli.
Vahida Rekić prisjeća se svog Nedima, koji se iz Austrije vratio pred kraj rata, uključio se u Prvu tuzlansku i poginuo na Kapiji 1995. godine.
„Zvala sam je u pola 9, ali mi se nije javila, samo mi narod poče dolaziti, odmah sam znala“, prisjeća se Nedžba Memić, majka ubijene Edise.
Otac ubijenog Elvisa Enke, Šemsudin Alagić, prisjeća se kako su ga voljeli u komšiluku, bio je vrhunski sportista, ubijen je prije punoljetstva.
Majka ubijenog Alema Hidanovića kaže: „Meni je svaki dan 25. maj.“ Neopisiva je roditeljska bol.
Brojne delegacije svih nivoa vlasti, organizacija, udruženja, institucija i građani došli su danas na Banju da iskažu svoje poštovanje prema nevino ubijenim.
Podsjećamo, Sud Bosne i Hercegovine je Novaka Đukića 2009. godine osudio na 25 godina zatvora zbog ratnog zločina i naređivanja granatiranja Tuzlanske kapije. Međutim, nakon što je Ustavni sud BiH ukinuo tu presudu, u ponovljenom postupku 2014. godine kazna mu je preinačena na 20 godina zatvora. Nakon izricanja drugostepene presude, Đukić je otišao u Srbiju na liječenje i od tada izbjegava izdržavanje kazne.
