TUZLARIJE - BILTEN OBRAZOVANJAMolim profesore da ne postavljaju ono pitanje “šta je pisac htio time da kaže” Lektirom u osnovnoj i srednjoj školi naziva se spisak knjiga koje su prema nastavnom planu i program obavezne za čitanje. Sudeći prema onome što se može čuti od roditelja i djece, lektira je djeci uglavnom dosadna. Čitaju knjige jer moraju. Da nema straha od neprolazne ocjene sami većinu tih knjiga ne bi čitali. Za Tolstojevu Anu Karenjinu djeca znaju reći da je najdosadnija i najveća knjiga na svijetu. Nije ni čudo, u dobi od 15 godina, kada je predviđena za čitanje, teško je shvatiti zamršene bračne odnose te ljubav koja se ne smije ostvariti. Slična sudbina određena je i za Malog princa (Antonie de Saint Exupéry), po mnogo čemu bliža odraslima nego djeci. Na linku lektire.org možete pogledati spisak lektirnih naslova, tačnije spisak vrijednih dijela koja ostaju nepročitana ili se pročitaju ali ne razumiju i nikada više ne pogledaju jer se radi o knjigama koje se čitaju najčešće u pogrešno životno doba. Djeca se pohvalno izražavaju za knjige Alisa u zemlji čuda, Orlovi rano lete, Vlak u snijegu, Robinzon Kruso i slične knjige, koje su im zanimljive i uzbudljive te imaju i elemente avanturizma. Zanimljivo je da djeca danas pišu lektiru uz kompjuter, ili je bolje reći, prepisuju već napisane lektire. Čitav niz linkova nudi gotove lektire te djeca dobiju peticu a da knjigu nisu ni pogledala a kamoli pročitala. Nije toliko problem sa lektirama koliko sa činjenicom da se malo radi da se djeci približi čitanje. Uloga roditelja veoma je značajna pa se po pravilu djeca kojoj su čitali zanimaju i za čitanje. Pogledajte spiskove knjiga i recite svoja iskustva i mišljenja kada su obavezni naslovi za čitanje u pitanju. Derviš Sušić je 1980. napisao: “Rekoh, neke su mi knjige ušle u zvaničnu lektiru. Molim profesore da učenicima ne dijele jedinice (ili studentima petice) što nisu znali odgovoriti kad sam i gdje rođen, kako sam živio i šta sam napisao, a pogotovo neka ne postavljaju ono pitanje “šta je pisac htio time da kaže”! Dopustite djeci i da bace knjigu ako im se ne dopada. Ne uzmite im to za zlo! Članak završavamo također Sušićevim riječima: "Ostavite čovjeku, bez obzira na njegov uzrast, da bira. Prinuda u čitanju najbolji je način da budući građanin rađe gleda i EPP na televiziji, nego da čita lijepu knjigu". S.M. |