TUZLARIJE - STARE SLIKE PRIČAJUStare slike pričaju Vrijeme trajnožarećih ˝Kreka weso˝ peći Livnica čelika jedna je od tuzlanskih fabrika koja nas asocira na lošu privatizaciju, stečaj, proteste i prazne fabričke hale ali nije uvijek bilo tako. Razvoj ljevarstva u tuzlanskom kraju počeo je početkom prošlog vijeka kada su otvorene dvije livnice u vlasništvu Čede Popovića i Josipa Stakneka. Proizvodile su sivi liv (gus) i obojene metale, a zapošljavale su do 30 radnika. Neposredno pred Drugi svjetski rat prestaje sa radom livnica Čede Popovića, a druga u vlasništvu Staknera, nastavlja da radi. Nakon oslobođenja Tuzle u ovoj livnici su izrađivane mine za potrebe Narodno oslobodilačke borbe. Proizvodnja se nastavlja do 1948. godine, a 1949. radnici su nakon radnog vremena uz pomoć lokalne zajednice počeli sa gradnjom nove livnice.  Nova fabrika dobija ime Livnica sivog liva i obojenih metala. Godišnje se proizvodilo oko 5.000 tona sivog liva (gusa), a broj zaposlenih radnika dostigao je 100. Livnica je radila odgromne kazane za potrebe Fabrike sode Lukavac, Destilaciju drveta Teslić, Elektro Bosnu Jajce, izrađivala predmete za potrebe željezere Zenica i Vareš.   1969. godine stručnjaci iz Livnice odlaze na specijalizaciju u Njemačku, te po licenci zapadnonjemačke fabrike “Weso” počinje proizvodnja trajnožarećih peći “Kreka weso”. Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka proizvodilo se oko 60.000 komada godišnje. 1974. godine Livnica prima nove radnike i proizvodi šest tipova trajnožarećih peći koje su izlagane na sajmovima u Berlinu, Budimpešti, Moskvi i Pečuhu, te dobijaju brojne zahtjeve za izvoz. U to vrijeme Livnica je izvozila 1.500 t livenog čelik godišnje u SSSR i Austriju. Ostvaruje se saradnja sa Stolitom Odžak i Energoinvestom Sarajevo, te dolazi do stalnog širenja proizvodnje. Tekst i slike su za rubriku Stare slike pričaju. Sada je sve drugačije, a to je već druga tema. Mnogi će se vjerovatno prisjetiti weso peći koje su se nalazile u mnogim kućama. Grijale su generacije Tuzlaka. S.M. |